Nastavljam cicijašiti i dalje jer ničega svijetlog nema na horizontu. Onima manje kreativnima i željnima slobode ostavljam da čekaju svoje pomazanike i stvore im blagostanje ni iz čega. Ali podsjetit ću kako se nijedan vrh nije osvojio gledanjem iz podnožja. Premda poprilično kratkovidni, Hrvati se nekako najčešće oslanjaju baš na taj svoj nedostatak.

Iako sam ljubitelj gusaka, nisam ljubitelj magle. Pobornik sam razgovora, pregovora i dogovora stoga nisam zadovoljan vlastitim zaključkom kako se Hrvati panično boje promjena te kako sve više simpatiziraju svoj intelektualni i materijalni rasap. Zaigran kakav jesam (i kako mi ime govori) i neopterećen time što nisam doktor ekonomskih znanosti, ministar financija, bankar ili tamo neki jeftini CC (currency counter), odlučio sam pribiti neke svoje ideje u čast promašenih odluka i izostanka učinkovite strategije (planiranja, ulaganja, proizvodnje ili potrošnje). Ne znam koliko će ih na kraju biti pribijenih (zasigurno manje od Lutherovih 95), ali vodit ću se mišlju kako čast i nijemost ne pristaju zajedno i kako Hrvatska (kao mala zemlja s pretežno starim i relativno slabo obrazovanim i radno konkurentnim stanovništvom, prezadužena preko mjere i dobrog ukusa te s mršavim izgledima za potpuni oporavak) ne može naprijed samo ako ćemo to "silno željeti", "moliti" ili jednostavno "nadati se". Ta je mumificiranost postala toliko zarazna da čak i političari sve više govore kako "vjeruju". Vjerovati sam prestao kada sam zaradio prvi honorar stoga ni vama ne nudim ništa što bi duši moglo biti ugodno ili dovesti razum u neugodan položaj.

Broj je civilnih udruga u Hrvatskoj postao zabrinjavajuć, ako ne i zastrašujuć, i vjerojatno nema naziva ni oblika sebeljublja koji nisu iskorišteni za upis u nacionalni registar. Malo tko se ne smatra pozvanim okupiti par istomislećih glava (pa bile one i podjednako ništamisleće) željnih samoisticanja. U tom pretjerivanju prednjače braniteljske udruge (za koje se, prema riječima ministra Predraga Matića, a ima ih preko 1.200, izdvaja dvadeset milijuna proračunskih kuna) i udruge za raznorazna duhovna i ina poboljšanja života koje samo doprinose razvodnjavanju društvenoga aktivizma (koji ionako vegetira).
Praksa je pokazala (a ponajviše moje osobno iskustvo obijanja tih silnih prašnjavih vrata) da od većine udruga i nema neke pretjerane društvene koristi, da su uglavnom potrebne samo svojim upravljačkim strukturama (osjećaju važnosti koje su si same dodijelile). Potreba da svatko nečim predsjedava itekako ide na štetu zaštite interesa onih kojima su potrebni pomoć i zaštita. Kada sam trebao, pomoć i zaštitu, naravno, nisam dobio. Ostao sam sam, a oni su pobrali svoje milijune.

Nisam duhovit čovjek i nije me lako nasmijati, ali kada vidim nazive nekih vjerskih zajednica (posebno ovih koja spominju evanđelja u svim mogućim oblicima), dođe mi da prekinem tu sumornu tradiciju. No nisu problem njihovi nazivi nego činjenica da sve te zajednice i sekte žele slaviti svoje bogove na račun države. Kada imate mnogo vjerskih zajednica i kada sve one žele biti na državnim jaslama, onda raspolažete i s manje financijskih sredstava zbog kojih ne ulažete, već ste prisiljeni samo davati ispod cijene. A gdje još onda tu ima mjesta za socijalnu državu?
Moj kolega, mali cinični kapitalist i veliki religiozni Hrvat, kojemu je pretijesno živjeti u 150 kvadrata (kako sam priznaje) poludi na tu sintagmu. To je i razumljivo: petnaest je godina studirao na račun države polažući ispit do dva godišnje, roditelji su mu ostvarili zavidne karijere i natrpali se nekretninama baš u vrijeme te nevaljale Jugoslavije koja je tlačila njegov narod, a danas ta ista moralna horizontala smatra da bi na slobodnom tržištu trebali biti svi osim njegove vjerske družbe. I da zabava bude veselija: stranačka je ulizica koja ima koristi od tog ulizivanja, pa se pravi grbav na ispade svojih stranačkih drugova jer mu to donosi osobnu korist. A nije jedini bogobojazni mladiša s diplomom u rukama i toliko hipokrizije na plećima.

U Hrvatskoj je trenutno registrirano gotovo 150 političkih stranaka (jasno, većina je na aparatima), a od prvih višestranačkih izbora u parlamentu stalno rotira nekoliko njih istih čija retorika uspješno odolijeva zubu vremena (i čini se da bi mogla odolijevati i narednih sto godina kada će se o ustašama, četnicima, partizanima, UDB-i, OZNA-i, ORJUNA-i, Titu, Jugoslavenima i ostalim likovima ozbiljno govoriti samo u okviru znanstvenih kolokvija).
Ove su si godine, kako su nas izvijestili mediji, političke stranke sa saborskom adresom dodijelile pedeset milijuna proračunskih kuna (prema načelu "ima se, može se") od čega dvije najveće dvadeset, odnosno petnaest milijuna (ako vam se sve to čini malo, sjetite se prosinca 2013. kada u proračunu nije bilo 23 milijuna kuna za isplatu putnih troškova nastavnicima, pa se trošak morao prenijeti na siječanj 2014.). Odmah sam pomislio sljedeće: uzmimo za primjer onu koja tvrdi da ima dvjesto tisuća članova, a iz proračuna dobiva petnaest milijuna kuna. Kada bi od svakog člana naplatila samo deset kuna mjesečno, u blagajnu bi pospremila dva milijuna kuna (godišnje 24 milijuna). Tome bi još trebalo dodati i iznos od donacija što bi skidanje s proračunskih jasala učinilo gotovo bezbolnim. Što nas sprečava da i ostale skinemo s državne sise? Što nas tjera da financiramo one koji proturječe našim moralnim vrijednostima? Da poslije participiraju u vlasti pa zapošljavaju po stranačkoj liniji (to se očito nikada neće promijeniti jer se malo tko može i želi uhvatiti u koštac s time)? Nije li vrijeme da prestanemo tome pogodovati?