O Haitiju smo, vjerojatno, oduvijek imali skromna saznanja. Možda smo ga katkada i znali pomiješati s jednim drugim otokom kojega je svojedobno promovirao Marlon Brando, Tahitijem, iako osim službena jezika i bivšega zajedničkog kolonizatora nismo mogli naći, niti ima, ikakvih dodirnih točaka.

U samo je jednom danu ta država, smještena na otoku zvanom Hispaniola, doživjela tragediju neslućenih, gotovo apokaliptičnih razmjera (iako apokalipsi nismo svjedočili, osim što su nam njome zaprijetili sveti spisi). Sol je to na ranu povijesti koja se inficirala još od dana istrebljenja domorodačka stanovništva, nasilna dovođenja afričkog roblja, pa sve do sakaćenja prirode (nekontrolirana sječa šuma u zadnjih 50 godina od koje je pod šumama ostalo tek 3% površine Haitija, erozije tla, uništene obradive površine i presušivanje rijeka), dijelom i od strane kolonizatora, te gubitak svake životne perspektive (gotovo 4/5 stanovništva je siromašno, stopa HIV pozitivnih je veća samo u Africi, a kriminal i diktatura svakoga dana uzimaju danak slobodi i miru). I kao da to nije dovoljno, i priroda osobno je dala svoj doprinos beznađu. Razaranjem ostatka ostataka od onoga što je moglo biti budućnost. Ipak, imamo barem tu nestabilnu sadašnjost, neuhvatljivu fazu između prošlog i budućeg: ona nudi pomoć koja pristiže sa svih strana, pomoć koja je dijelom stimulirana i gledanjem u izgubljene poglede koji dijele isti strah od sutra. Ali hoće li preživjeti danas. Bez nas. Javio se svijet, onaj isti kojemu pripadaju dojučerašnji kolonizatori, javili su se i oni dobrostojeći, ali i oni što prebijaju dugove. Svi žele sudjelovati, kao da time kupuju ulaznicu za raj. Usprkos svim tim naporima, čusmo da je ta pomoć prespora i da lokalne bande samo odmažu (zanimljiv je taj fenomen razbojništva i profil razbojnika koji se pridružuje katastrofi). Gledam u tu prašnjavu hrpu očaja koju je na koljena dovela sila jača od svih pojedinačnih egoizama što danomice putuju troposferom; izgubljene reljefe prošlosti, uplakane uspomene, izgubljenu siročad. Na Haitiju ima gotovo 400 tisuća napuštene djece, a tek manji, neznatan broj njih posvajaju Amerikanci i Europljani. Sada, u sveopćem kaosu, taj će postupak postati gotovo nemogućom misijom, a nada u novi dom će biti svedena na minimum. Toliko ljudi, a toliko minimuma. I sam sam, puštajući pritom ostale da se zabavljaju raznim klikanjem diljem polja internetskog ili pak pozivanjem onog famoznog humanitarnog telefona (gdje jednim pozivom jednom stanovniku Haitija uspijete osigurati pola litre pitke vode, odnosno mlijeka, odnosno jednu jabuku, pa vi sada birajte koliko ćete puta zvati za litru vode, litru mlijeka i jednu jabuku – ravno 5 puta), razmišljao o posvajanju jednog haićanskog siročeta. Ne moram ni spominjati, bio bi to atak na djevičansku čistoću ovdašnje tradicije koju ne bi udobrovoljila ni činjenica da je siročić potekao iz izrazito katoličke sredine (naime, 4/5 Haićana se izjašnjava katolicima). Najteže bi se pak bilo suočiti s uskogrudnošću sredine koja bi se najprije osvrnula na razlike naših pigmenata (kao da smo zidovi), a ne znajući odakle je siroče došlo (kao da bi imalo smisla onima koji ne znaju ni gdje je Rogovac pričati o Haitiju), možda i optužila za treći smrtni grijeh; djeca bi, kao što to biva u kopija, samo prepisala neukost svojih izvornika i odgovorila jezikom okrutnosti. Kako bi tek tekao onaj administrativni dio, možda je bolje ne nagađati, ali zasigurno bi proizveo više problema nego što ih je moguće riješiti. Ta već sam navikao na nesposobnost koja ide pod ruku s predrasudama, naučio sam to uz svoje bijelo siroče. Upravo bih zato volio još jednom zaprkositi toj jeftinoj egzistenciji, primitivnom obliku koji se raduje samo onome što ne ugrožava sadržaj njegovih mitova. Na žalost, znam i svjestan sam da bih jedno nedužno biće, koje se od ovocivilizacijske hladovine razlikuje samo po količini sunca pod kožom, a ne varijaciji gena, izložio neseizmičkim podrhtavanjima.

Mi, potomci došljaka iz afričkih savana, što su u sitnici vremena na europskome kontinentu odbacili svoje poganske navike i prigrlili umivenost dogme, još uvijek ne naučismo nositi svoje bijele rukavice, pobijeljele od manjka sunca i viška civilizacije. Jesam li u pravu? Nebitno. Netko zaziva čovjeka.