...Karavane prolaze
17.08.2016.Duboko sam udahnuo neki dan (kao da ću zaroniti) i došao do zaključka: što više pratim cijelu tu predizbornu lakrdiju (s naglaskom na pojedine kandidate s kojima ne bih u isti, posljednji taksi, a kamoli da me politički predstavljaju) i bespotrebne konflikte sa susjednim zemljama (od Mađarske do najnovijih sa Srbijom), to sam više siguran da su se ratovi s početka devedesetih mogli zaobići i da su granična pitanja odavno mogla biti zatvorena na svim stranama svijeta.
Možda je to pomalo i hrabro od mene, ali zaista nikada nisam imao problem (a težak sam čovjek nesklon kompromisima) s ljudima iz svih tih zemalja s kojima Hrvatska razmjenjuje protestne note ili nepozvana upada u vlakove. Takvoj Hrvatskoj nedostaju četiri ključne odlike:
1. definiran nacionalni interes
2. inicijativa
3. strategija
4. alternativa
2. inicijativa
3. strategija
4. alternativa
Hrvatska nema jasno definirane nacionalne interese iako političari tvrde da im je glavna zadaća štititi ih. Međutim, nisu li upravo političari, za jedan od tih nacionalnih interesa, tvrdili kako ga štite potpisujući ugovor koji je toliko dobar da boljega nije bilo još od Hrvatsko-ugarske nagodbe? Rezultat tog "dobro obavljena" posla jest gubitak vlasništva i stalni sukob sa susjednom zemljom (jedinom s kojom je riješena granična linija). Oprostite, zašto bih se zbog takve političke nezrelosti i neodgovornosti morao crvenjeti pokazujući putovnicu ili neki drugi identifikacijski dokument? Neću.
Upoznao sam mnoge pripadnike različitih naroda, pojednako malobrojnih i mnogobrojnih. Shvatio sam da je istina daleko od brojeva. Ovi brojčano veliki bili su i jesu veliki zato što cijene one male u svojim redovima, a ovi brojčano mali bili su i ostali mali samo ako i kada nisu cijenili velike među sobom. Hrvatska je onoliko mala koliko potkopava i izgoni svoje velike. Ja nisam velik, ali nikada neću zaboraviti koliko su mi se rugali što nisam prosječan i ograničen poput njih. Nebrojeno su me puta pokušavali utopiti u svojoj osrednjosti i dokrajčiti zluradošću. Čudno, ali te su me epizode s vremenom odgorčile i više nisam čovjek koji svijetom ugovara dvoboje.
Stoga ću posve razumno ustvrditi da se, iako je jedan gospodarstvenik s bivšom remetinečkom adresom ustvrdio kako su Hrvati lijeni, ne bih složio s takvom i sličnim negativnim (samo)percepcijama. Izvan Hrvatske ti su ljudi uglavnom sjajni radnici, disciplinirani, odgovorni, vrijedni, usredotočeni, čak i manje naivni (nego što su to u domicilnoj zemlji). Međutim, u zemlji iz koje potječu njihovo je ponašanje na mahove autodestruktivno: bez samosvijesti i samopoštovanja, podložni različitim manipulacijama i odricanju od časti. Ali to nije njihovo pravo lice, već deformacija uzrokovana nedostatkom one vrste vodstva koja bi služila kao tampon, a ne ratna zona. Političari su podijelili i unakazili to nesretno hrvatsko biće koje nikako da izađe iz faze nedonoščeta. Prerastavši vlastiti inkubator, nikako da iz njega izađu, barem na svježi zrak.
Primatolozima je poznato da čimpanze, kada biraju predvodnika, izabiru najboljega među sobom. Onoga koji je u stanju kazniti svog najbližeg srodnika (brata, sestru, pa i majku), ako smatra da nisu u pravu. Iz te snage da im opali pljusku proizlazi njegov ugled i autoritet. Osvrnite se malo oko sebe i promislite nije li vam katkada neugodno kakvi dvonožni primati u tom vašem društvu imaju ugled i autoritet?
Ali problem s upravljanjem mnogo je širi od toga da bude dovoljno oponašati čimpanze u zatočeništvu (mada čovjek nije daleko od tog tipa zatočenja; kažu da u svijetu ima 46 milijuna modernih robova). Za početak bi bilo dovoljno izmijeniti izborni zakon koji participira u lošem izboru vodstva, a to bi značilo sljedeće:
Upoznao sam mnoge pripadnike različitih naroda, pojednako malobrojnih i mnogobrojnih. Shvatio sam da je istina daleko od brojeva. Ovi brojčano veliki bili su i jesu veliki zato što cijene one male u svojim redovima, a ovi brojčano mali bili su i ostali mali samo ako i kada nisu cijenili velike među sobom. Hrvatska je onoliko mala koliko potkopava i izgoni svoje velike. Ja nisam velik, ali nikada neću zaboraviti koliko su mi se rugali što nisam prosječan i ograničen poput njih. Nebrojeno su me puta pokušavali utopiti u svojoj osrednjosti i dokrajčiti zluradošću. Čudno, ali te su me epizode s vremenom odgorčile i više nisam čovjek koji svijetom ugovara dvoboje.
Stoga ću posve razumno ustvrditi da se, iako je jedan gospodarstvenik s bivšom remetinečkom adresom ustvrdio kako su Hrvati lijeni, ne bih složio s takvom i sličnim negativnim (samo)percepcijama. Izvan Hrvatske ti su ljudi uglavnom sjajni radnici, disciplinirani, odgovorni, vrijedni, usredotočeni, čak i manje naivni (nego što su to u domicilnoj zemlji). Međutim, u zemlji iz koje potječu njihovo je ponašanje na mahove autodestruktivno: bez samosvijesti i samopoštovanja, podložni različitim manipulacijama i odricanju od časti. Ali to nije njihovo pravo lice, već deformacija uzrokovana nedostatkom one vrste vodstva koja bi služila kao tampon, a ne ratna zona. Političari su podijelili i unakazili to nesretno hrvatsko biće koje nikako da izađe iz faze nedonoščeta. Prerastavši vlastiti inkubator, nikako da iz njega izađu, barem na svježi zrak.
Primatolozima je poznato da čimpanze, kada biraju predvodnika, izabiru najboljega među sobom. Onoga koji je u stanju kazniti svog najbližeg srodnika (brata, sestru, pa i majku), ako smatra da nisu u pravu. Iz te snage da im opali pljusku proizlazi njegov ugled i autoritet. Osvrnite se malo oko sebe i promislite nije li vam katkada neugodno kakvi dvonožni primati u tom vašem društvu imaju ugled i autoritet?
Ali problem s upravljanjem mnogo je širi od toga da bude dovoljno oponašati čimpanze u zatočeništvu (mada čovjek nije daleko od tog tipa zatočenja; kažu da u svijetu ima 46 milijuna modernih robova). Za početak bi bilo dovoljno izmijeniti izborni zakon koji participira u lošem izboru vodstva, a to bi značilo sljedeće:
1. izmijeniti granice izbornih jedinica i izjednačiti težinu glasova
2. onemogućiti kandidiranje pravomoćno optuženim i osuđenim osobama te osobama koje ne ispunjavaju obveze prema državi (porezni dužnici i neplatiše svih vrsta); cilj je da kandidati budu ugledni i uspješni članovi društva; ljudi s repovima ne mogu biti stupovi društva i donositi zakone kojih se sami nisu u stanju držati (što su i dokazali)
3. postaviti jasne i stroge kriterije za kandidiranje na parlamentarnim izborima; u tijelo zakonodavne vlasti treba biti predložen onaj koji je sposoban iščitavati zakone o kojima će kasnije glasovati, parlament nije mjesto u koje bi mogao doći bilo tko s ulice samo zato što je ambiciozan i ima visoko mišljenje o sebi
4. onemogućiti predizborne koalicije zbog kojih u parlament na mala vrata ulaze oni koji samostalno nikada ne bi prešli izborni prag (mnogi od njih ne dobivaju ni 1% glasova)
5. onemogućiti rasipanje glasova (po izborima to prelazi i pola milijuna bačenih glasova)
6. ograničiti broj mandata kako se iz parlamenta ne bi išlo u mirovinu
7. plaće trostruko i četverostruko veće od prosječnih zamijeniti naknadama u skladu s brojem odrađenih saborskih sjednica (vas i mene ne plaćaju da ne budem na radnom mjestu, a još smo k tome profesionalci)
2. onemogućiti kandidiranje pravomoćno optuženim i osuđenim osobama te osobama koje ne ispunjavaju obveze prema državi (porezni dužnici i neplatiše svih vrsta); cilj je da kandidati budu ugledni i uspješni članovi društva; ljudi s repovima ne mogu biti stupovi društva i donositi zakone kojih se sami nisu u stanju držati (što su i dokazali)
3. postaviti jasne i stroge kriterije za kandidiranje na parlamentarnim izborima; u tijelo zakonodavne vlasti treba biti predložen onaj koji je sposoban iščitavati zakone o kojima će kasnije glasovati, parlament nije mjesto u koje bi mogao doći bilo tko s ulice samo zato što je ambiciozan i ima visoko mišljenje o sebi
4. onemogućiti predizborne koalicije zbog kojih u parlament na mala vrata ulaze oni koji samostalno nikada ne bi prešli izborni prag (mnogi od njih ne dobivaju ni 1% glasova)
5. onemogućiti rasipanje glasova (po izborima to prelazi i pola milijuna bačenih glasova)
6. ograničiti broj mandata kako se iz parlamenta ne bi išlo u mirovinu
7. plaće trostruko i četverostruko veće od prosječnih zamijeniti naknadama u skladu s brojem odrađenih saborskih sjednica (vas i mene ne plaćaju da ne budem na radnom mjestu, a još smo k tome profesionalci)
Pogledao sam što to nude mnoge izborne liste i dobro se isplakao uz njih (što od jada, što od smijeha). Nisam uočio toliko želje za osiguranjem boljeg života, koliko beskonačne žudnje za ostvarenjem kakve-takve moći. Ali da ih ograničite mandatom i financijski te ostavite bez većeg dijela povlastica, mislite li da bi se toliko gurali u prve redove dobiti posao za koji nisu potrebna nikakva stručna znanja ni kvalifikacije? Zasigurno ne bi. Uz nimalo truda oni traže moj trud. Trud da prekinem nedjeljni odmor, lažno se osjetim značajnim i važnim dok nekoga ovlašćujem da razmišlja i odlučuje u moje ime. Mogu to i ne učiniti i opet će me pregaziti orkestar glasača sretan da može izvesti svoja glazbala i odsvirati tu jedinu notu koju znaju.
Da se svi ljudi ne mogu baš baviti svime potvrđuje se i ovom kampanjom. Već sada na početku mnogi kandidati nemaju nimalo strpljenja ni uljudnosti za one čije rukave povlače na svakom uglu, a osim strpljenja, tanašna su i njihova obećanja koja jedva da bi prošla i pod skečeve. Po čitave dane slušam o povećanju ili smanjenju raznih stopa, kao da se preko noći na razvalinama mogu podići Versaillesi. Kažu da se odnekuda mora početi. Da, ali od prve cigle, a ne prvog mjehura od sapunice. Kao čovjek koji je prevelik za bajke i fascinaciju riječi bez značenja (transparentnost, vjerodostojnost, revolucionarnost, pravna država, reforma, decentralizacija) i kojemu je većina školskih drugova (zbog političara) trajno napustila Hrvatsku, ne mogu prihvatiti fantazije o zapošljavanju desetine i stotine tisuća ljudi, povećanju minimalne plaće za 100% ili smanjenju PDV-a za 2,3 ili 4%). A rješenja su, zapravo, veoma jednostavna (ako nešto nije jednostavno, onda nije rješenje, već novi problem) i ne treba im pomoć braće Grimm:
Da se svi ljudi ne mogu baš baviti svime potvrđuje se i ovom kampanjom. Već sada na početku mnogi kandidati nemaju nimalo strpljenja ni uljudnosti za one čije rukave povlače na svakom uglu, a osim strpljenja, tanašna su i njihova obećanja koja jedva da bi prošla i pod skečeve. Po čitave dane slušam o povećanju ili smanjenju raznih stopa, kao da se preko noći na razvalinama mogu podići Versaillesi. Kažu da se odnekuda mora početi. Da, ali od prve cigle, a ne prvog mjehura od sapunice. Kao čovjek koji je prevelik za bajke i fascinaciju riječi bez značenja (transparentnost, vjerodostojnost, revolucionarnost, pravna država, reforma, decentralizacija) i kojemu je većina školskih drugova (zbog političara) trajno napustila Hrvatsku, ne mogu prihvatiti fantazije o zapošljavanju desetine i stotine tisuća ljudi, povećanju minimalne plaće za 100% ili smanjenju PDV-a za 2,3 ili 4%). A rješenja su, zapravo, veoma jednostavna (ako nešto nije jednostavno, onda nije rješenje, već novi problem) i ne treba im pomoć braće Grimm:
1. red u svim aspektima rada i djelovanja (posebno u javnim financijama i provođenju zakona)
2. rad i zdrav natjecateljski duh u društvu jednakih šansi
3. disciplina (krenuti od crvenog svjetla na semaforu kao neprihvatljiva oblika ponašanja)
2. rad i zdrav natjecateljski duh u društvu jednakih šansi
3. disciplina (krenuti od crvenog svjetla na semaforu kao neprihvatljiva oblika ponašanja)
Još jedan kočničar napretku jest loša ili nikakva vanjska politika (nikako da se shvati koliko odnos s drugima određuje vlastiti položaj, pa čak i opstanak u danom svojstvu). Hrvatska uglavnom nema političke prijatelje (nove nije privukla, a stari su se razbježali), nije pokopala svoje nestale i nema riješena granična pitanja pa stalno mora biti na rubu konflikta budući da nema nikakve strategije, a ni pregovaračkih sposobnosti (što je već pokazala u predpristupnim pregovorima). Ta se manjkavost neuspješno pokušava nadomjestiti konceptom domoljublja koje bi valjda trebalo riješiti sve probleme (a zapravo životom braniti status quo). Pritom se zaboravlja da se domoljublje iskazuje u dva zdrava koraka:
1. zaštitom onoga što je simbolički i stvarno vaše
2. zaštitom onoga što nije simbolički i stvarno vaše
2. zaštitom onoga što nije simbolički i stvarno vaše
Hrvatska uglavnom nije u stanju učiniti prvi korak (zbog manjka samopoštovanja) iz čega proizlazi nesposobnost da učini onaj drugi i konačni (zbog manjka poštovanja koje proizlazi iz nedostatka samopoštovanja). Taj je kaos rezultirao dubokim jazom između Hrvata samih (na lakozapaljivoj ideološkoj razini koja ne poznaje ništa osim isključivosti) te Hrvata s pripadnicima drugih skupina, čime je svaki dijalog postao ozbiljno ugrožen (verbalni je teror parazitirao u sve pore društva te prijeti uništiti svaku viziju ili inicijativu). Kao građanin potpuno sam uvjeren da različite društvene skupine (uključujući i manjinske) ni na koji način ne mogu ugroziti moj ljudski suverenitet, ali sam isto tako uvjeren da to mogu uspjeti svi oni nakaradni sustavi i političko-povijesne krivotvorine koje se uzgaja zbog političke komocije. Toj komociji ne pada na pamet imati odgovor na blokiranost, ovršenost, dugotrajnu nezaposlenost, masovno iseljavanje, uništavanje spomenika žrtvama Ovčare, progon dvojezičnosti, regionalnu jurisdikciju Srbije i nevolje po arbitraži. Zato ćete njoj pomoći vi, a vama će pomoći... Bog?
komentiraj (3) * ispiši * #