U nedjelju ćemo napokon doznati je li četrnaestodnevni trud aktivista inicijative U ime obitelji urodio plodom, odnosno hoćemo li morati iskeširati cca 7 milijuna € (koliko moramo raditi za taj iznos u zemlji u kojoj gotovo da nema novca ni za što?) za unošenje prilično diskutabilne odredbe: sve za mirne sanje jednog određenog pogleda na život i svijet. Svjesno sam napisao diskutabilne jer osim što je Obiteljskim zakonom člankom 5. brak definiran kao zakonom [a ne Bogom, op. a] uređena životna zajednica muškarca i žene, pitanje je koliko bi dalekosežne, po sve druge zajednice, bile posljedice ovakve nepromišljene inkorporacije u najviši akt. Mnogo sam razgovarao s aktivistima svih tih, sada već prošlih, jutra i večeri i uvijek bi to bilo uludo utrošeno vrijeme, natjecanje s vjetrom u skoku u dalj. Jer nema tog argumenta koji će indoktrinirana pojedinca natjerati da promisli o onomu što je zaključio bez razmišljanja. Taj indoktrinirani pojedinac smatra da jedini posjeduje ispravnu definiciju braka i da jedini polaže pravo na definiranje zajednice kao što je obitelj. U prilog tomu dodaje autograf svog Stvoritelja iz jedinog udžbenika o kojemu sve zna, a da ga nije ni otvorio. I bilo bi dobro da je sve ostalo na tomu, da se svojim uvjerenjima nije namjerio na profane akte u koje želi ugraditi svoju dogmu kako bi bio siguran da ništa neće uzurpirati njegov svjetonazorski mir. I što on čini? Nadmeno zaključuje kako povijest braka započinje s poviješću ljudske vrste (isprovocirane edenskom jabukom), kako je brak jedina pretpostavka za rađanje djece (onaj isti u kojega su valjda stupili i roditelji prvog bratoubojice) i da nema obitelji bez formule muškarac--žena--dijete (ignorirat ćemo samohrane očeve i majke čija djeca veoma izgledno žive u antiobiteljskim zajednicama).

U čemu je problem s ovim paradefinicijama (osim što su produkt sužena pogleda na svijet)?

Zaključiti da nešto postoji oduvijek samo je po sebi redikulozno. Jednako tako i nazivati svetim jedan ugovor kao što je brak (koji se nerijetko raskida na necivilizirani način u kojemu suprotstavljene strane uopće ne misle na dobrobit svoje djece nego na zaštitu svoje imovine; nerijetko i djecu promatraju kao stvar s kojom se može manipulirati, nabacivati, cjenkati i sl.). Svjedoci smo, a tomu svjedoče i matične knjige rođenih, da se mnogo djece rađalo i rađa izvan braka, da je mnogo nepriznate čeljadi i još više nepoznatijih očeva (dežurni bi provokator primijetio kako je to idealni humus za klijanje incesta). I tu nema ničeg protunaravnog, kao što nema ni protunaravnog u spolnom ponašanju pingvina, majmuna ili čovjeka koji jednako pokazuju biseksualne, heteroseksualne i homoseksualne sklonosti ne libeći se čak ni analno ili oralno općiti (premda bi dežurni provokator primijetio da to nisu otvori za općenje) s prvim na koga naleti.

I kako naš indoktrinirani pojedinac, kojemu je Levitski zakonik mjerodavniji od Ustava (ali ne u cijelosti, nego samo u dijelovima koji se poklapaju s njegovim razmišljanjima), reagira?

Regrutira sve raspoložive snage kako bi obranio svoja mitska mjesta i zadržao monopol nad definicijom braka i obitelji. Jer protunaravno je živjeti u zajednici u kojoj nije ostvarivo rađanje djece (sukladno tomu, protunaravne su i zajednice neplodnih parova, a otvara se i pitanje protunaravnosti monaških zajednica) i protunaravno je oralno općiti s partnerom istog, ali ne i različitog spola, premda svi znamo na što je priroda mislila stvarajući Cavitas oris. Ali taj naš mobilizator ne podiže društvo na noge da stane u obranu majki kojima protuzakonito ovršuju dječje doplatke i tako izravno egzistencijalno ugrožavaju cijele obitelji; djece koja još uvijek, sedamdeset godina nakon smrti genijalnog Nikole Tesle, svladavaju svoje školske zadaće pod ubogim svjetlom svijeće; očeva koji zbog tuđeg inaćenja mjesecima i godinama ne mogu ostvariti kontakt s vlastitom djecom. Naravno, naš je mobilizator zauzet spašavanjem svijeta od izumiranja i izopačenosti u koje bi mogao biti gurnut ako se zakonom potvrdi ono što na Zemlji egzistira odavna (samo bi neozbiljan čovjek napisao oduvijek jer niti oduvijek ima ljudi, a još manje oduvijek postoje vjernici i kršćani). Da, to je taj peti jahač apokalipse koji je opasniji od preostalih četiri jer što su glad, bolest, smrt i rat naspram bića homoseksualne orijentacije (bio on pingvin, Leonardo da Vinci ili Alan Turing).

S kakvim argumentima taj potomak pogana dolazi pred svjetinu?

S tvrdnjom da je pripadnik većine (a većina uvijek ispravno prosuđuje; dodatno nas je u to uvjerio događaj iz siječnja 1933.) i da štiti naravne zakone (premda ne uviđa da se brak uređuje građanskim zakonom te da se uz sav svoj trud i volju, kada bi to i htio, ne može vratiti u prvobitnu zajednicu na grane lijane) i tradiciju (premda zanemaruje da se radi o varijabilnom fenomenu). Taj čuvar tradicije nikada ne govori neistinu, nije nevjeran, ne puši, ne pije, ne karta, umjeren je u jelu i piću i žalibože da izrekne psovku u kojoj spominje boga. Kao jedini nam misterij ostaje izvor iz kojega čuvar tradicije crpi svoju definiciju obitelji. Je li to ona Adama i Eve čiji je produkt prvi ovozemaljski bratoubojica i iz koje su incestom nastali svi današnji ljudi? Ostaje i pitanje kako ćemo definirati zajednice koje čini samo jedan roditelj (ne nužno krvno srodno povezan s djetetom koje odgaja, ali koje ga posve legitimno naziva i smatra majkom ili ocem)?

Posebno je osjetljivo pitanje posvajanja djece od strane homoseksualnih parova, premda znamo da u domovima za nezbrinutu djecu ima djece koju nitko ne želi posvojiti (kako sam već pisao o svome bratu, spomenut ću samo da djevojčicu iz susjedne sobe nitko nije htio posvojiti, a udomitelji su je psihički i fizički zlostavljali; danas je to uništeno dijete koje je dospjelo i na stranice novina). Pod izlikom da bi takvu djecu preveli na homoseksualnost (iako djeca homoseksualne orijentacije nastaju isključivo iz heteroseksualnih odnosa), seksualno ih zlostavljali (iako među pedofilima ne nedostaje ni heteroseksualaca koji su k tome još i bliski srodnici zlostavljanih) ili učinili delikventima (kao što se to olako tvrdi i za domsku djecu premda delikvenata ne nedostaje u tzv. normalnim pa čak i uglednim obiteljima kojima ta normalnost i ugled postaju olakotnom okolnošću na sudu), čuvari tradicije (ne)svjesno brane stanje u kojemu su djeca prepuštena sama sebi. Već sam u jednom od svojih ranijih tekstova spomenuo podatak da je u u Hrvatskoj seksualno zlostavljana svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak u dobi od 4 do 8 godina te da se u 80% slučajeva radi o bliskoj osobi (roditelju, rođaku, skrbniku) no to je nažalost tema koja zanima mali broj ljudi (nije dovoljno atraktivna niti se na njoj mogu skupljati politički poeni) i zbog koje gotovo nitko neće potpisivati nekakve zahtjeve, a kamoli zahtijevati raspisivanje referenduma. Jer na djeci još nitko nije stekao status, a na seksu i seksualnim navikama jest.

Još bih jednom naglasio da zaštita jednostrano rezerviranih pojmova brak i obitelj dovodi do pogrešnih uvjerenja, a time i kontraproduktivne defenzive nečega što samo po sebi ne treba braniti (niti je obranjivo) jer brakovi se uvijek ne sklapaju iz ljubavi, a često su i isprovocirani neplaniranim događajima (trudnoćom). Osim toga, i bez braka moguće je ostvariti kvalitetnu emocionalnu vezu i dobro odgojiti djecu. To su ulozi koje nijedan pravni okvir ne može učiniti sigurni(ji)ma. Ideološka podvojenost Hrvatske i na ovakvim temama snažno dolazi do izražaja. I opet se nalazimo u procjepu između vlastite prirode i nametnuta mišljenja. Nekada crnačkoj djeci, mi na sliku i priliku svoga Stvoritelja, nismo dali da sjede pored one bjelačke, ljevake smo uporno preodgajali u dešnjake, Isusove smo sunarodnjake krivili za sva zla svijeta, a žene smatrali dovoljno nesposobnima da im ne damo pravo glasa. Sve je, dakako, bilo u skladu sa zakonom i mišljenjem većine. Danas potomci tih obespravljenih žena ili viču Ubij, pedera! ili su u doživotnom bijegu kao da su počinili zločin protiv čovječnosti. Zapitamo li se ikada zašto nema dovoljno mjesta za sve nas: većinu i manjinu, iste i različite, planirane i neplanirane? Što ovaj ljudski čopor tjera na rat do istrebljenja (duhovnog ili fizičkog, svejedno)?

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Preporučujem pročitati i: I ja sam bio faza (iliti Što vjera ima s tim?)