Četiri snažne i utjecajne zemlje, Sjedinjene Američke Države, Rusija, Velika Britanija i Francuska, odgovorne su što "najtraženiji" haaški optuženik Radovan Karadžić do današnjega dana nije stigao u Scheveningen. Francuski dnevni list "Le Monde", naime, citirajući izvatke iz knjige bivše glasnogovornice Haškog tužiteljstva Florence Hartmann, piše da su velike sile spriječile su uhićenje Radovana Karadžiće.
Osnutkom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) 1993., velike sile obvezale su se putem međunarodne pravde dokinuti nasilje, no 14 godina poslije, dobre nakane suda uspoređivanog s Nuernberškim, razbile su se o hridi interesa zapadnih diplomacija, prenosi "Le Monde" teze iz knjige "Mir i kazna".
Florence Hartmann, bivša "Le Mondeova" novinarka koja je šest godina bila glasnogovornica glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, otkriva da je francuski predsjednik Jacques Chirac u dva navrata tražio uhićenje političkog vođe bosanskih Srba, no usprotivile su mu se Sjedinjene Države, Rusija i Velika Britanija.
"Bill Clinton ističe da se operacija ne može provesti, a da se ne obavijeste Rusi. Chirac se protivi jer se Moskva, dosad, čvrsto protivila svakom uhićenju Karadžića i požurit će upozoriti bjegunca. Uz potporu Tonyja Blaira, Clinton inzistira. Chirac konačno popušta", piše Hartmann o susretu trojice političara u Parizu u svibnju 1997.
Pariz je inzistirao na Karadžićevu uhićenju bijesan zbog otmice dvojice francuskih pilota koje su kao taoce, krajem rata, držali bosanski Srbi.
Chirac je naknadno tužiteljici Del Ponte povjerio da je u razgovoru s tadašnjim ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom doznao kako "Karadžić zna previše o (bivšem srbijanskom predsjedniku Slobodanu) Miloševiću te je (Jeljcin) upozorio da će poslati avion kako bi (Karadžića) izvukao iz Bosne i Hercegovine bude li potrebno".
Uoči izbora u BiH, u studenome 1997., Rusi su doista prebacili zrakoplovom Karadžića u Bjelorusiju gdje je boravio nekoliko mjeseci, a zatim se vratio u BiH.
Drugi neuspjeli pokušaj uhićenja zbio se početkom 2000., kada je Karadžić bio uočen u francuskom vojnom sektoru u BiH. "Chirac je bez uvijanja optužio Amerikance da priječe Karadžićevo uhićenje", piše Hartmann o razgovoru tadašnjeg francuskog predsjednika i tužiteljice Del Ponte. Chirac je ostao uvjeren da je u vrijeme mirovnih pregovora u Daytonu dogovoreno da Karadžić neće biti uhićen, ali da za takve tvrdnje »nema formalni dokaz«, piše autorica.
Zauzvrat, američki general Wesley Clark, tada zapovjednik NATO-a, optužio je Chiraca »da je sklopio pakt« s Karadžićem i vojnim zapovjednikom bosanskih Srba Ratkom Mladićem u zamjenu za slobodu francuskih pilota.
U 12 godina potrage provedene su samo tri istinske operacije, no njihov cilj nije bio uhititi Karadžića već spriječiti njegov politički rad, piše Hartmann i tvrdi da nijedna sila nije željela Karadžićevo uhićenje, već su sve one pregovarale s optuženikom. "Svaka velika sila ima vlastite dugove, osim dugova koje dijele sve zajedno, a Francuska nije nikada željela ukloniti sumnje oko okolnosti oslobađanja svojih pilota", piše Hartmann. Ona tvrdi da je zaštita Karadžića vrlo korisna Zapadu koji time prikriva svoju odgovornost (nespriječavanja zločina) pokolja 7.000 muslimana u Srebrenici.
U knjizi Hartmann otkriva i da je početkom 1995., CIA opremila "dvije tajne baze u Hrvatskoj koje su mogle prisluškivati telefonske razgovore na velikom području bivše Jugoslavije". "Od siječnja 2002., Carla Del Ponte traži da joj Amerikanci predaju prisluškivani materijal (...) No Washington šuti kao zaliven", piše autorica te navodi da tužiteljstvo na jednak zid šutnje nailazi kada se obrati Francuzima.
U knjizi je opisan i treći pokušaj Karadžićeva uhićenja koji su spriječili Amerikanci 2004., dojavom u bazu SFOR-a koji šalje helikopter u područje i tako upozorava Karadžića.
|
