Kako svibanjski dani odmiču, tako se bojim da studenti gube bitku, i to ni od koga drugoga nego od sebe samih. Prije svega zbog nerealnih zahtjeva za besplatnim obrazovanjem jer teško da bi se u kockastim gaćama na štapu pronašlo sredstava, ali i zbog činjenice da besplatno visokoškolsko obrazovanje na mala vrata donosi i izrazito skupu neodgovornost. Bio sam uvjeren, susrevši se tu u razmišljanjima s profesorom Žarkom Puhovskim, da će studenti u svojim zahtjevima prvenstveno inzistirati na ukidanju neugođena novokomponiranog obrazovanja koje je studijske programe pretvorilo u tečajeve, a budućnost polaznika u eksperiment - no to se nije dogodilo. Razmišljaju li današnji studenti o vrijednosti papira s pečatom institucija kojima je jedini kredibilitet starost njihovih zidina? Mišljenja sam, ipak, da studentski zahtjev o besplatnom studiranju ne treba u potpunosti odbaciti odnosno da ga treba primijeniti, ali tek na sve studente prve godine budući da nije usamljen slučaj da zbog visokih školarina (visokih u usporedbi s hrvatskim standardom, ali istodobno niskih s obzirom na cijenu pojedinih tečajeva) odustanu bolji kandidati, a to je luksuz koji si zajednica s jednoznamenkastim postotkom akademskih građana ne smije dopustiti, tim više ako znamo da na njihova mjesta dolaze lošije rangirani kandidati kojima je pomogla sreća, a ne znanje. Na ovakvo sam razmišljanje ponukan i osobnim iskustvom: izgubio sam godinu dana jer nisam bio u mogućnosti platiti tih par tisuća za prvu godinu studija koji sam kasnije ipak završio kao prvi u generaciji (Možete misliti koliko od svega toga imam koristi: ostao sam tek statističkim podatakom). Da budem precizniji, nisam ni izašao na prijemni ispit jer sam se plašio proći ga, a ne moći upisati studij. Srećom, bila je to samo godina, no nekima je i dulje od toga i iz tog bih razloga, kombinacije stresa i zle sreće, radije vidio studente da se zalažu za besplatno studiranje samo prve godine studija, dok bi plaćanje narednih godina studija ovisilo o zalaganju i izvrsnosti svakog pojedinog studenta. I, naravno, uz uvjet ukidanja obrazovnog sustava koji je uništio europsku tradiciju obrazovanja stvaranu stoljećima. Ako je uprskala Europa, zašto bismo i mi srljali u istu gnjilež smatrajući se važnima što participiramo u propasti.
Zanimljivi su mi pak oni koji ne podržavaju studentske zahtjeve tvrdeći da studentima ne treba ništa osim primiti se knjige (vjerojatno na način kako su to činili protagonisti slučaja Indeks), i to u društvu koje uopće ne cijeni znanje i u kojemu odgovorni pokazuju jedni na druge skrivajući se iza doskočica kao što je autonomija. Smatrajući da autonomija znači "Ne pitaj me što radim dok radim" dotični se pridružuju koloni onih koji misle da svijet ostaje na starima. Možda su zato u politici dok ih konkurencija ili zadnja ura ne pometu s najdraže im scene. Problem je u tome što su već odavno izgubili i zadnji pljesak za svoje izvedbe.