Dugo nisam spominjao cijenjene susjede Slovence, iako time problem nije ni ponajmanje nestao. Moram priznati da se po prvi put uzdajem u njihov zdravi razum, nego u onaj domaćih političkih predstavnika. Barem sam u suprotnu stranu uvjeren da će štititi vlastite interese (mi smo nekako uvijek gubili stvari poput nemarne djece), kao što sam uvjeren i da ista nije kriva što nam geografski oblik nalikuje osušenom bečkom pecivu (to je valjda ta velika Hrvatska nad kojom strepe pojedinci opravdavajući tako razloge svog šovinizma). Moram priznati da su Slovenci izuzetno politički dovitljivi: povrh sveg političkog nabacivanja s nama, još im slijedi i počasno mjesto u preambuli hrvatskog ustava. U svoj ustav ne kane uvesti hrvatsku manjinu koju smatraju ekonomskom, iako je autohtonost Hrvata u Sloveniji istražena od strane slovenskog instituta za migracije. Ne znam nude li ovdašnji političari teritorij (o nekim je ustupcima nečega zasigurno riječ jer inače do kompromisa ne bi ni došlo), ali ne mogu se oglušiti na izjave stručnjaka (a to političari nisu i kada formalno to jesu jer im ideologija ne dopušta biti stručnima) koji za arbitražni sporazum zaključuju da je riječ o tekstu koji u sadašnjoj verziji nije prihvatljiv bez dodatnog preciziranja sadržaja i domašaja pojedinih odredaba. Osim toga izražavaju i sljedeću zabrinutost:

Usprkos tome, politika na njemu inzistira podsjećajući nas da je nacionalni interes ući u zajednicu europskih naroda. Iznimno sam sretan što to nije proglašeno vjekovnom težnjom hrvatskog naroda oblikovanom još u vrijeme prvih mu pokrštavanja. To invalidno koketiranje s poviješću i vjekovnim težnjama je uvijek imalo samo jedan cilj: uvjeriti dječicu da roditelji čine najbolje za njih jer ipak su ih stvorili. Uočavate li problem političke evolucije po kojoj nam je zajednički predak ideologija? Ne, oni nas uopće nisu stvorili, to smo čudovište, na žalost, mi iznjedrili i sada nam se može smijati, jer opet smo žedni prevedeni preko vode. Živimo od obećanja i tumačenja kako oblikovanje (granica) ne znači i njihovu promjenu (Malo logike, molim: kako se išta može oblikovati, a da se pritom ne izvrši smjena ili zamjena prethodne linije, oblika, površine ili smjera?), ali mogu što žele jer glasačka mašina smjenjuje svaku individualnost i svaku pojedinačnu savjest. Više nisam ni očekivao od mentaliteta koji je nicao u jednopartijskom sustavu i zato se uvijek dvoumim oko toga je li ova zemlja ikada bila uistinu spremna za demokraciju i višestranačje (Istina je da se mučimo na ovo malo geografske širine i dužine već punih osamnaest godina. Što bi tek bilo da smo nosili balast prošlosti poput jedne Njemačke.). Znam da se određenim političkim strukturama silno žuri u Europsku uniju (ne znam samo je li to zbog onih tapeciranih zastupničkih mjesta), ali žuri li se hrvatskim građanima? Žuri li se njima dati bilo kakve ustupke (možda i gubitak morske granice s Italijom, odnosno izlazak Slovenije na otvoreno more koje započinje na ušću Jadrana u Sredozemlje?), samo da postanu europski građani drugog reda (kao i sve novopridošlice s europskoga istoka)? Smije li određena elita jednostrano odlučivati o pitanjima za koje nema ovlasti samo zato što nosi pridjev izabrana? Koliko je samo puta ta neka elita s pridjevom izabrana gurala neupućeni puk u zagušljive zajednice iz kojih je ovaj izlazio manji, tanji i skoliozniji (zato sam skeptičan kada nam Hebrang obećava ponosnu Hrvatsku jer je prvo klečanje novovjeke Hrvatske već izvedeno)? Od skolioze i amnezije, odnosno pogrbljenosti i gubitka pamćenja, oduvijek patimo (to ne bi bilo za zamjeriti kada bismo bili svjesni tih disfunkcija), pa ću stoga podsjetiti kako je to bilo prije 54 godine u hrvatskom parlamentu:

Sve je bilo po zakonu, zar ne? Kada bismo se osvrnuli na povijest svijeta, malo toga nije bilo po zakonu, a opet tvrdimo da nije valjalo. Istina, zakon sam po sebi nema ljudsku vrijednost i postaje opasnim sredstvom u pokušaju da je svede na niz pravila. Izabrani se vade na taj niz, lingvistički šeprtljavo tumače termin koji ne znaju prevesti, a neki, poput Friščića, žele raspravljati o hrvatskom prijevodu (kao da će ga na tom jeziku čitati Rehn i članovi ad hoc arbitražne komisije) sporazuma u kojemu ga jedino zanima tko ima pravo prvenstva, a ne čije je raskrižje. Da nije nebitno čije je raskrižje, svjedoči i apel hrvatskih intelektualaca u kojemu, između ostaloga, piše i sljedeće:

Neka mi ne zamjeri gospodin Friščić što njegovo mišljenje smatram manje relevantnim (prije svega zato što je političko) od onoga hrvatskih intelektualaca (Ive Banca, Ivana Đikića, Mirjane Kasapović, Zvonka Makovića, Milana Ramljaka, Slobodana Šnajdera, i dr.,), napose akademika (Nedjeljka Fabria, Dubravka Jelčića, Davorina Rudolfa, Velimira Pravdića, i dr.). Ali ima nešto još bitnije od samih imena: citirani se dio, kao i izjava u cijelosti, poklapa s prijašnjim pretenzijama slovenske strane:

I dok su našu glupost tijekom povijesti mogli iskorištavati ekonomski i politički jači pravni subjekti, danas istu (očito naslijeđenu) iskorištava jedna politički manje bitna zajednica koja je postala dijelom europske obitelji bez riješenog graničnog pitanja. Sada nam ta ista onemogućava ulazak u europsku obitelj sve dok ne riješimo granično pitanje. I što nam se događa? Poput djeteta željna sladoleda riskiramo upalu grla samo da tih par minuta uživamo u ledenoj slastici. Je, uvjeravaju nas, iako rizik postoji, malen je. Ali lako za upalu grla, ima medikamenata. Ali koji medikament upotrijebiti za upalu koju nam nudi nedefinirani sporazum? Nakon svega: mislite li i dalje da je problem zapadno od Kupe i da nas ne treba biti strah jer se političari povode za domoljubljem? Kako povjerovati u priču o domoljublju (do sada sam se uvjerio samo u lokalpatriotizam i dobivanje beneficija po toj liniji), o borbi za dobrobit Hrvatske kada već osamnaest godina nema političke volje (ili snage) riješiti problem Svete Gere (hrvatske katastarske čestice), jedine okupacijske zone na tlu Europe.

Ako Hrvatska uistinu ima političke volje da napokon (nakon osamnaest godina) riješi sva otvorena granična pitanja sa susjedima (na trima stranama svijeta, izuzev sjevera), odnosno da u praksi dokaže suverenost nad vlastitim teritorijem, onda bi ta pitanja trebala pokrenuti neovisno o pristupnim pregovorima s Europskom unijom. Činjenica jest da je slovenska strana spretno iskoristila mogućnost blokade tih pregovora kako bi ispunila neke svoje želje oko teritorijalnih granica (tim više što je Jadran oduvijek smatrala jugoslavenskim morem, posredno i slovenskim), pa se sada poput nevaljala čeljadeta igra gumbićima čas zatvarajući, čas otvarajući vrata - dovoljno brzo da svaki put slomimo nos. Ali da nas više ne bi boljelo, nudi nam rješenje. Kakvo? To samo Bog i odabrani znaju. Mi samo znamo, posredstvom onih upoznatih, da ne miriše na dobro i da tetošenje i ugađanje slovenskoj strani, samo da se ne bi ponovno nosom susreli sa zatvorenim vratima (dramatiziranje koje je kičastije od ritualna samoubojstva) može nanijeti nepopravljive štete i u konačnici dovesti u pitanje smisao borbe za neovisnost. Iz tih je razloga vrlo neugodna šutnja onih što su na svojim leđima iznijeli tu istu borbu: kao da su upali u kolektivnu letargiju. Je li tomu razlog razočaranost majkom koja je postala maćehom ili su zadovoljni darovima kojim ih je ova ušutkala? Može li kvadrat stana zamijeniti kvadrat domovine? Time neka se bavi njihova savjest.
Sporazum više ne kanim spominjati (ionako imam fobiju od hrvatskih prijevoda) jer ta se lokomotiva više ne da zaustaviti. Što nam onda preostaje? Povodeći se za člankom 86. Ustava RH možemo (ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača, da se baš ne oslanjamo na političare) osigurati raspisivanje referenduma jer se po mom osobnom viđenju stvari radi o pitanju važnom za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike Hrvatske (kako je navedeno u navedenom članku Ustava). Također, imamo pravo (prema članku 38. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske) predložiti pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i ocjenu suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom, a i sam Sud može pokrenuti takav postupak. Također možemo i mirno prosvjedovati (iako u tome ne vidim konkretne koristi) kao svojedobno za Radio 101, ali nedostaje ključna figura koja bi okupila građane, umjesto da ih voda kao telad po sajmu (do sada samo viđali samo takva uprizorenja).
Pokrenimo se (vidjeli smo kako su oni pokrenuli Hrvatsku i gdje smo to dalje otišli) i demokratski zahtijevajmo svoje pravo na odluku o prostoru koji smo tek naslijedili od svojih predaka i koji smo dužni i odgovorni u istom obliku predati potomcima (kako nas prvi ne bi preklinjali u grobu, a drugi nam prekopali grob). Možda su nas moralno i materijalno osiromašili, ali ne vjerujem da su nam oduzeli ono malo sive tvari koja je oduvijek pokretala ovaj svijet. Ako padnemo na ovom ispitu zaštite vlastitih interesa, onda nismo ni zaslužili imati vlastiti prostor, a kamoli državu, mjesto nam je tamo gdje i svima takvima - u ropotarnici povijesti. Jao si ga vama, ako vam povijest ostane jedinim svjedokom.