Mi Hrvati

Vukovar

Mile Stojić

Prošlo je već dvanaest godina otkad to bješe.

Dvanaest godina nakon stvaranja Hirošime od jednog baroknog hrvatskog grada, novine pišu da se život vraća na još puste i tek djelomice obnovljene vukovarske ulice. Život se hvata kao trava na ruinama, tamo gdje je do jučer vladala Smrt. Užasnuto i nemoćno smo gledali kako divlje svinje razbijaju porcelan i staklo, u prah melju europsko kiparstvo i arhitekturu, barok i rokoko, reformaciju, protureformaciju, prosvjetiteljstvo i modernu. Ugledni srpski pisac na ruševinama grada rekao je kako će tu biti sagrađen "Novi Vukovar u srpsko-vizantijskom stilu". Ušli smo u ledeno doba, pitajući se da li je to moguće. Čuli smo tad priču o zlatnom prstenu pronađenom u utrobi zaklane panonske svinje.

Prema podacima Hrvatskoga društva logoraša, oko osam tisuća zarobljenih branitelja grada i civila prošlo je kroz srpske koncentracijske logore. Iz Vukovara je prognano oko 22.000 Hrvata i pripadnika drugih naroda. U arhivi vukovarske Opće bolnice stoji da su u srpskoj agresiji na Vukovar 1991. ubijene 1.624 osobe, među kojima je bilo dvanaestero djece. Do sloma obrane Vukovara, 18. studenoga 1991., kada su nakon tromjesečnih svakodnevnih topničkih napada pripadnici srpskih vojnih i paravojnih snaga ušli u Vukovar, ubijeno je 905 osoba.

Bolesnici bijahu izvedeni ispred svoje klinike i strijeljani. Na Međunarodnome sudu za ratne zločine u Haagu, zbog ubojstva 200 ranjenika i civila iz vukovarske Opće bolnice, pogubljenih 20. studenoga 1991. u blizini poljoprivrednog imanja Ovčare, nedaleko od Vukovara, sudi se zapovjednicima postrojba bivše JNA Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću, koji su u pritvoru Haškoga suda. Njihov nalogodavac Milošević također se šeta u žici svjetske pravde, nakon što je "oslobodio Vukovar".

Glasovi tog "oslobođenja" dopiru do naših dana nepromijenjenim intenzitetom. Dopirat će vo vjeki vjekov ta crna "pobjednička" pjesma Miloševićevih vitezova, koji su sa mrtvačkom lubanjom na crnom barjaku iznad glava zazivali vožda da im pošalje salatu. Meso smo, prema njihovim riječima, trebali biti mi. Nikad nisam mogao domisliti koju i kakvu salatu jedu ljudožderi, koja i kakva salata paše uz ljudsko meso. Mi, blaženi. Godinu dana kasnije, kakanjski rudari nosili su Titove slike i pjevali Bilećanku ispred istih topovskih cijevi, umrljanih nevinom krvlju Vukovara. Intelektualni Beograd, piše Mirko Kovač, tad je bacao ruže i karanfile pod krvave tenkovske gusjenice.

Miloševićeva Lady Godzilla nakon Vukovara usredsredila se na druge gradove, uz pomoć bosanskoga šljama. U svibnju 1992., novinar Senad Avdić napisao je da je Sarajevo jedini grad koji može razumjeti patnju i golgotu Vukovara. Ja sam tad negdje rekao a više je puta citirano da nam je dužnost bar jednom godišnje napisati tekst o Vukovaru, kako bih spasio dušu svoju. Za kraj ovoga podsjećanja o ubojstvu jednog grada najpriličniji mi se čini memento Czeslawa Milosza, napisan na zgarištu katedrale svetoga Ivana u Varšavi, 1944. godine: Što je poezija koja ne spašava narode i ljude? Pjev slavuja kome će tren kasnije biti prerezano grlo, štivo iz djevojačke sobe...

Ja sam o Vukovaru mnogo puta pokušavao napisati pjesmu, ali mi to nikako nije polazilo za rukom.