U trenutku kada sam počeo žbukati ovaj tekst, nabasao sam na članak o poduzetnicama kojima je, u zemlji u kojoj se češće rađa, nego umire (prirodni je prirast gotovo -10.000), otegotna okolnost biti majkama. I premda zgražanja nad diskriminacijom ne nedostaje, prvi su redovi u borbi protiv iste prilično prorijeđeni (barem do trenutka dok nekome od tih indolentnih netko ne pokuca na prava). Marševi solidarnosti više su igrokazi no neki ozbiljni poduhvat jer još uvijek je ojađen broj onih koji su svjesni da je svaka jedinka manjina sama po sebi i da bez kolektivne solidarnosti nijedno društvo nema osiguranu budućnost. A možda precjenjujem to društvo, koje me ne mojom krivnjom zapalo, i ono zapravo zauvijek želi ostati u prošlosti, na prvoj liniji bojišnice s kokardašima, zvjezdašima i ostalim apašima. Pravit ću se da ih nisam pročitao i podijelit ću s vama neka iskustva s diskriminacijom u sedam kora.

Kora prva: Dob
Ako još niste bili diskriminirani prema dobi, ne znači da ste se spasili. Naprotiv, ako vas nisu smatrali premladima (bez iskustva koje ionako nigdje niste mogli steći jer nestrpljivi rođin mališa nije mogao čekati), dobit ćete priliku da vas se tretira kao prestare (zamislite, u zemlji u kojoj više od milijun građana ima 60 i više godina, a njih 1,8 milijuna ekonomski je neaktivno) i odbaci kao staro željezo koje nitko neće pokupiti (eventualno se samo pomokriti). Ali nije tako "ohrabrujuće" samo po pitanju posla: čak su i natječaji za stipendiranje studenata (tzv. javnim novcem) ograničeni na one koji nemaju "više od" (kao da proračun pune oni koji imaju "manje od"). Ta je pošast zvana dob poprimila tolike razmjere da više nema teksta (u dnevnome tisku, na portalima, obrascima i drugim praznim poljima) u kojima nema podatka o dobi. Čini se da je dob prometnuta u jednu od najomiljenijih kategorija za iživljavanje nad "balavcima" i "starim šišmišima".

Kora druga: Spol
Pravimo se da smo ravnopravni, pa ravnopravno manje zapošljavamo žene (ako su još i trudnice ili samo iskažu želju za potomstvom, to im je otegotna okolnost), dok očeve smatramo manje podobnima za samohrano roditeljstvo pa djecu gotovo uvijek prepuštamo majkama (ma koliko ne-podobne bile). Još od prvih dana osnovne škole (pa sve do fakulteta) znali smo koji profesori i profesorice favoriziraju dječake, a koji djevojčice i koji zbog toga (ni krivi, ni dužni) dobivaju bolje, odnosno lošije ocjene. Bio je to samo nastavak stare prakse iz roditeljskih domova u kojima su sinovi i kćeri imali drugačiji odgoj i status ("Nemoj, sine, to će ti sestra!"). I birokrati, očekivano, ljube ovu kategoriju, pa nema prazna polja u kojemu vas neće priupitati za kromosome (kao prilog statistici, obranit će se). Da ne bi bilo zabune, za birokrate interseksualnost ne postoji (postoji samo onaj koji je izmiješan od zemlje i ona koja je osmišljena iz eksplantirana rebra).

Kora treća: Invaliditet
Priznao mi je jednom kolega s posla kako mu je neprijazno biti pored invalida jer ne zna kako bi se ponašao ("vrlo vjerojatno bih rekao ili napravio nešto pogrešno, pa je bolje da ih izbjegavam"). Nisam mu to zamjerio jer sam vidio da je mnogo odgojnih rupa u njegovu ponašanju i da je još više onih, pa i među zdravstvenim i odgojno-obrazovnim radnicima, koji pokazuju nemali stupanj nerazumijevanja i netolerancije. I stoga me pomalo strah ostarjeti i jednoga dana biti predan na milost i nemilost toliko ograničenoj ljudskosti koju čak ni novac ne može kupiti, a kamoli da bi bila darovana. Što smo to ostavili ispod kože?

Kora četvrta: Socijalno podrijetlo
Ovu sam zgodnu sintagmu posudio iz Ustava i prvo što mi je palo na pamet jest ne tako davni slučaj cipelarenja dječaka iz siromašne obitelji (stvorili smo društvo u kojemu je sramota biti siromašan, a ne ostati glup). I mi smo se znali potući u svoje vrijeme (bili su to pravi dvoboji i višeboji), ali nikada to nije bilo zato što netko nema skupocjene tenisice ili novi mobitel. Današnja su djeca pravi mali huligani (slike i prilike svojih iskompleksiranih roditelja koji ni vrećicu majoneze ne kupuju gotovinom), kojima ćemo ostaviti dugove i razvaline. A čemu smo ih podučili? Da je u redu ne biti pošten, ne učiti i ne biti pristojan jer je to danas samo teret ("malo tko ne vara i ne krade, do posla se češće dolazi preko veze, a ni do papira nije teško doći"). Naši su potomci preuzeli našu živčanost, agresivnost i licemjernost; solidno smo ih pripremili da budu gori od nas i da svijet mjere valutama. Od toliko nula preostat će im samo da i oni postanu nule.

Kora peta: Vjerska pripadnost
Već sam pisao o tome kako su me na razgovoru za posao pitali o mojoj vjerskoj pripadnosti i kako sam se našao u situaciji da moram lagati kako bih se uklopio u profil tražena radnika-vjernika koji je već sutra morao crnčiti za sitniš pod jarmom gospodina šefa, boga jedinoga. Obećao sam si da će to biti zadnji put da ugađam opanku nekog balkanskog kmeta i da tom potomku pogana objašnjavam svoj odnos prema organiziranom dovođenju u zabludu. Kako bih to točno uvrijedio svog poslodavca da sam mu kazao kako u sve to ne vjerujem (dok on istodobno obmanjuje vlastitu djecu petparačkom pričom o starčićima koji se bacaju u dimnjake kako bi pod poganskom jelkom ostavili kičaste smotuljke)? Bih li zato bio lošiji radnik? Na kraju sam zaključio da je on očajan poslodavac (samodopadni licemjer kojemu pobožnost služi kao đavolja zavjesa) i pobjegao što dalje od te pobožnosti o kojoj se mnogo govori, na koju se mnogo polaže (tjera djecu na zornice i vjeronauke), ali koju se gotovo uopće ne živi (osim što je zgodan privjesak za blagdansko prežderavanje).

Kora šesta: Etnička pripadnost
Uz dob i spol, narodnost je treća omiljena kategorija vrlih birokrata i dežurnih provokatora. Kao da im nije dovoljno što je svakim novim popisom sve manje onih koji se iz bilo kojega razloga usude izjasniti manjinom; u toj je domaćoj kavi sve manje šećera i mlijeka, a sve više taloga (primijetio bi zakleti kavopija). Od tolike čistoće kao da smo se onečistili - mišlju i propustom. Bio sam te sreće da me nikada nisu pitali što jesam ili bih htio biti, kao vuk samotnjak osjećao sam potrebu držati se podalje od čopora i proplanaka, ne ići za tuđim tragovima ili odmarati pod tuđim sjenama. Nikada nisam previše razumio to vijorenje jednim apstraktnim osjećajem pripadnosti (simbolu i nepoznatim družinama). Uvijek sam držao da je jedina pripadnost koju trebamo vješati o stijeg - ona čovječja. Ali nekima je to premalo, nekima preteško, pa im je ugodnije držati se simbolike (misleći da se tako ne može pogriješiti).

Kora sedma: Naobrazba
Dok nisam stekao akademsko obrazovanje, svako se deblo s diplomom obrušavalo na mene (iako nikada nisam posezao za njihovom hladovinom). Kada danas čitam koliko ima kompilatora i lažnih diploma, bude mi žao što sam štedio taj treset i što nema dovoljno hrabrosti (volje, vremena ili čega već) da se provede revizija diploma od 1990-ih (pa i ranije). Kada sam postao akademskim građaninom, nikada nisam podcjenjivao one koji to nisu. Usprkos tome i dalje sam ostao na meti piljevine: "Što će ti te diplome?", "Moje iskustvo vrijedi više od tvojih diploma!", "Prekvalificiran si!" (da i ne spominjem s kakvom sam pak piljevinom studirao). Ali kada smo već kod celuloze... Prije nekoliko sam godina u jednoj kavani sjedio s dva direktorčića (politički blagoslovljena) i jednim ravnateljem škole. Sa mnom je došao i jedan kolega koji je iza sebe imao neuspješni studij građevinarstva. Kada danas gledam s odmakom bio je to najneugodniji razgovor u kojemu se nožem mogao rezati prezir ovih triju samoprozvanih veličina prema nekome kome samo "nije išao studij" i "obični je šljaker". Danas vidimo da takvi vrijede više (i manje su opasni za društvo) od onih za čijim se diplomama diže prašina.
U društvu znanja ne cijenimo one koji znaju (bavili se oni cipelama, cijevima ili abdomenom), rugamo se kome i čemu stignemo (jer znamo cijenu svega, a vrijednost ničega), a istodobno se poput muha uhvatimo za svako, da prostite, napuhano i precijenjeno ***.

Postoji i niz drugih oblika diskriminacije koje parazitiraju na pojedinim skupinama (bile one manjinske ili većinske). Umjesto da smo pripitomili provinciju, provincija je podivljala nas i dalek je put od onoga što piše na papiru do treće dimenzije. Diskriminirani šute i trpe (kao što je i moj brat šutio u školi), diskriminatori se dobro zabavljaju, a svi zajedno živimo život mazohista-utopista.