|
ne volim hladno pivo,čak štoviše,njihova sveprisutnost me lagano iritira.
baš kao licemjerje svih onih koji mrtvi-hladni prije izbora dijele kompjutere romima koji nemaju što jesti.valjda da smažu miš za doručak,što li...
kako god,skoro svakog jutra mi stih iz naslova prozuji glavom iz nekoliko naizgled sasvim različitih razloga.
prvi sjedi na hladnom podu novosagrađenog pothodnika,bez jedne (ili dvije? ne znam jer mi je neugodno zagledati) noge,s malom košaricom ispred sebe.na sebi uvijek ima isti,sivi kaput i iste tople oči koje te zahvalno pogledaju kad mu pružiš koju kunu.
drugi razlog se nalazi nekoliko metara dalje,sjedeći često u tom istom pothodniku na prvim stepenicama s djetetom izgorjelog lica,ljuljajući ga u narjučju...
treći razlog se nalazi nekoliko stepenica gore pa ravno-dečko koju godinu stariji od mene u invalidskim kolicima.
a onda je tu opet sva sila onih koji stoje pred bankom sa starom odjećom i tričarijama na podu pokušavajući na legalan,pošten način preživjeti,mala vojska onih koji sjede na nekim drugim uglovima,pred nekim drugim bankama,na hladnom podu drugih pothodnika...
ali,kako nije sve tako sivo (opet hladno pivo *sigh*),tamo negdje leži sto milijuna kuna.
na svakoj banderi.
na svakom bačenom letku.
na svakoj promotivnoj olovci koja otkaže nakon prvog predavanja.
na svakom kišobranu koji,istina,služi svrsi,ali ne plaća prevelike račune,skuplji kruh i mlijeko ili visoke režije.
na svakom paketiću maramica...
sto milijuna kuna.
bačeno u vjetar.
a ima li itko na ovom svijetu išta od tolikog novca?
je li ikoga labelo uvjerilo da glasa za određenu stranku?
je li sanaderova lažljiva faca koja me plaši sa svake bandere poboljšala moje mišljenje o njemu?
nije i to nikakav novac neće promijeniti.
istina,napravili su mnogo toga u 4 godine.malo dobrog,mnogo lošeg,još više neriješenog...i sad,kao šećer na kraju,vrhunac u ovo predbožićno vrijeme u kojem će nam se (ma ne valjda opet) smiješiti s tv-a,pozivati na dobrotu i pozdravljati blagostanje...zapitajte se koliko ste aktivno mogli pridonijeti blagostanju vaše zemlje kojom se toliko dičite i narodu kojem odmažete.zapitajte se koliko bi čovjek s početka priče cijenio malih,pišljivih deset kuna za jelo.
njemu ne treba sat od 28 tisuća eura...jer njegovo je vrijeme uvijek isto-tmurno,gladno i bespomoćno.
|
