Vjerujem da je mnoge, poput mene, sablaznila svirepa likvidacija jedne mlade djevojke u strogom središtu glavnoga grada. Neću inzistirati na spominjaju identiteta jer sama činjenica da se takva egzekucija dogodila usred bijela dana i u neposrednoj blizini najviših državnih instuticija (ministarstava i sudova) znači više od imena i prezimena nesretne djevojke koja je postala žrtvom aveti neriješenih računa iz mrklih devedesetih. Na žalost, prekasno su se (ako uopće jesu) dozvali pameti oni koji su jamčili sigurnost optuženog generala Zagorca (kako hrvatska, tako i austrijska strana) pa im ostavljam na dušu njihovo politikanstvo i promašene procjene koje su htjele-ne htjele participirale u ovoj tragediji. No nije mi do toga da se bavim političkim aspektima umorstva koje je samo još jedan čavao u lijesu hrvatske sramote pred međunarodnom javnošću (korumpirano sveučilište, lažljiva zlatna paraolimpijka...), već da iznesem svoja razmišljanja o smislenoti smrtne kazne koja je u Hrvatskoj ukinuta još 1990. godine. Prije nego što krenem s nekim svojim razmišljanjima, želim vas malo podsjetiti na statistiku.

1863. - Venezuela
1865. - San Marino
1877. - Kostarika
1903. - Panama
1906. - Ekvador
1907. - Urugvaj
1910. - Kolumbija
1928. - Island
1943. - Andora
1956. - Honduras
1962. - Monako
1966. - Dominikanska Republika, Solomonski otoci
1968. - Austrija
1972. - Finska, Švedska
1976. - Portugal
1978. - Danska
1979. - Luksemburg, Nikaragva, Norveška
1981. - Zelenoortska Republika, Francuska
1982. - Nizozemska
1985. - Australija
1987. - Njemačka, Haiti, Lihtenštajn
1989. - Kambodža, Novi Zeland, Rumunjska, Slovenija
1990. - Hrvatska, Češka, Mađarska, Irska, Mozambik, Namibija, Sveti Toma i Princip, Slovačka
1991. - Makedonija
1992. - Angola, Paragvaj, Švicarska
1993. - Gvineja Bisau
1994. - Italija
1995. - Džibuti, Mauricijus, Moldavija, Španjolska
1996. - Belgija
1997. - Gruzija, Nepal, Poljska, Južna Afrika
1998. - Azerbajdžan, Bugarska, Kanada, Estonija, Litva, Ujedinjeno Kraljevstvo
1999. - Turkmenistan, Ukrajina
2000. - Obala Bjelokosti, Malta
2001. - BiH,
2002. - Cipar, Crna Gora, Srbija
2003. - Armenija, Sejšeli
2004. - Butan, Grčka, Samoa, Senegal, Turska
2005. - Liberija, Meksiko
2006. - Filipini

Smrtna je kazna pak zadržana u sljedećim državama: Afganistanu, Bahamima, Bahreinu, Bangladešu, Barbadosu, Bjelorusiji, Belizeu, Bocvani, Burundiju, Kamerunu, Čadu, Kini, Kongu, Kubi, Egiptu, Ekvatorskoj Gvineji, Eritreji, Etiopiji, Gvatemali, Gvineji, Gvajani, Indiji, Indoneziji, Iranu, Iraku, Jamajci, Japanu, Jordanu, Kazahstanu, obje Koreje, Kuvajtu, Laosu, Libanonu, Libiji, Maleziji, Mongoliji, Nigeriji, Omanu, Pakistanu, Palestinskoj Samoupravi, Kataru, Ruandi, Saudijskoj Arabiji, Siera Leoneu, Singapuru, Somaliji, Sudanu, Siriji, Tajvanu, Tadžikistanu, Tanzaniji, Tajlandu, Trinidadu i Tobagu, Ugandi, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, SAD-u, Uzbekistanu, Vijetnamu, Jemenu, Zambiji, Zimbabveu i još ponekima.

Zašto ljudi ubijaju druge, tema je o kojoj je možda i bespredmetno raspravljati jer um je ubojice poput skrivene nagazne mine zaostale u prijašnjim ratovima odnosno traumama koje se otkrije tek kada dođe do eksplozije. Kakvu kaznu dati takvim monstrumima koji, na nesreću svega što je poznato o patologiji ponašanja, žive oko i pored nas? Kako kazniti njihovu patologiju, a da ne budemo isti pa čak i gori od njih i da nas, uostalom, ne optuže kako smo pogazili civilizacijske norme i kako se igramo Boga? Europski se pravosudni sustav odavno prestao igrati Svevišnjeg, popustila je čak i muslimanska Turska, istina, pod pritiskom "tankoćutne" europske maćehe, no "okrutna" se Amerika još uvijek ne da i praktički se ravna po starozavjetnoj metodi oka za oko. Možda time stopa ubojstava nije manja, ali svaki ubojica živi i ubija sa spoznajom da će se i on "u prah pretvoriti" i da ga nikakvo "uzorno ponašanje" i "uvlačenje nadređenima" neće pustiti u novu sezonu lova na nezaštićene. Može li zatvor bešćutnom ubojici biti kazna ili je iek privremeni odmor zločinačku umu? Koliko se takvih pomaknutih ličnosti uspijeva resocijalizirati i koja je, uostalom, svrha vremenski ograničene kazne, posebice za one koji ne znaju i ne žele ništa drugo osim (po zvanju i zanimanju) biti zločincima? S jedne strane ovo društvo postaje hipersenzibilno na pogrešne pa sve lagano klizi prema ponašanju koje će život ubojica smatrati svetijim od života onih koje su te ubojice smaknule jer to je, eto, civilizacija. Ako je dio civilizacije ubiti ljudski i pravno nevinoga, po čemu njezinim dijelom nije i smrtna kazna pravno krivome? Je li SAD zbog toga manje civilizacija? Osobno me jako zanima tko su oni koji inzistiraju na ukidanju takve kazne u SAD-u. Ljudi koje nitko nije krivo ni pogledao? Dobro nam je poznato da su naša mišljenja određena hipotekom iskustva, pa ako je to iskustvo pozitivno odmah smo u stanju opraštati umjesto i uime drugih. Drugim rječima, naš pristup je upitno objektivan i prilagođen je isključivo našim unutrašnjim standardima koji počesto drugima nisu prihvatljivi.

Iako je o ponovnom uvođenju smrtne kazne u Hrvatskoj bespredmetno razgovarati, ponajviše zbog prakse političke Europe čijim dijelom želimo što prije postati, ostaje pitanje koji su to motivi onih koji priželjkuju takvu kaznu? Bijes u onih izravno ili neizravno umiješanih ili pak idealistički motivi vođeni mišlju kako se ne treba miješati u Božje posle? Ove su dvije krajnosti zasigurno loš glasnogovornik onima pro i kontra i upravo zato na ovom pitanju već dugo egzistira moratorij, pa su izrazi civilizacija i Bogu Božje jedino što se može čuti dok ih vrisak nevinih žrtava još jednom deplasira u njihovoj neozbiljnosti, pa čak i kleveti. Kada pomislim koliko je izopačen netko tko ubija nedužno biće na pragu života, i to po nečijem pomračenom nalogu, pitam se kakvi to ljudi paradiraju "argumentima" poput ovoga: