Limenke i konzerve
|
Čitajući novine, vaše blog-ove, gledajući tv, "prisluškujući" (slučajno!) ljude po gradu, po busevima..., pa čak i u razgovoru sa ljudima koje znam počela sam primjećivati da uvijek postoje nekakve podjele – na lijeve i desne, vjernike i nevjernike, itd., itd., da ne nabrajam, skužili ste point. Nije to nikakva novost, samo ja nisam tome pridavala neku pažnju prije. Razlike u mišljenjima apsolutno podržavam, jer smatram da bez njih ne bilo ničeg konstruktivnog. Međutim, zašto sam počela dublje razmišljati o tome? Zato jer mi se čini da su ljudi malo u tome previše zaglibili. Toliko, da su zaboravili na ljudskost. Sve se nekako mjeri – jesi li ovo, ili si ono, imaš li ovo ili nemaš, bi li dozvolio/la ovo ili ne bi... Mislim, sve je to ok, ali stanimo malo. Je li to poanta i svrha našeg postojanja? Da se dijelimo i budemo jedni protiv drugih? Da mjerimo druge i svaki dan stvaramo neke nove predrasude? Zar ne bi trebali svi mi, bez obzira na ono što jesmo, truditi se da budemo bolji prema sebi i drugima, da nam suživot bude ugodniji na ovoj našoj planeti? Ovaj trud koji spominjem nema veze s religijom, niti sa nacionalnošću, a još manje s bojom kože. Nevjernici isto tako mogu biti dobri ljudi (mada ima ljudi koji misle da ne mogu! – upravo o tome govorim) baš kao što i vjernici mogu biti loši. Isto tako, niti jedna religija na svijetu ne propovijeda zlo, pa tako niti jedna nije superiorna. Bog je jedan za sve, samo što ima više imena. Oni koji vjeruju u Boga trebali bi znati da smo pred Njim svi jednaki i nije Mu bitno kako se tko zove ili koje je boje kože. I zato meni nije jasno otkuda to silno mjerkanje, zamjeranje, predrasude.... Izgleda da smo zaboravili biti – ljudi. |