četvrtak, 11.11.2004.
STRAH I PANIKA - SMIJE LI TO TAKO ? OPASNO?
Nakon što pročitah nove razvoje događaja na Internetu i znajući efekte sa Sunčicom svi smo shvatili kako je pisanje bloga strašno opasna stvar. Sada se pitam čitaju li drugi plantažeri blogove i što sve u tom pogledu poduzimaju. Ima li uopće imalo čovjekove slobode danas ili se sve mora svesti na to da pišemo kukamo na rijekama Babilona i čekamo da nas netko jednom stavi u nekakvu Bibliju, jer ćemo inače biti bez dokaza što smo bili, što smo radili, što nas je okupiralo, što nas je mučilo i što nam se smučilo.
Uostalom, moramo li svi ljubiti stope svojega plantažera i moramo li svi obožavati dane provedene na radu na polju? Zar to negdje piše? Da li je plod rada naše plantaže manje vrijedan, da li kava lošije raste i da li se zemlja kvari, ako ne mislimo da smo u raju dok kopkamo po zemlji? Biolozi i neki drugi radioničari tvrde da to upravo činimo, no službena znanost nije baš tome naklonjena osim što potiče i preporuča rad na izgradnji momčadi.
Na plantaži gdje sam stacionirana, mi momčadski duh samo izgrađujemo oko jela i pila, ako ima dobroga povoda, a inače može i oko kave, ako je dobro skuhana.
No, ako društvo nije dobro, što često nije, i najbolja hrana, i najbolje piće, i najbolja kava moraju svakome prisjesti. Zato jako pazim s kime ću sjesti za stol i s kime ću podijeliti svoje mrvice i kapljice. Vidim na ovoj plantaži kako je svatko sebi jedan od bolji prijatelja. I zato pazimo kako zamećemo svoje tragove. Svaka to životinja zna, a kako to ne bi znao i čovjek. Pogotovo ako je toliko pismen da piskara nešto u svoj vlastiti blog. Je li tako?
- 23:03 -
srijeda, 03.11.2004.
OD UČENJA DO LANA - IDU DANI
Do Trga jučer morah otrpiti opet neki komad mrnđanja protiv moje sintagme «učenje». Nastavak je to prošlotjednih gundranja Kolege. Ne znam što to Kolega hoće, osim biti depresivan i mračan, mada hoda u crvenoj pamučnoj košulji s kratkim rukavima i sav u ljetnom optimističnom svijetlom bež izdanju. Gotovo da je gostujući profesor u nekoj školi u Zimbabveu.
Čini mi se da se Kolegi više sviđa više površno grebanje po površini ičega, kao kada mačka traži načina da zakopa svoj drek u suhoj zemlji, no onda brzo odustane i krene dalje, ostavljajući svoju rabotu i ne sakrivši je i ne brigajući što će dalje biti. Rekli bi da životinja nije čovjek. Ovo bi trebalo biti slika nečega? Potopljeni smo raznim općenitostima, koje čak ni kao takve, većina ljudi ne razumije i baš se ne snalazi. To su te mačke. A onda, Kolega se ponaša upravo suprotno. Kopa nekakve rupe. Uči engleski i piše magistarski rad. Čita novine i gleda televiziju do detalja. Sve zna što se događa u svijetu i oko njega. Gotovo da ništa ne propušta slučaju. Kolega je ušaltan do maksimuma.
Kolega ispaljuje jednu tiradu protiv ljudi koji se bave tako velikim svjetskim stvarima kao što su međunarodni odnosi i proučavaju to sa stanovišta sebe kao malih ljudi i pojedinaca. S jedne se strane slažem, no opet, nismo li svi u toj poziciji u svim svojim poslovima i studiranjima i ostalim školovanjima i usavršavanjima? Sve su to parcijalna ulaženja u ogromna područja. A uostalom, što si pak on misli o svojem području bavljenja. Pa i on je u toj istoj poziciji.
Sva su bavljenja takva, bila to filozofija, teologija, literatura, slikarstvo, ekonomija ili biologija. Sve su to horizontalni rezovi nečega velikoga, čak i ogromnoga. A koliko si tko umišlja da je posisao svu pamet ovoga svijeta pri tome rezuckanju i hodanju po tom malom plošnom rezu i brčkanjem i čeprkanjem po njemu, to je već stvar pojedine osobe i njezinog poimanje sebe u svijetu i sebe naspram drugih. To čak skoro da i nema veze s pameću i s onim što se proučava.
Po meni, osim gubitka vremena i energije, odnosno oportunitetnih troškova, od previše udubljivanja u nešto, drugih zlih posljedica baš i nema. A koliko koristi ima od površnog trackanja po ičemu, više ovisi o strukturi veza i poznanstava i upregnutosti u različite sustave, nego o samoj kvaliteti drilanja i bavljenja. Dakle socijalni kapital daje dodatnu vrijednost znanju ili bavljenju nečime ili upoznavanju s nečime ili spoznaji o tome kako nešto postoji i općom konstatacijom o prirodi toga što postoji. Sve na kraju ispada na dušu pojedinca.
Zašto uopće o tome raspravljati? Ako o tome ne raspravljaju vlasnici firmi i državnici, te političari, što bih o tome morala ja raspravljati s Kolegom. Mene takve stvari uopće ne muče. Zapravo, veseli me što ću super znati ono što sada izučavam i studiram u okvirima u kojima to mogu sada u ovom trenutku naučiti i s obzirom na sve druge prošle pokušaje i mora prethodna znanja, i baš me zaista briga hoću li to gdje upotrijebiti i da li će me tko zbog toga cijeniti više ili ne ili ću imati zbog toga veću plaću.
Zapravo, ništa od toga ne očekujem da se zbije, pa sam vrlo komotna i sretna, čak i bezbrižna. Mogu misliti da je svijetu onakav kakvim mu pristupa Biblijski Propovjednik, no lijek za to je hobistički pristup jednog lorda rentijera i postupanje po starim hrvatskim uzrečicama «Udri brigu na veselje, da ti prođe dan» i «Trla baba lan, da joj prođe dan». Od veselja i istrljanog lana neće biti štete. Veselje popravlja zdravlje, a od istrljanog lana možda bude kada ispleteno kakvo platno i onda sašita kakva košulja. Možda je tkogod jednom bude i nosio.
- 13:56 -
