Znamo da se ne zna što je gore biti u Hrvatskoj: pas ili invalid. Prve iz vlasnikova hira usmrćuju veterinari, iako im zakon takvo što zabranjuje (kao da je bitno, ha?), drugi su pak osuđeni na stalni podsmijeh i porugu, i to čak od strane liječnika koji ih primaju u ordinaciju kao da su zaraženi smrtonosnim virusom. Ne znam kako biste se vi osobno osjećali da vam laborantica kaže: Uđite takvi kakvi jeste. Što sad? Oni slabovidni i slijepi su se zasigurno susreli sa situacijama u kojima ih liječnik ostavlja da sami napipavaju izlaz. Bogu hvala pa takav primitivluk ne moram osjećati na svojoj koži - taj produkt invalidnog društva koje se boji invalida u tolikoj mjeri da zaboravi kako se, makar i lažno, kune u milostivog Svevišnjeg. Ne zaboravimo, svatko od nas u bilo kojem trenutku može postati ovisan o tuđoj pomoći. Možda tada ne bude nikoga na drugoj strani i možda se o nas budu otresali i i zbjegavali nas kao što to mi činimo danas.
S jedne me strane ne čudi indiferentno ponašanje hrvatskih medija (oni su samo slika nezrelog društva koje nikako da uskladi civilizaciju s mentalitetom), i to napose onih koji ne razlikuju olimpijadu od olimpijskih igara i nije ih stid pokazati kako nisu apsolvirali ni srednjoškolsku građu, no ne mogu se s druge strane ne upitati odakle toliko neukusnog odbijanja nečije uspješnosti tim više što su paraolimpijci u odličjima uspješniji od nekih razvikanih neparaolimpijskih sportaša kojima danas država pokazuje kako je dobra i mila majka, a ne zločesta maćeha koja samo zna uzimati danak i rebalansirati ga. Dakle, koji je točno razlog što paraolimpijske igre nemaju posebno mjesto kao što to imaju i olimpijske igre? Jesu li invalidi pa čak i kada su uspješni sportaši i kada osvajaju najsjajnija odličja (pustimo sada o kojoj se količini napora i vrijednosti rezultata radi), manje vrijedni od Blankice, Dujice i ostalih koji uvijek nekako zapnu pri samome vrhu. Je li problem u tome što paraolimpijci ne žive životima razmaženih zvijezda koje posrću na dopinškim kontrolama, što ne izgledaju kao modeli koji su potencijalna roba za poziranje u Playboyu, Playgirlu i ostalim časopiščićima koji od prosječnih rade nerealno nadprosječne i nismo li navodno dovoljno civilizacijski sazreli da ne nasjedamo na svoje primitivne porive kako je gore biti bez prsta, nego bez mozga jer što je oku milo, nije krivo. Važno je zvati se Simonica, zar ne?