SAD su godinama tražile izgovor da dokrajče španjolsku vladavinu na Kubi zbog strateški važnog položaja otoka na ulazu u meksički zaljev. Istinski su povod dobile tek 15. veljače 1898. prilikom eksplozije američkog ratnog broda "Maine" u luci Havani. Budući da je Španjolska odbila povući svoje trupe s Kube, SAD su joj navjestile rat. Španjolska je flota poražena nakon američkog desanta na otok.

Nakon što je završio taj rat između Španjolske i Sjedinjenih Država 1898. godine potpisivanjem mira u Parizu, Kubom je zavladala američka okupacijska sila koja se održavala na vlasti do svibnja 1902., kada je narod izabrao Tomas Estrada Palmu za prvog predsjednika Kube. Ustav, koji su tada sastavili Kubanci, uključivao je i skup ponižavajućih ustupaka nametnutim im od strane sjevernoameričkih imperijalista iz Bijele Kuće. Bili su tz. Plattovvi amandmani,koji su ograničavali kubansku nezavisnost pravnim dopuštanjem strane intervencije SAD-a, ali i prodaju ili ustupanje zemlje SAD-u za izgradnju vojnih mornaričkih baza. 1903. godine SAD su dobile permanentni zakup za zaljev Guantanamo, a sve u skladu sa sporazumom nametnutim Kubi. Tada su počele izgradnju vojne ratne luke koja postoji još i danas.

Međutim, ni to im nije bilo dovoljno. 1906. godine su SAD okupirale Kubu i zadržale ju pod svojim jarmom do 1909. godine pod izgovorom da štite Tomasa Estrada Palmu od agresivne opozicije. On je ipak odstupio, pa Kubom upravljaju od 1906. do 1909. sjevernoamerički guverneri W.H.Taft i Ch. Magoon. Novi predsjednik Jose Miguel Gomez izabran je 1909. godine. Kada su izbile pobune crnaca 1912. godine, sjevernoameričke trupe ponovo interveniraju pod novim sramotnim izgovorima. Za predsjednika je tada izabran M.G.Menocala koji je vladao do 1921. godine.

1917. godine Kuba je navjestila rat Njemačkoj. Poslije predsjednika A.Zajasa (1921-25) na vlast dolazi general Gerardo Machado, koji je bio protivnik Plattovih amandmana. Za njegove se vladavine osobito proširila korupcija. Svrgnula ga je vojska u lipnju 1933. godine, a nastupio je i generalni štrajk koji ga je prisilio da se skloni u inozemstvo. Njegova nasljednika C.M. Cespedesa srušila je hunta. Novi predsjednik Grau San Martin počinje provoditi ekonomsku reformu, ali se zbog pritiska SAD-a morao povući. Na čelo vlade sad dolazi C.Mendietta, a nekoliko mjeseci kasnije s njim se pojavljuje Fulgencio Batista y Zaldivar, armijski narednik , koji se brzo unaprijedio do generala i postao stvarni diktator Kube.

Fulgencio Batista vladao je Kubom kao diktator od 1934. godine do 1940. godine. 1934. godine Fulgencio Batista i vlada SAD-a potpisali su sporazum prema kojem se otkazuju Plattovi amandmani, ali zakup za zaljev Guantanamo i dalje ostaje. Fulgencio Batista je smjenio nekoliko predsjednika i 1940. sam se dao izabrati za taj položaj. Godine 1941. Kuba je objavla rat Njemačkoj, Japanu i Italiji. Zbog novoga ustava, koji je ograničavao predsjednikovu vladavinu na jedan mandat, novi predsjednik je postao Ramon Grau San Martin 1944. godine. Fulgencio Batista je napustio zemlju da bi se ponovo vratio kao diktator svrgnuvši Carlosa Prio Socarrasa 1952. godine.

Pod vladavinom Fulgencia Batiste većine je stanovnika Kube živjela u krajnjoj bijedi, mito i korupcija bili su učestala pojava, a nepismenost među najsiromašnijima postala je ogromna. Tada se na političkoj sceni Kube pojavljuje Fidel Casto koji je još 1953. godine započeo gerilski rat protiv Batistina režima napadom na kasarnu Moncada u Santiagu de Cuba 26. srpnja 1953. godine. Fidel Castro i ostali pobunjenici završili su u zatvoru nakon tog neuspjeha, ali nisu odustali od borbe.

!956. godine Castro Fidel i brat mu Raul zajedno s Argentincem Ernestom Che Guevarom isplovljavaju iz Meksika na malom brodu zvanom "Granma" prema Kubi. S njima je bilo još osamdesetak slabije naoružanih drugova. Krenuli su u uspješnu misiju koja će zauvijek promijeniti političku situaciju na cijelom području zapadne hemisfere. Započeli su prvu uspješnu komunističku revoluciju doslovce pred nosom najsnažnije imperijalističke sile svijeta - SAD-a.

Nakon iskrcavanja započeli su uspješne akcije zauzimanja vojarni Batistine plaćeničke vojske na jugoistoku Kube. Pridružilo im se kubansko seljaštvo, a potom i sve demokratske i progresivne snage Kube. Nakon dvije godine iscrpljujućeg ratovanja pobjegao je diktator Batista u SAD ponižen zbog sramotnog poraza koji mu je zadala daleko slabije opremljena vojska Fidela Castra. Ova je vojska bila uvelike potpomognuta gotovo svim nižim klasama kubanskog društva, ali i nekim pripadnicima srednjeg i višeg staleža. Kubanskom je narodu jednostavno dozlogrdila Batistina diktatura.

Među svim bitkama što su se vodile na Kubi najznačajnije su bile one , u kojima se se osobito proslavio Castrov najbolji prijatelj i današnji zaštitni znak Kube, Argentinac Ernesto Che Guevara. Radilo se, dakako, o bitkama kod El Uvera i Santa Clare. Ova posljednje spomenuta bila je, zapravo, završnica prve uistinu uspješne revolucije zapadno od Greenwicha.

Došavši na čelo vlade , Fidel Castro je nizom revolucionarnih zakona inaugurirao društveno-ekonomsku reformu, te Kuba postaje jedina socijalistička zemlja u Americi. vlada je faktički preuzela svu izvršnu i zakonodavnu vlast. Dana 17.4. 1961. kontrarevolucionarni emigranti (oko 1500 kontrarevolucionara) potpomognuti oficirima vojske Sjedinjenih Država pokušali su izvršiti desant u provinciji Las Villas u Zaljevu Svinja (Bahía de los Cochinos), ali su bili razbijeni. Pritom ih je velik dio pao u zarobljeništvo kubanskih snaga. Fidel Castro ih je poslije prodao SAD-u za 53 000 000 dolara.

Pod utjecajem SAD-a sve zemlje članice Organizacije američkih država - osim Meksika- prekinule su diplomatske odnose s Kubom. U listopadu 1962. godine došlo je do tz. kubanske krize kada su SAD od 23. 10. do 20. 11. 1962. godine blokirale Kubu zbog instalacija sovjetskog raketnog oružja na otoku.

Kriza je okončana sporazumom J.F. Kennedyja i N.S. Hruščova, nakon čega dolazi do povlačenja sovjetskog raketnog oružja i obustave američke blokade. Godine 1961. ujedinile su sve revolucionarne grupacije u stranku nazvanu Ujedinjena partija socijalističke revolucije , koja je 1.X. promjenila ime u KP Kube. Kuba je prisustvovala svim konferencija nesvrstanih zemalja. U sječnju 1966. održana je u Havani prva Konferencija solidarnosti naroda Azije, Afrike i Latinske Amerike (Organizacion de Solidaridad de Pueblos de Asia, Africa y America Latina, OSPAAAL), a u srpnju 1967. i Kongres Latinoameričke organizacije solidarnosti (Organizacion Latinoamericana de Solidaridad, OLAS). Godine 1968. radikalno su uklonjeni svi elementi kapitalističkog privređivanja. Kuba je 1972. primljena u grupaciju socijalističkih zemalja SEV. Sredinom 1975.godine Organizacija američkih država faktički je prekinula bojkot i blokadu Kube. Krajem 1975. na zahtjev predsjednika Angole A Netta kubanske oružane snage pomogle su vladi MPLA da očuva revoluciju protiv angolskih rivalskih pokreta i stranih plaćenika. Na temelju prvoga socijalističkog ustava- prihvaćenog 1976- prvi parlamentarni izbori nakon socijalističke revolucije 1959. održani su krajem 1976. godine.

Značajnije promjene na Kubi dolaze s raspadom istočnog socijalističkog bloka 1990. Kuba počinje osjećati jaču ekonomsku krizu zbog propasti tržišta koje je imala u istočnoj Evropi. Međutim , iako su ekonomski ranjeni, Kubanci odbijaju napraviti ono što su napravili Istočnoevropljani. Umjesto apsolutnog razaranja svega socijalističkog kakvo je viđeno samo u istočnoj Evropi, Kubanci poduzimaju puno racionalnije korake ekonomske reforme koja je nastupila 1995. godine, kada dolazi do planskog poticanja privatnoga sektora i male privrede na Kubi, popraćenog sa poticanjem pritjecanja stranih valuta. Bruto nacionalni dohodak je te 1995. godine prvi put nakon propasti istočnoga bloka (1990.) imao zanemariv deficit. Kubanska valuta -peso- koja se ranih devedesetih mijenjala u odnosu 1:140 za dolar osnažila je i dostogla omjer od 1: 25 za dolar 1995. godine. Međutim, usprkos ovim pozitivnim promjenama, sjevernoameriči imperijalizam nameće još snažniji embargo Kubi. Senator Jesse Helms zahtijeva da se kazne svi koji posluju s Kubom i predlaže zakon koji je izglasan s 294 glasa za i 130 protiv iste godine. Američkim se državljanima zabranjuje da putuju na Kubu, jer je ona navodno "neprijateljska" država.

Međutim, najveći fijasko sjevernoameričkog imperijalizma dogodio se 11. kolovoza godinu dana ranije (1994.), kad je Castro odlučnom akcijom stavio točku na sjevernoameričko propagiranje i poticanje na bijeg mladih Kubanaca s Kube u Sjedinjene države. Fidel je dao zapovijed da svi koji žele otići s Kube, mogu to učiniti odmah. Ogromna flotila izbjeglica krenula je prema Floridi gdje su ih dočeli predstavnici obalne straže i brutalno vraćali natrag. Amerika je bila osramoćena.

1996. godine Kubanci su srušili jedan avion koji je ušao u njihov zračni prostor. To je navelo američkog predsjednika Clintona da potpiše Helms Burtonov zakon 12. ožujka 1996. godine usprkos silovitom protivljenju Evropske Unije, Meksika i Kanade. Međutim, bruto nacionalni dohodak Kube te je godine bio u porastu za 9 posto u odnosu na prethodnu godinu, pa cijela stvar nije imala većega učinka.

2000. godine raspavlja se u svijetu o tome tko će naslijediti staroga lava Castra. Najvjerojatnije će to biti njegov mlađi brat Raul, ali to nije sigurno. Pa ipak, jedna stvar je apsolutno sigurna - socijalistička Kuba ide dalje..........!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.