Ne svojom voljom natjeran sam ostaviti nekoliko redaka na temu amaterskog, pa čak i zlonamjernog tumačenja fenomena bijelog polja. Već sam se nebrojeno puta uvjerio koliko je znanje medija plitko, a povodljivost javnosti duboka. Baci im jedno bijelo polje i odmah će pocrvenjeti zbog tuđeg stida. Nije potrebno biti profesionalni povjesničar da bi se znalo kako je početno bijelo polje u grbu povijesno (imaju ga mnoge plemićke obitelji u svom obiteljskom znakovlju, a i simbol je hrvatske državnosti u zajednici s ugarskim dijelom monarhije te se i danas može vidjeti na mnogim objektima diljem moderne mađarske države ili, ako baš inzistirate na detaljima, lijes s posmrtnim ostacima nadvojvode Otta von Habsburga bio je pokriven zastavom s takvim "ustaškim" grbom i to, zamislite, usred Beča).

Isto tako ne treba biti ništa posebno stručan da bi se (sa)znalo kako je zastavu Socijalističke Republike Hrvatske prva zamijenila upravo ista ona zastava (oko koje su stajali tadašnji i budući hrvatski predsjednici i ostali visoki dužnosnici) koje je neko neuko čeljade nazvalo ustaškom (treba li ponoviti koliko je Hrvatska zemlja slabo obrazovanih i još slabije informiranih, a neviđeno glupo smjelih ljudi i onih nešto manjih ljudi s katastrofalnim rezultatima na PISA testiranjima?), da bi je tek kasnije zamijenila zastava koja i danas vijori u skladu sa Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske.

Iako mi je bilo ugodno živjeti u toj socijalističkoj republici (taj je život imao neki svoj šarm koji mi danas pomalo nedostaje), nikada neću razumjeti zašto su stoljeća zagonetne, ali oku privlačne šahovske ploče zamijenjena jednim dosadnjikavim i bezidejnim geometrijskim tijelom lišenim baštine i identiteta (kulture koja nije nastala ni 1945., a ni 1991.). Hrvatski su kompleksi nažalost toliko metastazirali da se svaki bijeli kvadrat povezuje s jednom užasnom ratnom epizodom (nisam sudjelovao u tom ratu) i okupacijskom zonom (nisam u njoj živio) koja se ni po čemu (politički ni pravno) ne može smatrati državom. Kada bih davao zaključke, subjektivno bih ocijenio da toj zajednici nedostaje samopouzdanja, svijesti i solidarnosti. Sve što gledam danas posljedica je te vrste invaliditeta, a zbog koje si čak moram osigurati zalihe kocki bijelog šećera budući da nisam siguran kako bi ta histerija mogla završiti.

Znate, prvi sam i jedini u obitelji koji se izjasnio kao Hrvat. Nisam imao poseban razlog za to, niti sam tražio dozvolu svojih nehrvatskih predaka (kao da sutra ne mogu biti netko drugi). Baš zato nemam problem biti kritičan prema svima jer nikoga ne smatram posebno svojim (da bih ga nekritički morao štititi), a istodobno poštujem sve jer sam pomalo od svih, a opet ničiji. Zato još više ne volim glupe zaključke, proglašavanje slično istim, guranje ideologije u svako slobodno ždrijelo, hinjenu stručnost i dežurne advokatlije koje o svemu imaju mišljenje iako je pločnik mudriji od njih.

Ti i takvi tvrdili su da ne razumijem simboliku i kontekst, pa sam im onda postavio sljedeća pitanja:

Svrha mojih pitanja nije bila da relativiziram zlo koje se otelo kontroli, već da svojim sugovornicima pokažem kako je suludo opterećivati osobnu povijest kolektivnim ludilom iz druge prostorno-vremenske dimenzije. Na kraju, možda i da uvide kako je gotovo sve "zaraženo" i maksimalno zloupotrebljavano (od liječničke struke do vojne časti).
Možda je sazrelo vrijeme da se iz ustava napokon izbaci ikakvo spominjanje samoprozvana čudovišta jer mnogima, pa i na suprotnim stranama, taj dio služi kao poticaj da nastave ratove. Ne ratove zvijezda, već ratove kostiju.

Za razliku od prošle teme, ovu pišem spokojan i bez imalo ljutnje na obrazu. Čak sam se uhvatio u naboru smijeha jer više nije dovoljno što se ljudi dijele po podrijetlu (iako već unatrag 200-300 godina nemaju pojma iz kakvih su im sve kržljavih polja iznikli preci), sada je nužno i čokoladicama prebrojiti zrnca. Kakaova, podrazumijeva se (osim ako se u međuvremenu ne otkrije pokoja crvena kap).

Da budem iskren, nisam sretan zbog te crne napasti jer za djecu je mnogo zdravija košara svježeg voća. Umjesto da se mandarine bacaju u Neretvu ili istovaruju u prvu jamu, mogle bi puniti vitaminske košare, posebno onih 60 tisuća gladne hrvatske djece čije se postojanje do jučer negiralo.

Osobno bih volio da ljude više smetaju sramotne okolnosti nastanka čokolade: izrabljivanje malodobne djece i uništavanje kišnih šuma. Ali ljudi uglavnom ne razmišljaju o patnji djece na plantažama kakaovca ili istrebljenje prirodnih staništa mnogih životinjskih vrsta, njima daleko više smeta što neki potplaćeni kmet u omraženoj im susjednoj zemlji miješa afričku sirovinu i onda im ugrožava "domaću" proizvodnju. Da se ne radi o zemlji koja uvozi kruh, mlijeko, jaja i čačkalice i da to uvozno ludilo ne pojede cijeli godišnji državni proračun, mislio bih da sam pomiješao nazive zemalja.

Dakle, ako vas ne smeta mahnita sječa šuma (da biste umjesto neophodna kisika dobili nekvalitetno ulje) i eksploatacija djece na plantažama kakaovca (da bi vam osmogodišnji klinac uživao u namirnici u čijoj je proizvodnj sudjelovao njegov zlostavljani vršnjak), molim vas, nastavite i dalje sudjelovati u tom procesu, ali bez da hranu uvlačite u svoju nejestivu propagandu.

Da zaključimo: ne postoje hrvatska ili srpska čokolada kao što ni u Hrvatskoj ili Srbiji ne postoje tropske šume. Isto tako ne postoji kakaovac hrvatskog ili srpskog etničkog podrijetla, katoličke ili pravoslavne vjeroispovijesti. Kakaovac ili čokolada dio su iste ovisnosti koja ima svoje nutritivne vrijednosti. Molim da na isti način promatrate i lički krumpir (iz američke pradomovine) ili ćevape (iz feničke pradomovine). Osim toga, tko zna odakle ste vi sami uvezeni.

Ne bojte se bijelih polja ni crnih čokolada. Bojte se bijelih miševa i crnih rupa jer tada će stvarno značiti da ste vi ili svijet otišli kvragu.