Već tjedan dana diljem Hrvatske traje neviđena strka oko prikupljanja potpisa za predsjedničke kandidate. I kada bi padale sjekire s nebesa (jer Etna je još uvijek daleko da nas počasti lavom), to vjerojatno ne bi zaustavilo brojne volontere da sate i dane potrate na jednu tako bespotrebnu akciju. Volio bih ih pitati bi li to vrijeme darovali nekome u potrebi ili ih je politika toliko opsjela da samo za nju mogu i žele pronaći vremena. Taman se pritom pretvorili u stalaktite.

Pod "bespotrebnom akcijom" mislim na tužnu činjenicu da i ovakva, naizgled benigna aktivnost može proizvesti antidemokratske i antigrađanske porive i djelovanja na koje se uglavnom mlako reagira. Uslugu tomu čini i to što tek tu i tamo iskorači neka hrabra duša koja se usudi javno svjedočiti o pritisku kojemu je izložena, pa stoga rijetko čujemo ili pročitamo da se nekome prijeti otkazom ako ne potpiše potporu određenom kandidatu. A i kada čujemo, prečujemo. Tako "rješavamo" i većinu drugih problema.
Ne znam jesu li iskazi o prijetnji otkazom istiniti, ali mogao bih ukratko opisati svoje iskustvo prikupljanja potpisa (u toj priči imena nisu bitna, već mentalitet zakočen demokratskom nezrelošću). Priznajem, činio sam to samo dva puta u životu (za različite vrste izbora), a onda si obećao da nikada više neću biti ničija motika koju će rastaviti čim prigrabe prve plodove. Kandidati za koje sam prikupljao potpise nisu imali mnogo izgleda (iako su im stranke relativno dobro kotirale). Dijelom i zbog previše onih, unutar vlastitih redova, koji su imali neke druge favorite čije programe također nisu čitali. Po cijele sam dane stajao na hladnoći, slušao uvrede svih zamislivih i nezamislivih oblika poluodgojenih spodoba uvrštenih u kategoriju narod, a onda navečer bio izložen gladnim stranačkim aždajama kojima nikad nije bilo dovoljno potpisa (premda je potreban minimum bio prikupljen) jer "bitan je psihološki efekt". Zato su postavljali neke idiotske norme (koje je kreirao onaj koji vrata nije otvorio i izašao među ljude) kao da smo tvornički radnici, a ne volonteri kojima je gospodar uvjerenje (a ne balkanski opanak prerušen u feudalca). Kako u svom ogranku nisam potpisao potporu kandidatu, svakog bi me dana podsjećali na moju svetu kmetsku dužnost (kao da sam učlanjenjem u stranku izgubio svoja ustavna i ljudska prava na izbor). To mi je napokon dojadilo, pa sam rekao da sam potpisao na drugom mjestu (a nisam i znao sam da ne mogu provjeriti) i tako sam ih ušutkao.
Povremeno bi na štand, provjere radi, dolazio alfa divljak, a njegov je podcjenjivački stav vonjao više od njegovih kopita. Slabije obrazovan od mene i sa stranačkim stažem višestruko kraćim od moga, poučavao me što da/ne govorim (jer on je stranku i stranačku politiku poznavao bolje od mene koji sam je stvarao), koliko potpisa da skupim i koliko dugo da smrzavam papke "za dobrobit naše svete stranačke obitelji". Nalikovao sam na maskotu koja je preko naivaca foteljašima trebala osigurati privid jakosti. Odlučio sam prekinuti s tom farsom i svoje dragocjeno vrijeme darovati nekome kome će zbog toga život biti ugodniji. Ili barem lakši. Zato od tada (a ima tomu već par godina), da se pohvalim jer nisam predsjednički kandidat i nije mi do instant bodova, radim s osobama s posebnim potrebama. Mislim da sam njima potrebniji nego nekom politički precijenjenom egu koji traži kruha preko pogače.
Iako naizgled benigna, ova praksa krije mnoge zamke i u cjelini je nezdrava za demokraciju (možda ne u većim društvima, ali u ovakvima gdje svatko pozna svakoga i teško je izbjeći struje, nije za igrati se neplivača). Ono što najviše smatram problematičnim jest da se na neprikladan način može utjecati na građane s članskom iskaznicom (pa čak i bez ako netko nekome "duguje uslugu"), vršiti pritiske, ucjenjivati ili na bilo koji drugi način inzistirati na davanje potpisa određenom kandidatu protivno volji pojedina građana. S obzirom na to koliko je mnogo straha prisutno kod građana, a posebno u manjim sredinama gdje je utjecaj stranaka, pa i lokalnih šerifa (kako ih je svojedobno nazvao Dinko Cvitan, ravnatelj Uskoka) prevelik, pa čak i presudan, ne treba zanemariti negativne posljedice i unazađivanje građanskih sloboda.

Uostalom, što dobivamo tim potpisima?

Samo ogromnu strku jer potpisi značajno ne utječu na pobjedu, a kamoli da odlučuju o pobjedniku (uvjeren sam da se precjenjuje taj psihološki efekt). Kod nemalog se broja kandidata taj veliki broj potpisa nije i neće pretvoriti u glasove. Ljudi vole dijeliti potpise, lajkove... ali kada dođu na birališta, onda nastoje biti pragmatični i ne izazvati iznenađenje. Jer ma koliko ti loše bilo, uvijek je bitno na nož dočekati promjenu jer to znači da ti može biti i gore (što je jednako opasno i kao da ti je bolje). Zato se tisuće jurišnika s Facebooka, sve redom generala i admirala, u stvarnosti pretvara u nezainteresirane voluharice kojima je najvažnije pronaći prvu sigurnu rupu.
Neki su mi ovu akciju prikupljanja potpisa pokušavali opravdati sprečavanjem hiperprodukcije kandidata. Međutim, zar nije u interesu te jadne i osiromašene zemlje, kojoj je još uvijek najveći uspjeh to što se osamostalila (to je kao da mi je najveći uspjeh to što sam se rodio), da dobije priliku upoznati sve one zainteresirane pojedince u kojima se možda krije talent upravljanja, a ne vozanja zajednice? Zar je Hrvatska toliko bogata da si smije priuštiti prosijavanje i ono malo zrnja što vrijedi u tom polju kukolja? Ono što od hipotetske hiperprodukcije kandidata vidim kao mnogo veći (pa čak i središnji) problem jest nezrelost nemalog broja birača koji biralištima pristupaju kao pojedine navijačke horde stadionima. Važno je pronijeti svoje predznake i simbole, a sadržajem se i kvalitetom ionako ne valja opterećivati. Tako opravdavamo onu krilaticu "Uvijek vjerni..." pa onda dajemo glasove lijepima, s gustim obrvama, vicmaherima i sličnima. I to je, dakako, zrelost. Ali vrtićka. Zato vas mogu navući novom, boljom, drugom i drugačijom Hrvatskom dok vas guše minusi i krediti. Da, banke ni za što.