Ni ove godine nisam podlegao hinjenoj bogobojaznosti, već sam sav taj božićni dekor proslijedio na neke druge pozornice. One na kojima su iluzija i laž dio profesije. Uz to, u zemlji na aparatima, teror iskomercijaliziranih blagdana sve je teže izdržati (i ne samo financijski). Juriš na premlaćene kartice i izmoždene radnike svake godine postaje sve iritantniji i sve dublje pokapa ono malo religijskog u danu kada se prije Isusa poganski rađalo Nepobjedivo Sunce.

Umjesto poganski nakinđurene jelke, koja bi nakon nekoliko dana neumjerenosti svoje iskasapljene zemne ostatke ostavila na nekom divljem odlagalištu, i darova koji će prestati biti zanimljivima čim se otvore, odlučio sam svoje blagdansko svjetlo podijeliti s onima čije svjetlo nije imao tko upaliti. Uvijek bih se bojao biti poput onih hipnotiziranih isusoljubaca koji bi me onemoćala tješili s "dat će Bog" i tako se spasili od teška križa da mi pomognu. A što da se nisu dosjetili imati Boga i skrivati se iza križa?
Svoju djecu danas učim da sve dobro ili loše dolazi od ljudi i da zato ne trebaju uzdizati ili proklinjati bogove čija je prisutnost uglavnom u službi stilske figure. Zato sam ih obvezao da ne budu na štetu, već samo na koristi sebi i drugima kako bih se ja, a ne imaginarni starac u oblacima, ponosio njima i kada fizički budem prisutan samo kostima. Oni znaju da Božić nisu blagdanska prežderavanja na dug do Tijelova (blagdana o kojemu malo znaju i oni koji su ga podržavili), da to nisu ni hodočašćenja po trgovačkim halama u potrazi za sniženjima na trećerazredne proizvode ili pak reprize repriza koje Isusa Krista i Djeda Mraza pretvaraju u suvremenike. Oni znaju i da Božić nije festival pirotehnike radnog naziva "Mir s vama" ni prvi red u crkvama rezerviran za političare. Učio sam ih tako iz više razloga, a najvećim dijelom zato što me život naučio da je najlakše biti vjernikom, a najteže čovjekom. Kada sam trebao ljude, češće bih nailazio na zidove i ne sjećam se jesu li prije utekli bogobojazni ili njihovi bogovi. A više nego ikada danas je najlakše postati onakvima od kakvih otiremo ruke: građanima bez budućnosti i adrese. I zato na oproštaju od još jednog okretaja oko Sunca ne valja kukavički bježati. Valja se osvrnuti iza sebe i priupitati se po čemu će nas se taj naš mikrokozmos zapravo sjećati. Tko zna tko će od nas dočekati idući Božić. Djeca, mladi, stari... Svi smo tako živi, a tako na korak gubitka. Jedinog doma ili života.

Umjesto sretan vam Božić, sretan vam povratak u realnost gdje ljudi još uvijek robuju bogu koji šuška. Šuška li i vama?