Our destiny are horses...

Prošle su četiri godine od kad sam došla na Zagrebački hipodrom. Tek četiri i nadam se da je to tek početak. To je moj drugi dom. Najljepše mjesto u kojem čovjek stvarno može uživati. Topot kopita, miris sijena, rzanje konja... Tako mi se davno čini dan kad sam došla, a dobro ga se sjećam. Prvi pravi susret s konjom bio je tako čaroban. Predivan!! Nije me bilo strah, jer sam znala da je to ono što želim. Željela sam prijatelja, kojeg sam vidjela u tim životinjama. Prijatelja koji će vjerno čekati nagradu, lijepu riječi, dodir, pogled... Prvi konj kojeg sam jahala bila je halfingerica Marga. Predobra kobila. Voljela sam je čistiti, jer je imala prekrasnu dugu grivu. Marga više nije kod nas, jer joj se stanje s nogom pogoršalo. Prošla je mnoge operacije i sad je na ranču. Nije joj bolje, pa će je vjerojatno uspavati. Jadna naša Margica. To je stvarno jedna od najboljih kobila koje sam upoznala. Tužan je to kraj, ali ona je dala najbolje od sebe. Znam samo da ću je dugo pamtiti i da će ona u mom srcu imati posebno mjesto. Mnogi konji koje sam poznavala nisu više ovdje. Prodani su, otišli na rančeve, u ispuste... Svakog se sjećam i možda ih jednom opet sretnem. Kod Šiniše sam jahala dvije godine, a nakon toga otišla sam kod Edija trenirati za prepone. U početku sam jahala kobilu Corinu del Conte i vrlo je zavoljela. Mnogo smo se družile, ali ju je vlasnik preselio u drugu štalu. Dugo sam žalila za njom, ali sada imam svoju novu mazu - Poor Boya, koji je također jako volio Corinu. Corinu često vidim i pitam se kako bi bilo ponovo je jahati. Sjesti u sedlo u kojem mislim provesti cijeli život. Nedostaju ti ti trenuci, ali moraš ići dalje... Kad se sjetim svih onih ustajanja u zoru, jahanja u suton, magloviti dana, snijega do koljenja, odlaska na turnire, jahanja na terenu, pokislih trenutaka, odlaska kući u kasnim satima, znam da sve to vrijedi proživjeti. A to je tek početak, jer ako nisi spremam žrtvovati dio sebe za to, onda se bolje u to ne upuštati. Super sam se snašla i stekla odlične frendove. Samo će oni sa mnom moći podijeli ista iskustva, jer što drugo jahačima može biti tema nego konji. Pala sam s konja samo jednom i bio je to mali šok. Corina se uplašila, izgrbarila, a ja sam joj pala pod noge, te me ona na sreću prekočila. Ali ja sam opet na konju!!! Moraš i to probati. Sada svaki svoj slobodni trenutak provodim tamo. Znam da me uvijek netko dočekuje. Nadam da ću još mnogo desetljeća provesti tamo i nikada otići. Svaki dan je nova pustolovina i tako protekne život. Život u kojem svatko želi nešto postići. A ja sam počela živjeti svoj san. San u kojem smo ja i konj jedno. Jedno zauvijek!!!



Forever free....

Evo, došla je i jesen! Prohladna, maglovita, ali i sunčana, što nama jahačima odgovara. Još uvijek ne moramo biti u hali! Na hipu je sve po starom. Treniramo punom parom. Ovih dana sam dosta skakala i bilo je odlično. Poor Boy juri ko mali zmaj!!!! Vidi preponu i pojuri, a ja ga jedva zaustavljam. Baš je živahan. Meni ne smeta što je on takav, jer znam da uživa u skakanju, baš kao i ja. Ipak je najbolje u sedlu! Na hipu je počela izgradnja novih štala. Izgleda da se selimo. U novu štalu ili u onu malo bolju. Bilo bi i vrijeme. Štala nam nije u najboljem stanju, pa nam selidba odgovara. Ionako štalu ne čine zidovi, već društvo i naši četveronožni prijatelji! Maja je krenula na Veterinarski faks. Kaže da joj je dobro, ali da joj nedostaje hip. Cijelo ljeto je bila na njemu. Svaki dan. Ja se ne žalim. Ovaj vikend su bile održane kasačke i galoperske utrke, ali i utrke pasa i zaprega. Nisam imala prilike gledati, jer smo vodile rekreativno jahanje za klince, a poslije sam bila umorna. Vidjela sam hrtove, koji su se trebali natjecati. Slatki su, ali ja ne podržavam te utrke. Volim gledati utrke galopera, jer se divim snazi i brzini tih životinja. Njih također ne podržavam, jer znam da to nije samo pitanje bezazlenog sporta! Od kad je počela škola, više ne jašim sa onima s kojima sam jahala ljetos. Sad se uglavnom viđamo vikendom, ali se redovito čujemo. Ljeto je stvarno brzo prošlo. Ostale su mi samo najljepše uspomene. Sad se pripremamo za zimska natjecanja, koja će se održavati u hali. Ima to i svojih čari. Uskoro sa sisterkom i ekipom idem u Veronu na sajam konja. Jedva čekam!!! Svima lijepi pozdrav i čitamo se. Uživajte u društvu svojih konja... tih istinskih prijatelja...