hrabri ratnici
23.09.2010., četvrtak
SMILUJ MI SE BOŽE...
 Osluškujući svoju nutrinu primjetila sam zbunjenost koja iznutra izvire. Zbunjenost je to koja me stavlja pred Isusa da ga pitam, što se to u meni događa?! ... zbunjenost je to koja mi govori o nutarnjoj borbi između onoga "što želim" i onoga "što moram".... o borbi između dvije volje : svoje i Božje. Jasno mi je da moram izabrati volju Božju i to svim srcem želim, ali mi ne polazi za rukom. Naime, volja je Božja da upokojim dušu svoju kao dojenče na grudima Majke, a moja je volja služiti Bogu u braći ljudima. Ostati miran, posve miran čini mi se kao dangubiti... čini mi se kao da ne napredujem, štoviše da čak nazadujem na svom duhovnom Putu. Pokušavam slijediti volju Božju tj. umiriti se ne tražeći i ne čineći ništa,a onda kao da me nešto tjera da nastavim raditi u vinogradu Božjem. Kad to učinim osjećam veliku tugu, jer se sve okrene kao da sebe želim proslaviti, a ne Boga. Biti miran, potpuno miran u ruci Božjoj izgleda mi kao pretežak križ. Želim ga svim srcem rado prihvatiti i to doista usnama izgovaram, ali je jako teško to učiniti djelima. Valjda Bog želi da s ovom vježbom zadobijem strpljivost, poniznost, pouzdanje u Njega i potpuno predanj volji Očevoj. Prije ove kušnje bilo mi je u duhu rečeno da će me zli napadati i zastrašivati upravo tamo gdje sam najtanja i najslabija, a to je na djeci. Rečeno mi je da upravo tada moram potpuno bezuvjetno vjerovati Bogu i pustiti da se dogodi baš sve. Osjećam se kao Abraham kad ga je Bog tražio sina Izaka. Čini mi se kao da je negdje u mojoj nutrini izvirilo pitanje : koga biraš Boga ili sina? Znam da samo ako izaberem Boga tada dobivam i sina, a ako izaberem sina sve sam izgubila. Znam da moram ostati mirna i pustiti ga u njegovim lutanjima jer Otac sigurno zna što će sa svojim sinom.... zna to bolje od mene. Uostalom, moram i ja poput milosrdnog Oca iz Lukinog evanđelja pustiti ga u tim lutanjima dok i ovaj izgubljeni sin ne dođe k sebi. Čvrsto vjerujem da će moj nebeski Otac sve izvesti na dobro. Vjerujem da je ovo samo jedna od Božjih odgojnih metoda u kojoj odgaja i mog sina i mene. Njega da nauči jednu od životnih lekcija, a mene da pustim sina da izabere svoj Put svojom slobodnom voljom.Borim se s ovom kušnjom tako što stalno sebi ponavljam kako je to Njegov sin i da On najbolje zna što će s njim. Priznajem da me ponekad zahvati i lagani strah pa poželim nešto učiniti na svoju ruku, ali tada se odmah javi onaj Glas u meni koji mi govori da ne činim ništa i da ne stojim na Putu između Njega i Njegovog sina, jer ću sve samo dodatno zakomplicirati, a lekcija će trajati puno duže. Sad znam kako je teško gledati sina koji luta tražeći sebe....ali mogu li zamisliti kako je Bogu koji gleda svu svoju djecu; svih šest milijardi ljudi? Meni je teško gledati jednog sina, a kako je Njemu sa svima nama? Bože moj, znam da sve što činiš, činiš radi nas... da nama bude bolje. Znam da nas često puta vodiš i po ovakvim teškim i trnovitim putovima da bi nas upravo preko njih doveo do dobra. Vodiš nas tim mučnim putem da nam se dobro ureže u sjećanje, u svaku našu poru, kako nam više ne bi nikada palo na pamet vratiti se na isti put. Hvala Ti na Tvom odgoju. Molim Te, nebeski moj Oče, oprosti mi sve one grijehe koje sam počinila u odgoju Tvoje djece koju si meni povjerio, bilo da sam ih počinila namjerno, nehotice ili čak u neznanju. Oprosti mi što sam svojim grijesima stala izimeđu Tebe i Tvoje djece. Po predragocjenoj krvi svojoj kojom si otkupio sav svijet, molim Te Isuse, da i mene sad otkupiš od svih mojih grijeha kod djece koju je dobri Otac meni povjerio. Smiluj mi se Bože po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši sva moja bezakonja. Isuse, Sine Boga živoga, smiluj mi se! |
