|
NA NEPRESUŠNOM IZVORU DJEČJE MAŠTE
SAGRAĐENO KRALJEVSTVO IZ SNOVA
Svakodnevnica u životu seoske djece i mladeži uključivala je trenutke provedene u igri i zabavi. Djetinjstvo u tradicijskoj sredini iziskivalo je ponašanje vođeno tvrdim običajnim normama, pa je unutar toga nastajao prostor za izražavanje dječje i mladenačke osobnosti. U nesagledivom mnoštvu igara nastalim kao plod bujne dječje mašte postojale su igre koje su se prenosile s naraštaja na naraštaj po čvrsto utemeljenom starinskom obrascu. Tako su one preživjele duže vremensko razdoblje i doprle u ponešto izmijenjenom obliku i do naših dana. Postojale su i one igre koje su nastale kao trenutna inspiracija pojedinog djeteta ili grupe da bi ispunili vrijeme dok su primjerice čuvali stoku na pašnjacima. Takve igre su po završetku najčešće bile zaboravljene. O mnogim danas zaboravljenim igrama sa smiješkom na licu pričaju nam naši djedovi i bake, očevi ili majke prisjećajući se kako je to nekada bilo.
Djeca su na selu posjedovala uglavnom skromne igračke. Drvene konjiće, kola, razna oruđa, koja su im izrađivali roditelji ili rođaci. Igračke su se mogle i kupiti na proštenjima i sajmovima. Bile su to glinene sviralice, nakiti za djevojčice, a nije nedostajalo ni šarenih licitarskih kolača. Pojedini su roditelji po dobro obavljenoj trgovini u gradu donosili svojoj djeci igračke iz grada i šarene bombone zvane cukori. Seoske djevojčice najviše su se voljele igrati s lutkama. Ako nisu imale kupljenu, izrađivale su im ih majke ili bake od komada krpica, orunjenih kukuruznih klipova, ili od povijesna lana zavezana na preslicu ili vreteno. Dječaci su bili više u pokretu služeći se granama ili štapovima, koji bi u njihovoj mašti postali željena igračka ili životinja.
Omiljene dječje igre na otvorenom bile su igre s pijeskom, zemljom i blatom. Djevojčice su izrađivale kolače, a dječaci su radili kule i valjali grude zvane topovi. Čuvajući stoku djeca su kratila vrijeme berući kestene, kukuruz i druge plodove koje su potom pekli. Djevojčice su brale cvijeće i izrađivale vjenčiće i narukvice.
Djevojčice su se zajedno voljele igrati mame, tate, brace, seke i kumova. To je bila njihova igra u kojoj dječacima nije bilo mjesta. Također su voljele i pjevati oponašajući svoje pjevačke uzore, a pjevale su i dok su izrađivale ručne radove ili čuvale stoku. Kako su djeca oduvijek voljela oponašati u svemu odrasle tako su djevojčice oblačile odjeću svojih majki uživljavajući se u njihove uloge. Dječje prerušavanje u različite likove bilo je prisutno i prilikom igre «svatova» ili za maškare.
U ljetnim mjesecima djeca su se voljela kupati u rijeci ili potoku. Umjesto čamca poslužilo je i korito za pranje rublja, a umjesto vesla kakav kolac kojim se otiskivalo o dno rijeke. Dječaci su voljeli loviti ribu, oponašajući pritom svoje očeve i djedove, u vrijeme dok je ribolov kao i lov bila privredna grana pomoću kojih se moglo zaraditi. Razni su uglavnom jednostavni načini na koje su dječaci hvatali ribu. Pribor za ribolov su izrađivali sami; jednostavne udice na koje su stavljali gliste ili komadiće kruha kojima su mamili ribe, ili pak složenije naprave koje su iziskivale više truda u izradi i skupni dječji angažman. Dječaci su i lovili razne štetočine, ptice i sitnu divljač. Za to bi se našao neki kamen, batina ili praćka, a ponekad se trebalo poslužiti i lukavstvom i postaviti zecu ili lisici zamku.
Nezaobilazna dječačka igra u kojima do izražaja dolazi snaga i spretnost bila je «igra rata». U njoj su dječaci preuzimali likove iz naše povijesti koja je obilovala ratovima. Dječaci su višak energije «trošili» i u međusobnim obračunavanjima s dječacima iz drugih sela. Katkada je to preraslo u prave «male ratove». Uglavnom se radilo o preuzetoj netrpeljivosti koja se s odraslih prenosila na djecu.
Prava mala natjecanja na kojima su djeca mogla iskazati svoje umijeće priželjkujući da im sreća bude sklona, bile su igre s kamenčićima, špekulama i gumbima (peturkanje, devetkanje, špekulanje, gumbičarenje). Zanimljivo je spomenuti još neke igre među kojima su neke i nama poznate kao npr. igra lovice, skrivača, rihtera, brusim brusim kosice i sl. jer su uz njih vezane i dječje brojalice pomoću kojih se određivao redoslijed igrača u igri. Iz bogatog repertoara brojalica znamo primjerice i danas kako ide: «en ten tini sava raka tini...» ili «en ten tore, duboko je more...».
U mnoge dječje igre ušuljala se lopta. Ona kao da je neizostavni rekvizit draga posebno dječacima. Nogomet je kao kolektivna dinamična igra oduševljavala muški dio stanovništva koji se znao dosjetiti kako da uživa u tom sportu. Pašnjak je postao improvizirano nogometno igralište. Dva kamena ocrtavala su gol, a lopta se izrađivala od starih krpa (krpenjača) ili od konjske dlake. S vremenom su uvjeti za igranje nogometa u seoskoj sredini gotovo u potpunosti slijedili svoje uzore iz grada.
Još jedna vrsta zabave poznata isključivo dječacima bila je izrada hodača ili «štula». Tko je mogao na njima najduže hodati preko jaraka i blatnih terena bio je najbolji. Pojedini dječaci mogli su se pohvaliti umijećem u izradi «klopoca». Klopoci su se postavljali su vinograde kako bi svojim klepetavim zvukom rastjerali ptice u vrijeme kad je sazrijevalo grožđe.
Brojni su rekviziti čija je izrada uključivala dječju maštovitost i kreativnost, a nagrada bi bila veselje po završenom poslu. Pored već onih spomenutih tu spada i izrada ljuljački, sviralica od kore, guslica od kukuruzovine i tucaljki od bazge. U organizaciji pravog dječjeg orkestra sviralicama bi se pridružili stari lonci i poklopci i zabava je mogla početi.
Djeca su se znala zabavljati i zimi nedopuštajući da ih hladnoća i promrzlost ometu. Grudanje, izrada snjegovića, sanjkanje neke su od poznatih zimskih radosti u kojima su uživala sva djeca. Opreme za skijanje ili klizanje nije bilo, ali su se pojedinci dosjetili kako uživati u tome. Dvije poduže daske pričvrstile su se uzicama za noge i postale skije. Njima su se pridružili dva kolca koji su služili kao štapovi. Dvije daščice veličine cipele pričvrstile su se uzicama za noge, pa je onaj koji je htio mogao i klizati.
Promatrajući dječje igre u današnjem kontekstu kada dominira industrijska proizvodnja koja nudi gotove igračke na policama dućana jasno je da pojedine igre s polovice prošlog stoljeća više ovdje ne nalaze svoj smisao. Neke kolektivne igre su se ipak održale i do našeg vremena, dok su neke poput starinskih pastirskih igara, dječjeg lova i ribolova ostale zaključane u minulom vremenu.
Martina BADOVINAC
|