Kada ovo pišem neobično je topao dan za kasnu jesen, da nema požutjela lišća pomislio bih da se još nismo otarasili ljeta. No kalendar me nimalo uljudno demantira. U maniri otupjela penzionera prebirem po daljinskom upravljaču kao da sviram na raštimanu glasoviru. Samo što svirati - ne znam. Odustao sam nakon nekoliko sati poduke shvativši da nikada neću biti Frederic Chopin, a za prosječnost nekako nisam bio pripravan. Znao sam da bi jedva dočekali strpati me u neku od kutija. Kao još jednu svijeću s voštana svjećnjaka.
Gdje sam ono stao?
Ah, da, kod prebiranja. Koliko god da prebirao, iz ekrana iskaču potencijalni predsjednici. Osmjehuju se, pokorno izgovaraju svaku odvaganu riječ (kao da se pričešćuju) jeftino kupujući naklonost mnoštva lakovjernih s pravom glasa. Ne znam izaziva li mi više glavobolje samo mnoštvo ili pogubne osobine tog mnoštva zbog kojih svi mi, nadglasani, imamo pravo samo na trpnju. Znate, ne strepim od nadglasavanja, nego od (ne)znanja onih što (do)nose te glasove, od obezglavljenih individua čiju individualnost prihvaća samo teorija. Oni se, naime, u praksi ulijevaju u isto muljavo korito zablude i demagogije. Na njih računaju potencijali koji su u ove kasne dane jeseni dobili svojih medijskih pet minuta, trenutak u kojemu će se naglo sjetiti obespravljenih, iako su do jučer lagodno živjeli sa spoznajom da takvi životare pored njih, možda ni kilometar udaljeni. Sada je trenutak da uz jabuke, naranče, kuhano vino i olovke obećaju pravedno i prosperitetno društvo. Ne znam jeste li se zapitali zašto to tek sada obećavaju (istina, utopističko-građanske fraze iz priručnika za lakovjerne), sada kada su mnogi od nas već proživjeli trećinu ili polovinu ovozemaljskog i ovograđanskog života? Jesu li tek sada prepoznali nepravdu ili su se od nje umorili, pa trebaju promjenu? Kakav god odgovor da pošalju i na koju god adresu, stići će prekasno za budućnost mnogih od nas. Znate, nisu samo nadriliječništvo i nadripisarstvo problematične radnje i nije zakonitost nečega dokaz moralnosti ma koliko se zakonodavac oslanjao na tradiciju i običajna prava neke zajednice. Ne postoji opravdanje po kojemu je metoda obmane nužna politička metoda čak i ako prihvatimo da mase redovito podbacuju po pitanju upućenosti i intelekta. Mase su, načelno, poput djece, ne razlikuju stvarnost, a samim time ni istinu odnosno laž, lako im se prodaju obećanja i sklona su na sve pristati. Ali to ipak nije razlog da ih se tretira kao idiote, zar ne? Odjednom je postalo prihvatljivo da se megalomanski obećaje mnogo, a osvari malo, pa ti, narode, budi sretan što si dobio mrvice, glavno da je meni moja pogača. Ne, nisam od jučer, samo ne mislim da se treba prilagođavati ma koliko se to nešto skrivalo iza zacementirane tradicije i prakse. Netko bi sada mogao izgubiti živce i reći: Pa, dobro, što ti zapravo hoćeš? Ništa osim onoga zajamčeno papirom. Svi znate kojim, stoga ne tražite tragove božanskog ili demagoškog između redaka.
Zastrašujuće je čuti i vidjeti na što pojedinci sve nisu spremni samo da bi dobili pogled s prozora koji osigurava onaj s svisoka. Zar još uvijek vjerujete da vam onaj ponos obećavaju iz altruizma? Da vas žele učiniti ponosnima, ne bi vas jeftino kupovali tijekom predizbornih kampanja, ne bi se bavili samo sobom i busali u pobjedu (kao da njihova pobjeda ovisi o njima, a ne o nama). Ali znam, navikao sam već da ćete opet pokleknuti kada pred vas bace sve one pakete i da ćete se opet hrvati (kako naglasak i početno slovo mijenjaju značenje i ostavljaju odškrinuta vrata dvosmislenosti) za jednu majicu, kapu ili pogaču. Već vidim ruke što grabe i otimlju. Bez imalo stida ili soli u glavi.
Ipak, od te parodije grotesknijim mi se čine akcije stranačkih vojnika što se, odjeveni u odore raznih boja, smrzavaju na zimi od prvog izlaska do prvog zalaska sunca i skupljaju potpise dodvoravajući se jabukama, narančama, kuhanim vinom i olovkama. Zategnuti stranačkom stegom oni ne smiju ni pomisliti da promisle svojom glavom i daju potporu nekom drugom kandidatu (čak ni odmoriti umorne noge na štandu drugih političkih boja)...jer stranka zna najbolje (stranački se statuti tu neobično poštuju). Roditelj zna najbolje, profesor zna najbolje, šef zna najbolje, stranka zna najbolje, Svevišnji zna najbolje...Poznato? Ne preostaje vam drugo nego eliminirati sve oni koji znaju bolje od vas. I ne, nemojte imati milosti. Neki vojnici dobivaju kunu, dvije, tri...navodno na ruke, neki dobivaju samo zadatke. Među tim zadacima je i danonoćno patroliranje šumom internetskom. Namještaju se ankete, brane stranačke boje...sve za povlastice onih odabranih koji će nas nakon dana izbora preseliti na tribine. Da ih gledamo. I sami snosimo krivnju zbog osjećaja ljutnje, nemoći i razočaranja.
Jednom sam, prije nešto sitno godina, skupljao potpise s jednim brbljavim južnjakom. Iako dobro obrazovan, godinama je bio nezaposlen, tu i tamo bi upecao neki poslovni angažman, no nedovoljno za dostojanstveni život njegove mnogobrojne obitelji. Uprkos tome što mu nitko nije htio pomoći od onih što su se uhljebili, on se i nadalje marljivo stranački angažirao (nisam ga htio obeshrabriti i reći mu da ga trebaju kao podvornika, a ne uvažena člana) i svako malo bi korio moj skepticizam oko stranačkog angažiranja uopće. Na vrijeme sam shvatio da u stranačkoj računici mogu biti samo razlomak pa se i nisam nešto trudio (Bi li bilo razlike da jesam?). Moj bi se južnjak poput mala djeteta svaki put razveselio viziti nadređenog kada bi ovaj došao provjeriti kako napredujemo. U toj sam antipatičnoj prikazi prepoznao svu antipatičnost ovodobnih prodavača magle i nije ni čudo što sam se vrlo rano izdvojio iz jata gusaka. Ne znajući cakle li mu se više zubi ili cipele, odustao sam od proučavanja njegove arogantne vanjštine i prepustio mom južnjaku da se pohvali rezultatima. No time nije impresionirao svog nadređenog, ovaj ga je i nadalje doživljavao kao nešto manje vrijedno, gotovo bakterijsko. No mene nije tako percipirao. U to sam vrijeme bio mladi student, suzdržan kakav jesam, nisam dopustio da se osjeća važnijim. Ne znam je li to presudilo, ali znam da sam i tada pogled nastojao zadržati u ravnini ma koliko se puran ispred mene razmahivao perjem. Danas sam izvan svega toga, ali još uvijek imam vremena uputiti prigovore na ovdašnju praksu oko izbora kojima se nikada ništa kvalitativno, pa ni sadržajno, ne mijenja. Nabrojat ću samo neke:

1. ograničavanje prava građana da svoj potpis potpore daju većem broju kandidata. Po kojoj to uzvišenoj logici građanin ne smije imati više favorita? Pristao bih na tu logiku kada bi obmana, kao osnovno sredstvo političkih kampanja, bila kazneno gonjena i kada bi netko jamčio da će potpisivanje potpore jednom kandidatu ubuduće biti oslobođeno stranačke stege i ostalih pritisaka (primjer 1, primjer 2) na koje je čak i javno upućivano, ali se mlako i nikako reagiralo. Bez obzira na stupanj istinitosti (time neka se bave istražni organi), ovakva praksa na mala vrata uvodi eksploatiranje pojedinaca koji, uslijed straha od odmazde statuta, pristaju činiti ono što se kosi s njihovim moralnim i svjetonazorskim načelima. Nije dovoljno reći: Pokušajte ići drugdje, možda će tamo više uvažavati pravo na drugačije mišljenje, jer se tako ne lišavamo despotije koju neki uporno zovu hijerarhijom. Ovdje se ispričavam što inzistiram na poštivanju hijerarhije, iako istu smatram obilježjem čopora, a istome ne pripadam. Ali kada već postoji...

2. dopuštenje kandidatima da i nakon prikupljanja dovoljnog broja potpisa nastave s prikupljanjem (bolje rečeno, pumpanjem) istih čime namjerno ili slučajno manipuliraju raspoloženjem biračkog tijela koje naivno počinje vjerovati da se radi o realnom odnosu političkih snaga (iako postoji, nazovimo to tako, jamstvo izbornog povjerenstva tek za prvih deset tisuća potpisa). Naravno, bojim se da od prekida takve prakse neće biti ništa, jer se najavljivanjem novoga zakona (o potrebitih 50 tisuća potpisa potpore) opet ide u prilog tzv. političkoj eliti koja će s vremenom postati nova društvena klasa u rangu plemstva. Mi ćemo, dakako, ostati ono što i jesmo, vlasništva svojih gospodara.

3. nedovoljno ili nikakvo informiranje javnosti. Smatram da je obveza nadležnih institucija da svakom građaninu omoguće uvid u njihova prava i obveze po pitanju građanskog prava glasa kako bi ovi bili upoznati sa svojom ulogom birača (da, to znači i da je njihovo građansko pravo ne izaći na izbore, ako tako odluče). Tada se ne bi događalo da građani ne znaju što to znači potpis potpore (da to nije glasovanje), da građani znaju razlikovati broj identifikacijske iskaznice (da to nije isto što i matični broj), da građani znaju kako ne smiju potpisivati svima koji ih zamole (jer time poništavaju sve dotad potpisano)...i da dalje ne sramotim stupanj naše pismenosti i obaviještenosti. Ali nismo mi krivi, ta nude nam samo kandidate. I ponešto hrane, pila i odjeće.

Priznajem, nikada nisam bio za ovakvo višestranačje u kojemu se isto razlikovalo samo po obliku, odnosno imenu, a stranku se nisam drznuo osnivati jer nisam obučen za laganje, niti sam ikada želio savladati tu vještinu. Istina, švrljao sam po stranačkim hodnicima, no otišao sam nakon što uslijed silna truda nisam dobio ni riječi zahvale, dok su drugi, koji su se pojavili niotkuda, dobili sve moguće beneficije. U međuvremenu sam odrastao, sakrio se među koricama i našao svoj redak među retcima znanja, jedine vrijednosti koju politika i ideologije ne mogu smijeniti. Samo još ponekad osjetim žal kada bacim pogled na zajednicu koja se, nakon toliko ljeta, još muči s demokracijom i državom uopće, dok u predahu skakuće na parole i juri na parade.
Uh, zapričao sam se, a moram pogledati jesu li već stavili štogod na štand. Tako bi mi prijalo kuhano vino, ma i one jabuke i naranče. No, no, ne gledajte me tako, ta ionako smo ih već platili. Kako reče jedan kandidat: Mene financiraju hrvatski građani. Kada nisam kmet, i to sam, između ostaloga. Ma što to značilo. U slast! Barem ovih mjesec dana bakanalija jer ionako nam ne nude ništa novo: ista lica, iste biografije, iste ideje. Samo druga oprema (zidova, štandova...).

Tekst je objavljen i ovdje, a prenesen i na ove stranice.