petak, 12.10.2007.

Vlak u snijegu (1976)

Watch VLAK U SNIJEGU in Family | View More Free Videos Online at Veoh.com

Vlak u snijegu

Godina proizvodnje: 1976
Trajanje: oko 82 minute
Tehnika: 35mm widescreen, boja
Režija: Relja Mate
Produkcija: Radna zajednica filma : Croatia film
Filmski rod: Igrani film
Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska)

Scenarij: Mate Relja
Fotografija: Ivica Rajković
Glazba: Arsen Dedić
Montaža: Blaženka Jenčik
Scenografija: Želimir Zagotta
Kostimografija:

Uloge:
Slavko Štimac .... Ljuban Marić

Gordana Inkret .... Draga

Željko Malčić .... Pero

Edo Peročević .... Eduard Peročević "Saperlot"

Ratko Buljan .... učitelj

Antun Nalis .... urednik
Branko Matić
Budimir Pavlović
Vlado Bačić

M.(arija) Aleksic
F. Benkovic
M. Boman
F. Fruk
A. Horvat
O. Pivac
S. Potocnik
S. Reder
J. Seb
B. Tanackovic
A.(nton) Vrbenski
B. Vrbenski

Sadržaj: Osnovna škola u Velikom Selu organizirana je na principu zadruge pa je djeci ostavljena sloboda inicijative u mnogim poduhvatima. Prednost tog principa dolazi do izražaja na povratku sa školskog izleta iz grada, kad je vlak zahvatila snježna mećava. Bez učitelja koji se razbolio i ostao u gradu, učenici preuzimaju inicijativu i pokušavaju se izbaviti iz nezavidne situacije...

Komentar: Jedan od najpoznatijih hrvatskih i jugoslavenskih dječjih filmova adaptacija je klasičnog dječjeg romana Mate Lovraka, ujedno i posljednji cjelovečernji igrani film Mate Relje, čiji je prethodni, mnogo ranije nastali dugometražni igrani uradak Opasni put, također dječjeg žanra, bio nagrađen na festivalu u Veneciji. Vlak bez voznog reda osvojio je pak naklonost publike festivala u Puli, koja ga je nagradila svojom nagradom Jelen.

Premijera: 10. lipnja 1976.

izvor

http://www.youtube.com/watch?v=eJuWP3MB7Hc

VLAK U SNIJEGU

Ali kao da nisu baš svi jednodušni. Veći dio đaka okupljen je oko Ljubana slušajući njegove upute. Ali jedan dio kao da nije zadovoljan. Skupili se tamo neki kod prozora te sve nešto šuškaju, ogledaju se, bacaju pogled ispod oka i šapuću.

Ljuban to opaža. Veli im on:

"Samo da ne bude veće nesreće, a za ovo je lako! Ako ne skinete rupce i kapute, prije ćete se prehladiti kad izađemo."

"Brini se za sebe, a ne za nas!" doviknu Pero.

I iz Perine skupine uperiše se pakosni pogledi.

S Perom je Milan, sin općinskog načelnika. "Bolje da šutiš, Ljubane! Ala i jesi za domaćina! Bogac. Što ti je otac? Moj otac je načelnik, on može raditi što hoće. On može i prodati vaših pišljivih pet jutara zemlje samo kad bi htio utjerati dugove!"

Perina družba nasmija se grohotom, zadovoljna što je Milan našao pravi izraz: bogac. To su oni često slušali u svojim kućama, često su čuli kako je taj i taj nitko i ništa, kako drugi ima samo toliko jutara, kako je neki nevješt i ništa ne zaradi, a drugi neki razumije i iz svega umije vući korist.

"Što ti hoćeš, sram te bilo! Ljubanov je otac siromah, ali je pošten, a siromah je zato što ga tvoj otac isisava. Misliš da ne znamo šta je on? Lihvar, znaš!" viknu u nesebičnom gnjevu Stanko, koji se sad našao potpuno uz Ljubana.

Ljuban ga pogleda zahvalno, ali mu reče: "Nemoj, Stanko, ulaziti u te stvari. Manimo naše očeve. Nećemo se svađati. Nego je ružno da oni remete slogu, da kvare naš sporazum i da hoće našu zadrugu razoriti."

Pero se iskesio i uzeo debeo guščji batak, kao da njime izaziva i prkosi.

Ljubanovci ga pogledaše smijući se njegovoj prostoti. Ljuban reče: "Dobro da je već sada dotle došlo. Znao sam da ćete vi praviti nered. Što prije, to bolje. Bar znamo što treba početi." Nato nastade galama, urnebes.

Uto uđe kondukter, onaj isti koji je jutros bio u tom vlaku.

"Dobro veče!" pozdraviše đaci. Ljuban mu dade kartu i ispravu. No ovaj put kondukter ima ozbiljno lice i ne šali se više s malim đačićima. Ne kaže im ni riječi. Pričvršćuje jače naočale i nabija kapu na uši. Izlazi na vrata. Okrene se i vikne: "Domaćine!"

"Izvolite!" priskoči Ljuban.

"Dođi malo k meni ovamo u hodnik."

Zanijemjeli svi đaci kad ostadoše sami. Kakva je to tajna? Pero je već na vratima i prisluškuje. Ljuban poznaje njegov nos. Pruži ruku iza leđa, a da to kondukter nije ni vidio, i povuče Peru za nos. "Jao!" viknu Pero.

"Prisluškivati je nepristojno!" kaže Ljuban u brzini. Nasmija se malo kondukter, ali smijeh mu baš ne ide od srca.

Veli on Ljubanu:

"Vidiš li, dječače, kako sporo vozimo!? Snježni nanosi prijete sve jače tako da bismo mogli ostati preko cijele noći negdje nasred polja. Što vas je, djeco, baš danas nosilo u grad?"

Zabrinuo se domaćin i zamislio, ali se opet trže i reče:

"Ja mislim, stići ćemo ipak. Gospodin šef u gradu obećao nam je, ako ustreba, devet strojeva da nas izvuku iz snijega. Rekao je, jamči nam da ćemo danas biti u svojim posteljama."

"Lijepo je to od njega", veli kondukter, "ali pitanje je kako da mi njemu javimo da smo u opasnosti i da smo zapeli u snijegu. Treba otići do stanice po tom nevremenu. Do brzojava. Svaka ga stanica i nema! Telefon na ovoj pruzi nije uveden... A onda, tko nam jamči da će oni poslani strojevi stići do nas?"

Posljednje riječi Ljuban jedva da je i razumio, nešto zbog lupe vlaka, ali više zbog strašne i neobuzdane vike đaka u vagonu.

Ljuban je odmah upoznao konduktera s položajem.

"Tamo unutra su dvije stranke. Jedni su uz mene, i mi smo u stanju sve učiniti. Drugi su protiv nas. Oni kvare sve. Na sreću, njih je manje!"

"Ali to je strašan nered! Pa tu će prozori stradati!" uzrujava se kondukter i hoće da uđe u vagon. Sav se nakostriješio.

Ljuban se snašao:

"Molim vas, ne idite onamo! Htjeli bismo našem učitelju dokazati da ćemo i bez njega u redu stići kući. Prepustite sve nama..."

"Pardon! Pardon!" ispričavao se kondukter sa smiješkom i opet pozdravio vojnički. "Ali prozori?"

"Imam još uza se dvjesta dinara! Ako baš bude štete, imamo čime platiti, kako vidite…"

"Molim, molim! Ne miješam se!" uvjeri on Ljubana. "Ali ipak, ako vam bude potrebna moja pomoć, rado ću vam pomoći…"

"Hvala!" reče Ljuban, "ali samo u nuždi i na našu molbu!"

"U redu!" reče kondukter, pozdravi, nabije kapu i ode u drugi vagon. Oštar vjetar fijukne u hodnik i jedva dopusti da za sobom zatvori vrata.

Ljuban je došao u vagon upravo u posljednji čas. Tu je već bio rat. Pero se potukao s Ivanom. Grebu se oni kao mačke. Grizu se kao psi. Čupaju se za kose kao pobješnjele babe. Skoči Ljuban, skočiše još neki dječaci i rastaviše zaraćene. Pero se, izgreben, pokunjio, a Ivan se rasplakao kao najmanje dijete.

Oko deset djevojčica pade u dreku:

"Ljubane! Ljubane! To sve zbog tebe. Pero je rekao da si ti ciganski vođa, a ne domaćin, a Ivan skočio da te brani."

I sad nastade pljusak:

"Nije!" viču jedni.

"Jest!" viču drugi.

Ovako je bilo! Onako je bilo! I svi sudjeluju u vici, samo Draga sjedi u kutu do prozora. Sjetno, kao da je bolesna, gleda napolje u bijelu poljanu i u milionski roj pahuljica snijega. Snijeg pada, pada, i nikako ne prestaje.

Ljuban viknu što je jače mogao:

"Mir! Slušajte! Ja se zahvaljujem na časti! Neću više biti vaš domaćin. Svršeno je!"

U taj čas nasta grobna tišina. Za trenutak začuo se napolju lomot kotača i fijuk oštrog sjeverca.

Stadoše se dječaci i djevojčice okupljati oko Ljubana, a manjina oko Pere. Šapću jedni. Šapću drugi. A Draga? Ona je još uvijek sjetna. Rijetko kad i okrene glavu na đake. Pogled joj je upravljen stalno na polje i na snijeg. Djevojčice potrčale k njoj pitajući je nešto šapatom, ali ona ne odgovara. Mahnu rukom bezvoljno i ne prozbori riječi.

Trčkaju djeca u jedan kut, pa u drugi. Dogovaraju se. Zaboravljaju da se spušta noć. Sad se vide samo još najbliže pahuljice, koje se lijepe o prozore. One u većoj daljini utonule su u mrak.

Došao kondukter i pali svjetiljke. Đaci su se utišali. To je iskoristio Ljuban. Ustade s klupe i reče:

"Gospodin kondukter mi reče da bi naš vlak mogao zapeti u nanosima snijega."

Đaci napeli uši i problijedjeli.

"Moglo bi se desiti da čitavu noć prestojimo vani, na polju, u zimi i snijegu", nastavlja Ljuban.

"Jaoj!!!" ču se nelagodan uzdah cijelim vagonom. Dragine uši slušaju iz kuta. Bolestan sjaj ih sve više odaje.

Svrši Ljuban:

"Dobro. Za volju onih što me nagovaraju ostat ću domaćin jedino u slučaju da mi predate svu hranu što je svaki još ima, i svu odjeću koje neki imaju odviše i tako pomognemo jedan drugome da preživimo noć na polju. U nuždi glavne su hrana i odjeća. Za drugo bit će lakše! Sjetite se kako smo na lanjskom izletu jadno prošli jer se nismo složili kako treba!"

Ostade kondukter kod zadnje svjetiljke. Zinuo je začuđen. Gleda u Ljubana i u dječiju gomilu. Ne vjeruje svojini ušima. Pa i ne osjeća, jadan, da mu iz svjetiljke kapa ulje za vrat.

"Molim, kaplje vam ulje za vrat!" reče Jozo.

"Ravno za vrat?" strašno se začudi kondukter, a onda se tek prene: "To jest, htio sam reći, zar Ljuban nije više domaćin?!"

"Jest! Jest! Ljuban je i dalje domaćin!", kliče mnoštvo u vagonu.

"Dajete li što sam tražio?!", pita još jednom Ljuban odlučno i glasno.

"Dajemo! Dajemo!"

"Ali sve! I naranče, i čokolade, i kolače?"

Pero viknu izazivački: "Ja ne dam!"

I još neki glasovi su tako dreknuli.

"Saperlot", kliknu kondukter, "to je zanimljivo!" i sjedne na klupu. Uzme rupčić i stane otirati ulje s vrata.

Ljuban završi mirno:

"Dobro! Tko neće s nama u slogu, taj ne može biti zadrugar. Neka živi sam!… Tko zaista hoće u našu zadrugu, neka dođe ovamo k nama, a tko neće neka ide u drugi kut!"

Priskočila Ljubanu velika većina, gotovo ga srušiše. Oko Pere u drugom kutu okupilo se njih osmero.

Još Ljuban nije gotov. Skoči on kondukteru.

"Sve ste vidjeli! Molim vas, sad nas odijelite. Ovdje nas je dvadeset i dvoje, a tamo mnogo manje. Mi ne možemo biti zajedno. Ovi naši drugovi neće s nama u zadrugu... Na vagonu još piše Zadruga Ljubanovac. Tu spadamo samo mi!"

"Ho! Ho! Jasno! Jasno!" veli kondukter. Diže se i službeno namješta kapu. "Ima još vagona. Svi ovi koji neće u zadrugu neka izvole sa mnom. Bar se nećete svađati. Ja moram paziti na red u vlaku!..."

U taj tren iskoči Rade k Ljubanu. Skoči i Jela. Vidi se, htjedoše još neki, no na čas zastadoše, pa tako i ostadoše uz Peru.

"Idemo!" viknu kondukter. Pođoše šestorica za kondukterom s Perom na čelu. Neki su zamišljeni. Ali Pero se veseli. Na njemu se vidi zadovoljstvo.

Ali šta je s Dragom? Sve su oči uprte u nju. Ta ona još do sada nikuda ne spada. Napokon se diže i ona, bez riječi pognuta. Zadruga je zanijemjela i motri svaki pokret Dragin. Ona kao najteža bolesnica uzima svoj kaput i torbu i diže se. A onda poniknu glavom i izađe posljednja na vrata za kondukterom. I opet nekoliko trenutaka tišina u vagonu. Onda se odahnulo.

Ljuban reče:

"Da održimo dogovor!"

Bilo je opet nešto malo prepirke i svađe, ali se sve dobro svršilo. Morali su dati sve jelo. Svaki je dao što je imao. Neki, iz siromašnije kuće, ponijeli su bili manje i skromnije, a neki iz gazdinske kuće ponijeli su svega i svačega. Zadrugari su se morali izjednačiti. Nakupili su od svih punu klupu jela. Bilo je tu još mnogo kuhanih jaja, suhog svinjskog, guščjeg i kokošjeg mesa, slanine, sira, gibanice od maka, gibanice od zelja i drugih kolača, a kruha u izobilju. Povrh svega bilo je i bombona, čokolade i naranči. Sve to djevojčice lijepo svrstaše po klupi, i izgledalo je kao dućan.

"Svaki bi imao premalo, a svi imamo mnogo! Kako je to zgodno zamišljeno" rekoše djevojčice slažući. Ljuban reče: "Ako stignemo kući u pravo vrijeme, vratit ćemo sve vlasnicima. A ako ne stignemo, upitat ćemo konduktera kad je sedam sati, pa ćemo večerati! Milica nema nikakav drugi posao. Ona neka pazi na hranu."

Dogovoriše se i za ostalo. Jedan ima paziti na čistoću zahoda. Jedan na prozore. Izmjenjivat će se. Baš u vrijeme dogovora mali Dušan iznenada problijedje kao krpa. "K njemu dvojica! Ruke na čelo! Neka se nagne!", veli domaćin;

"Ja to ne mogu gledati", potužilo se nekoliko djevojčica.;

"Žao nam je!" rekoše im dječaci. "Najlakše je to. Vi ne morate gledati! Izvolite okrenuti svoje osjetljive glavice k prozoru. Nosić dignite uvis i kroz staklo promatrajte prirodne ljepote!"

Dušan je povratio sve ono što nije spadalo u njegov želudac. Đačići su obično na izletu lakomi. Miješaju zajedno kobasice i čokoladu. Nije čudo što im onda pozli!

Pune šešire snijega doniješe drugovi kad vlak stane na jednoj maloj stanici. Osim toga, uzeše omote od novina i opet urediše pod u vagonu.

Zaokupljeni time, mali zadrugari nisu dospjeli opaziti da je vani snijeg prestao padati. Što više – a to je baš najstrašnije – nebo se razvedrilo da nigdje nisi vidio oblačka ni za lijek! Zvijezde su provirile, a mjesec se razlio po nepreglednim bijelim poljanama. Uz prozore se osjećalo kako se strašna studen uvlači kroz pukotine. To će biti vjetar kakav u vedre zimske noći kosi sa sjeveroistoka.

Zabrinu se zadruga, ali evo konduktera!

"Kako zadruga?", pita on.

"Dobro, samo nije zdravo!", odgovaraju đaci.

"Saperlot! Koliko jela ima tu! To je čitav trg! A oni tamo, vaše izbjeglice, baš sada jedu. Pojest će sve, a što će raditi onda ako slučajno zapnemo u snijegu?"

"A što radi Draga, molimo lijepo?" uzvikivale su djevojčice i počele tumačiti kondukteru: "Ona što ima kovrčastu kosu."

"A ona? Legla na klupu. Izgleda kao da je bolesna ili pospana."

"A Pero? Što on radi?", pitaju dječaci.

"Ah, on! Jede kao da nije jeo čitavo stoljeće! Traži i od drugih. I daju mu."

"Da, moraju podmititi svoga vođu!" veli Ljuban. Ljuban je već opet nešto smislio i veli kondukteru:

"Lijepo vas molim, dopustite nam da smjestimo bolesnog našeg Dušana u vagon drugog razreda. Taj je odmah tu do nas, naprijed. Tamo je mekše, a i toplije je…"

U početku kondukter nije pristao, jer to je protupropisno, ali je ipak popustio. Dušan je ponio tuđi kaput da se dobro pokrije. Kad je kondukter odveo Dušana u drugi razred, reče Ljuban zadovoljno:

"Ide sve fino, kao po loju! Sad imamo i bolnicu! Djeco, ne bojte se nikakvog zla!"

Poslije kratkog vremena otvoriše se vrata od vagona. Proviri glava konduktera:

"Pardon! Možda smetam?!"

"O molimo! Ne! Nipošto!"

"Htio sam vam samo to reći da vam je onaj mali lump zaspao na kanapeu kao top! Sjajno je to! Saperlot!" I ode vedriji nego što je bio na početku puta. Htjede jedan dječak nešto kazati, kadli se opet otvoriše vrata. Kondukterova glava progovori toplo:

"Još nešto! Zaboravio sam vam ranije reći. Jedan mali izbjeglica cmizdri, pa vam je poručio da bi htio k vama. Veli da je Ljubanov bratić."

"Ne treba nam!" veli Ljuban. "Mislim da smo svi u tome složni."

"Jesmo! Jesmo!" vele đaci.

"Utješit ću ja ipak njega. Ima vremena!" veli kondukter. "Znate, ionako nemam nikakvog posla. Badava stojimo na stanicama. Ni živa duša ne ulazi nigdje u vlak! Izgleda kao da se sav svijet zaledio i da je izumro, a samo mi da živimo. Saperlot! No, nije ni čudo. Tko će na put po ovoj strašnoj studeni? Tko će? Samo Zadruga Ljubanovac! Živjela!!!"

Baš u taj čas oštar fićuk stroja proreže leden uzduh.

"Oho! Što je to!" trgnuo se kondukter i iščezao.

Još jedan fićuk! I još jedan! Vlak jurnu najvećom snagom. Vrisnuše đaci u vagonu. Oni na prozoru i ne vide polja. Ne vide ni nebo sa zvijezdama i mjesecom. Jure bijelim tunelom kroz snijeg. Sipa se suhi snijeg preko vagona. Zatrpat će čitavi vlak.

Odahnuše đaci. Vlak je probio veliki snježni nanos i sad opet juri kroz zvjezdanu ledenu noć.

Opet fićuk dug i žalostan. Vlak je opet pred bijelim tunelom. Izađoše opet sretno! Tako nekoliko puta. Zabavljaju se đaci. Svi su na prozorima dugog i prostranog vagona. Promatraju stroj na zavojima i vagone na mjesečini. Vagoni su osvijetljeni jasnim svjetlom, koje pada kroz prozore na snijeg u dugim pločama. Vagoni i stroj obučeni su u snijeg. Ledene svijeće vise po rubovima kao čipke. Opet fićuk stroja. Vlak najvećom snagom jurnu i zabi se u snježni nanos.

Trzaj prođe vlakom. Đacima u vagonu zaslade dah.

Što je to?

Čudan šum, kao hroptaj ranjene goleme nemani. Vlak stane naglim trzajem.

Zagledaše se mali zadrugari. Svuda bijelo. Svakome se jezik ukočio, kao da je zaleđen. Ne mogu ni riječi prozboriti. Silna tišina vani i unutra. Čuju se srca kako kucaju. Dotrči kondukter. Ne zaustavlja se. Nekamo dalje trči. Samo što viknu nestrpljivo:

"Pa zar ne vidite da smo se zabušili u snijeg?!"

Ljuban ga ipak zaustavi:

"Samo jedno molimo! Koliko je sati?"

"Pola šest", veli kondukter i nestane.

"Saperlot!" kliknu Ljuban, "to smo mi onda baš na pola puta. Pa ništa! Hajdemo, djeco, nešto malo zagristi. Ali samo malo! Tko zna što nas još čeka! Dok budemo žvakali, lakše ćemo razmišljati o našoj nezgodi."

Sjetiše se i Dušana. Ljuban je otišao pogledati onamo u drugi razred. Vratio se brzo! Govori veselo:

"Spava i dalje! Mari on što smo se zabušili u snijeg!" Svi se malo nasmiješiše i tako ohrabriše. Reče im još Ljuban:

"Dobar tek i prijatno vam bilo!"

"Hvala, isto tako!" uzvratiše oni njemu i baciše se da pojedu jela koja bi se najprije mogla pokvariti.

"Ne mljackajte kao praščići!" opomenu ih Jozo. U taj čas mu se izmakne jaje iz ruku i padne na pod. Kako je bilo malo premekano skuhano, razletjelo se po podu na stotinu komadića. Zanijemio Jozo i tužno gleda u razbijeno jaje.

"Dobar tek, Jozo!" podruguju se drugovi. "Gledaj da ne mljackaš kao praščić! Napokon, ako te glad baš tako bude morila, ima vani bijelog snijega do grla!"

"Čiste destilirane vodice!", dobaci neki. Dobije ipak Jozo komadić mesa mjesto upropaštenog jajeta. Kad zašutješe đaci, začula se vani vika željezničkog osoblja.

Ljuban se zaogrnu, a s njim još nekoliko dječaka i djevojčica, i izađoše iz vagona, na leden uzduh noći, da vide što je.

izvor