Joško Joras nipošto nije jedini čovjek s područja nekadašnje SFRJ koji je sagradio kuću "na krivom mjestu". Njegova nesreća je možda to što se njegov "promašaj" ne mjeri u desecima ili stotinama kolometara, nego metrima, pa je i njegova frustracija veća. I onda, kad ne može premjestiti kuću, nastoji premjestiti granicu. Riječ je, dakako, o nemogućoj misji, ali čovjek koji doživi takvu tragediju, da mu za nekoliko metara kuća "ostane" u drugoj državi, i ne mora biti u stanju realno sagledati stvari. Nije, dakle, čudno što je jadni Joško Joras izgubio razum i mislu da premještanjem državne granice može svoju kuću "premjestiti" u Sloveniju. Ali je jako čudno što to misle i mnogi drugi Slovenci, među kojima su čak i neki visokoobrazovani i politički itekako pismeni građani.
S obzirom na to da ih je jako puno, da su neki od njih prilično imućni, a neki upravljaju i značajnim stavkama slovenskoga državnoga proračuna, puno jednostavnije bi im bilo kupiti zemljište na "pravoj strani" državne granice i Jošku Jorasu sagraditi novu kuću. ("Ljepšu i stariju", kako bi rekao jedan lik iz drame s početka devedesetih.)
Problem Joška Jorasa je, dakle, moguće relativno jednostavno riješti. No, umjesto da postupe racionalno, i pomognu mu u rješavanju problema, Jorasovi (politički) prijatelji organiziraju marševe, pokušavaju silom prijeći preko granice, navaljujući čak i fizičkom silom na hrvatske granične policajce. I to s europskim zastavama u rukama! A drugi, koji se zbog državničkih obveza ne mogu izravno, na terenu, baviti Jorasovom kućom i žardinjerama koje bi želio ukloniti, pokušavaju ucjenjivati problem riješiti na jednako kriminalan način - ucjenom, prijeteći referendumom o ulasku Hrvatske u Europsku uniju.
|
