|
THE ROLLING STONES Live Licks CD (Virgin/Dallas)
Fraza o najvećem rock n roll bendu na svijetu toliko se izlizala od upotrebe da su mnogi tijekom godina zaboravili koliko je istine u njoj. Paradoksalnom ostaje činjenica da je bend s takvom titulom (i s nizom studijskih remek djela) objavio vrlo malo odličnih koncertnih albuma - onaj najbolji još je uvijek "Get Yer Ya Yas Out" s američke turneje 1969., a o nekima, poput neslušljivog "Still Life" s početka 80-ih, bolje je ne trošiti riječi.
"Live Licks" je u redu, negdje u zlatnoj sredini. Snimljen na lanjskoj 40 Licks turneji - na kojoj su uz taktiku stadion/dvorana/klub pred gotovo tri i pol milijuna ljubitelja ubrali rekordnih 300 milijuna zelembaća - album je razlomljen na dva koncepcijski odvojena diska.
Prvi je svojevrsni mini greatest hits snimljen pred publikom, i kao takav će - usprkos solidnom gostovanju Sheryl Crow u "Honky Tonk Women" - biti sporadičnog zanimanja tipičnom Stones fanatiku. Mnogo zanimljivije zvuči drugi CD ispunjen rijetko izvođenim pjesmama koje su mahom svirane u intimnijim prostorima uzavrelih klubova - od "Neighbours" i "Rocks Off" preko "Beast Of Burden" do Otis Reddingove balade "Thats How Strong My Life Is" i fantastične, desetminutne "Cant You Hear Me Knocking" čija je izvedba dosegnula original s albuma Sticky Fingers. Stonesi dugo nisu zvučali ovako samouvjereno.
Ako se nakon ovoga poželite prebaciti u davnu 1968. i provjeriti razliku "Stonesi nekad i sad", priključite se The Rolling Stones Rock And Roll cirkusu - jednom od najekstravagantnijih primjera njihove ambicioznosti. Ideja je bila Jaggerova: snimiti TV-special organiziran u formi pravog cirkusa, sa slavnim gostima i samim Stonesima kao glavnim zvijezdama.
No umjesto u eter, snimljeni je materjal odaslan u arhivu gdje je ostao sve do 1996. kada je prvo pušten u opticaj na CD-u i VHS-u, a sada i DVD-u. Razlog bunkeriranja navodno je inferioran nastup zvijezda večeri koje su (kao gosti) zasjenili The Who mahnitom izvedbom mini rock opere "A Quick One", no gledajući danas, ta se opravdanja čine pretjerana. Bez obzira na malaksalog Briana Jonesa, Stonesi su zvučali odlično, uz goste koji uglavnom nisu razočarali. Jethro Tull iskoristili su početnu šansu, Taj Mahal pršti od energije, Eric Clapton i John Lennon dobro funkcioniraju zajedno (uz Richardsa i Mitch Mitchella) u ad hoc supergrupi Dirty Mac.
Kada napokon dođe red na Stonese, shvatite da ste se našli usred swinging Londona, i to u vremenu kada je svakojaka ludorija bila moguća. (D. L.)
|