Apolon:
Ne znam kaj mi je… u zadnje vrijeme ništa ne osjećam…
High Hopes:
Zašto? Kaj se nešto dogodilo?
Apolon:
zapravo nisam ni tuzan ni nis totalno sam tup,ne osjecam nis i to ne sam danas neg i inace
High Hopes:
?
Apolon:
Zapravo znam kaj me sputava, al ne mogu ništa u vezi toga napravit. Ljudi…
High Hopes:
Misliš društvo ili?
Apolon:
Ma i to. Neiskrenost, pokvarenost, dvoličnost…Svi si noževe zabijaju u leđa…
High Hopes:
Pa znam da je i mene to sputavalo, odnosno deprimiralo ko i sad tebe ali onda promjeniš sredinu, izbaciš te koji te koče…
Apolon:
znam da bi mi svagdje bilo tako, ja sam presenzibilan za ovo sve,savrseno bi mi bilo u romantizmu,isti sam werther
Apolon:
tj.bio sam isti, trenutno nisam ništa…
High Hopes:
imamo isti problem… previše vjerujemo ljudima… uvijek se sjebemo…
Apolon:
imamo prevelike ideale i neke predodžbe ocito za ovaj svijet tj.za ljude u njemu. Postoje valjda 3 osobe kojima vjerujem
High Hopes:
ali znaš kaj sam primjetila?
Apolon:
kaj?
High Hopes:
da se počinjem privikavati na to…
Apolon:
e vidiš, ja ne i zato ludim! I neću nikad dopustiti da mi to postane normalno, radije ću bit luđak nego ponašati se ko da je sve normalno!
High Hopes:
Ali ja se ne ponašam ko da je sve normalno… meni sve postaje normalno! Nije da me ne smeta, jednostavno kad je neko sranje ili netko gadno zajebe, prvo kaj mi dođe do mozga je 'a jebiga, ljudi su govna'
Razmišljam… dopustiti da mi postane normalno ili poludjeti od nemoći da spriječim, zaustavim i promijenim kako svijet funkcionira? Recimo, svaki put kad bi me netko naživcirao neka nepravda u svijetu ili neka osoba iz okoline, sasvim nevažno, reakcija odraslih ljudi bi bila 'nemoj se živcirat…svijet nije pravedan' i na tu rečenicu ja bi još jače poludila s ispadom da onda ja u takvom svijetu ne želim živjet.
Sad… sad ja imam reakciju 'svijet nije pravedan, navikni se'?
Želim li to?
|