Snijeg u Dubrovniku!
Navodno je pao snijeg u Gradu pa evo, vi naivni, koji vjerujete fotografijama - gledajte.    |
18.02.2009., srijeda
Snijeg u Dubrovniku!
02.02.2009., ponedjeljak
Moj najduži...
|
Herostrate – iz misli me prenulo nečije dozivanje dok sam hodao na svojoj uobičajenoj ruti od posla da parkinga. Okrenuo sam se u smjeru odakle je dolazio poziv i ispred sebe ugledao čovjeka koji je izgledao kao neuspjeli križanac Amfilohija Radovića i Charlesa Mansona. (Ne, ne vi mlađi, ne guglajte nepotrebno – to je samo jedna nebitna impresija, op.a.) Vjerojatno mi se iznad glave kočoperio ogromni upitnik dok sam dugokosu i dugobradu spodobu u kasnim 40-im pokušao smjestiti u neki pretinac svoga života. Kada je, širokog osmijeha i ruke ispružene na pozdrav srdačno rekao: «Pa đesi lafe, nismo se vidjeli godinama…» odmah mi je zasvijetlila žarulja. Istina, ona štedna ali ipak…. Prvi put sam za R.C-a čuo još kao dijete jer je, skupa s mojim bratom i nekim njihovim prijateljima bio sudionik davnog školskog ekscesa. Naime, R.C., brat i još dvojica jednog zimskog, kišnog dana, odlučili su školsku učionicu 3b razreda dubrovačke Gimnazije zamijeniti praznim stanom R.C-jevih roditelja. Nakon što su popili sve što je čak i podsjećalo na alkohol (uključujući i rum za kolače) pao je prijedlog da se pođe na zadnji sat – sat Zemljopisa kod ozloglašene profesorice J. I sve bi bilo u redu da R.C-u, negdje na pola školskog sata, nije dopizdio unjkavi glas spomenute aždaje pa je ustao, želeći izaći iz razreda. Ali avaj, zapeo je za vlastitu pijanu misao i ispružio se na podu koliko je, kako se to lijepo kaže u našem narodu, dug i širok. Naravno, roditelji su pozvani kod direktora škole, prijetilo se čak i isključenjem ali na kraju se sve zataškalo u čemu je, vjerujem, prste imao i R.C-jev utjecajni ćaća, provjereni komunistički kadar. Preskočimo sada par godina i ugledat ćemo R.C-ja na plaži hotela V. gdje predstavlja gotovo inventar i gdje u prepoznatljivoj pozi (ruke oslonjene na bok, lijeva noga malo izbačena naprijed i savijena u koljenu) pogledom gladnog kobca skenira pičiće. Kratka crna zalizana kosa u kojoj je svaka dlaka geopozicionirana i ima točno određene koordinate te maleni brčići ala Clark Gable garant su uspjeha kod žena ovog latin lovera. Barem on tako misli. U stvarnosti, promatram ga samo ja. Točnije rečeno, gledam njegove kupaće gaćice i gotovo slinim od želje za istim. Riječ je o Speedo gaćicama s dezenom britanske zastave – ultimativnom modnom hitu, nečemu što je predstavljalo «must have» svakom osviještenom hidroseksualcu. Oko R.C. je njegova ekipa vječitih luzera s kojima, sasvim je izvjesno, raspravlja o nogometu. R.C. je neprikosnoveni autoritet na tom polju. Pa svi znaju da je u stanju nabrojati sve igrače brazilske reprezentacije (kao i nekih drugih reprezentacija) iz najboljih dana u nekih 3,7 sekundi. Način na koji je to izgovarao….ma nije toliko stvar bila u brzini, koliko u teatralnosti samog čina. Nešto u njegovom izričaju, pokretima nepodnošljivo je podsjećalo na Fredyja Mercuryja. Na domaćem polju, R.C. je bio (vidi čuda?!?) zagriženi navijač FK Sarajeva. Koliko je volio ljubljeni klub iz Sarajeva najbolje govori podatak da ga je čak i mater zvala – Safete, Sajo – po legendarnom igraču-romantičaru Safetu Sušiću. Toliku «zaluđenost» jednom nogometnom momčadi današnja mladost teško može i zamisliti ali reći ću vam samo to da je R.C. volio Safeta Sušića više nego ja Sašu, Tina i Kedža zajedno. Tolika je to ljubav čeljadi. Nije postojala mogućnost usporedbe Sušića sa bilo kojim igračem. Njegov autoritet bio je neupitan i tu nije bilo zbora. - Sajo, ne znam…ne znam…ali meni je recimo Ferhatović bolji od Saf… - Idi u pizdu materinu. - Ali jebote što hoćeš kad je tak… - Mrš u pičku materinu. R.C. nije dozvoljavao rasprave . R.C. ili Safet bio je prisutan kao sporedni lik na marginama mog djetinjstva da bi nas sudbina konačno spojila, krajem 80-ih godina. Bilo je to doba kada je kupovina Fender Precision bassa označila moj pokušaj infiltriranja u redove dubrovačkih rokera. Naime, sporadičnih pokušaja sviranja klasične gitare imao sam još i u osnovnoj školi ali redovno bih, nakon nekoliko mjeseci (ili čak manje) odustajao, jer učenje pomoću knjiga nije davalo rezultate koje sam ja očekivao. Sasvim neuobičajeno, najveći vjetar u krila dobio sam u vojsci zahvaljujući stanovitom Samiru koji je bio glavni «krivac» da sam se iz vojske, osim kao odličan «rukovalac motornom testerom» i vrsni performer strojevog koraka, vratio i kao sasvim solidan svirač klasične gitare. Samokritičan kako već jesam bio, shvatio sam da to ipak nije dovoljno da bih bio odličan gitarist pa sam se odlučio za alibi varijantu – bas gitaru. I upravo to – naime, basistu – tražio je R.C. za svoj bend. R.C. je imao već etablirani položaj na dubrovačkoj rock sceni. Naravno, danas mi smiješno zvuči i sam pojam «dubrovačka rock scena» uzimajući u obzir da je kultna rock grupa «Crna udovica» jedino vrijedno pažnje muzičke javnosti u proteklih 20 i više godina. Međutim, tada to nije izgledalo tako. R.C. je već imao višegodišnju «karijeru» pjevanja po raznim rock grupama, nastupima na gitarijadama u Lazaretima i sl. Vrhunac karijere (iako, bio je to tek bljesak lanterne u noći) bio mu je pjevanje u spomenutoj Crnoj udovici. R.C je bio osebujan muzički lik. Bio je nešto stariji od svih tadašnjih aktera rock scene i, što je najneobičnije, bio je zaposlen. Važni ćaća namjestio ga je kao nekakvog šefa u poznatoj firmi ali nikada nitko nije shvatio što mu je posao. S današnje pozicije, diplomirani Hrvati bi vjerojatno rekli da je bio nekakav udbaš, špijun što, kad malo bolje promislim, i nije tako nemoguće. Čak i njegov stil oblačenja bio je poseban. Crne samtane gaće ili rebe navučene «uz vrat» s obveznim heavy metal kajišom i crnom majicom a preko svega toga tamno plavi mantil kakav bi, sasvim sigurno, nosili kondukteri kao dio svoje službene uniforme da koji slučajem još uvijek postoji takvo zanimanje. Nikad se nije odvajao od crne aktovke u kojoj, neki se kunu, nije nosio ništa osim prvog broj Alan Forda – stipa na kojem je zasnivao čitavu svoju životnu filozofiju. Njegovi muzički uzori bili su AC DC, Ozzy Osburn, Alice Cooper i uporno je pokušavao pjevati visoke dionice popust svojih idola. To karikaturalno pjevanje moglo je, nakon što bi ti se uho doobro priviklo, biti čak i privlačno. Privlačno kao što te može privući ružno žensko. Ma dobro, pretjerujem. Nije moglo ali … Kako je R.C. došao do mene, nemam pojma ali, danas sam uvjeren kako i to zorno pokazuje o kakvoj je rock sceni bilo riječ. Postave s kojim je R.C. svirao mijenjale su se, mnogi su prolazili i odlazili, bilo je tu i jako dobrih instrumentalista pa je sasvim jasno da meni, kao početniku, nije bilo svejedno priključiti se jednom takvom bendu. Ipak, trema je trajala kratko. Točno onoliko koliko mi je trebalo da shvatim da R.C s muzikom ima toliko pojma koliko i danski sudci na upravo završenom Svjetskom prvenstvu u rukometu. Ne može se reći da nije imao neku ideju…nešto, nešto…ali, lišen muzičkog talenta, nije znao kako je realizirati bez pomoći drugih. Nije svirao niti jedan instrument, nije poznao osnovne muzičke zakonitosti, nije imao … ništa osim rijetko viđene želje za uspjehom. Njegove pjesme grcale su, slamale se pod teretom patetike ali ipak, jedna njegova uspješnica socijalne tematike, zauvijek je obilježila dubrovačku rock scenu 80-ih. Bila je to pjesma na kojoj je, da je bio promućurniji, mogao izgraditi zavidnu političku karijeru. U organizacijskom smislu R.C. bio je genij i nije postojalo osobe koja bi, poput njega, uspijevala rješavati silne probleme s kojim su se sretali svi rockeri u Gradu. R.C. bi bez problema osigurao prostor, razglas, ovo-ono, nije se libio i svoje pare uložiti zbog neke sitnice kao što je, primjerice stalak, činela - sve samo da bend funkcionira. Ljudi su prokleti. I kad imaju sve na dlanu, opet im nije dobro. Nismo znali cijeniti silan trud koji je poduzimao. Mi smo glumili zvijezde, a on… on je silnu energiju trošio nastojeći osigurati sve što je bilo potrebno. Valjda nam je, s vremenom, bilo ispod časti svirati s R.C-jem pa smo činili razne pizdarije od kojih je ovaj izluđivao. Npr. promijenili bi modalitet pjesmi i kada bi došli do onih dijelova na kojima treba otpjevati visoke lage, R.C. ne bi mogao. Nebrojeno puta bi pokušavao a mi smo umirali od smijeha. Na kraju bi pukao i za sve krivio činjenicu da to jutro, nije popio sirovo jaje za glas. Znali smo također potpuno promijeniti akorde pjesme pa bi R.C. distonavao kao Mišo Kovač. Dobro, ne baš toliko, to je nemoguće ali…razumijete, ne? Bio je neuništiv. Nitko i ništa ga nije moglo zaustaviti u njegovom pohodu ka slavi. I tako naš bend se ustalio, dobili smo i zanimljivo ime (R.C. and the Blud bend – naravno, bila je to njegova ideja), imali smo i kakav-takav repertoar. A onda je postalo ozbiljnije. Nije više bilo mjesta za zajebancije, trebalo je napraviti iskorak. R.C. je kao gotovu stvar spominjao snimanje demo materijala i to (vidi vraga?) u Banja Luci. Spominjao je i to kako je Banja luka najpoznatija po tome što, kao nigdje u Jugi, broj žena znatno preteže u odnosu na broj muškaraca. Valjda je i to trebao biti poticaj da konačno uvježbamo materijal koji smo imali. Kažem trebalo je, ali nije. Djelom zbog toga što nismo vjerovali u ono što sviramo, dijelom zbog toga što smo se bojali svirati u pravom, ozbiljnom studiju, a vjerojatno i zbog čitavog niza drugih razloga, sve je otišlo u…. Honduras. Najprije je solo gitarist počeo zajebavati i sve rjeđe dolaziti na probe. A kad bi i došao samo se pijano smijao u pokušaju da izvuče dva suvisla tona. Onda se i klavijaturist počeo izvlačiti nekim obiteljskim i školskim obvezama a mi ostali, koji nismo imali hrabrosti ili muda odjebati R.C. jedva smo čekali da se agonija okonča. R.C. nije bio glup, vidio je gdje to sve ide. Ipak, pokušavao je na umjetan način održati tu neodrživu simbiozu. A onda je odustao. Poslao je sve u pičku materinu osim mene i gitariste. Zarekao se da će, ako ikad bude snimio album, nas dvojicu uzeti da mu sviramo. Nije prepoznao naše licemjere u cijeloj priči, ali mi zbog toga nije bilo manje neugodno. Nakon par mjeseci, R.C. je uzeo «grube» snimke koje smo imali, zapucao za Beograd, angažirao studijske muzičare i snimio demo o vlastitom (ogromnom) trošku. Nije se puno hvalio snimljenim jer je valjda i sam shvatio da je bio loš, sterilan, «odrađen». Par mjeseci nakon toga, nije se događalo ništa. A onda se dogodio rat. Rat koji je sve preokrenuo naopako. Rat u kojem nije bilo mjesta za muziku. Možda je to bio razlog a možda je samo pripomoglo konačnoj R.C-jevoj odluci o odlasku u Ameriku. Dugo o njemu nisam čuo ništa. Vlastite snove o muzičkoj karijeri pokopao sam onog dana kad sam bas gitaru prodao i za dio novca kupio klasičnu gitaru. Za «po kući», da se ne zaboravi. Kada su se sve kockice opet posložile, počele su stizati i sporadične vijesti o R.C.-ju. Govorilo se da radi ali da nije digao ruke od muzike i da pokušava oformiti bend. Sve to ispričao nam je osobno (gitaristi i meni) kad smo se, nakon dosta godina sreli u Gradu. Pričao je sa istim žarom čak i to kako i za nas ima planove. Bilo me strah njegovih planova ali ništa nisam govorio, samo sam se smješkao. Onda opet ništa…godinama. Pa što ima lafe? - govorio je dok su mi kroz glavu prolazile slike iz prošlosti. Njegov osmijeh, njegove geste, mimika, sve to odavalo je onog istog entuzijasta neiživljene mladosti. Ostarjeli roker u vremenskom raskoraku. -A ti? Kenova? – upitao sam, nastojeći odagnati sebe kao temu razgovora. - A znaš mene. Isto. Tamo sam, u Nashvillu – odvrati odmahujući rukom neodređeno prema zapadu. Imam bend, zove se L.G. (engleski prijevod jednog od bendova u kojima je svirao u mladosti, op.a.), uskoro nam izlazi album. Lafe, znaš kako prašimo….ekipa je prava. Samo stari dobri rock. Ma znaš mene. - Ma super, super, baš mi je drago. I? Koliko ostaješ? - Samo par dana. Došao vidjeti mater pa šibam natrag. - Ajde možda se vidimo. Znaš, žurim. Moram po kćer u vrtić – izvukao sam se na sličan način kao i nekad davno iz benda. - Samo se nasmijao i pozdravio – Stej kul. A onda sam se, nakon što sam napravio par koraka, nečega sjetio. Zovnuo sam ga i on se okrenuo. - R.C, znaš….nešto sam razmišljao. Sušić baš i nije najbo… - Idi u pizdu materinu – odbrusio je se R.C. nasmijao se i krenuo dalje, prema Gradu. Sutradan, na poslu, potrošio sam gotovo dvije ure ne bih li mu ušao u trag na Internetu. Bilo je potrebno mnogo domišljatosti ali sam na kraju uspio. Kada mi se otvorila stranica njegovog benda na Myspace nisam mogao suspregnuti osmijeh. Nije ni čudo što mi je toliko vremena trebalo jer je 5-6 pjesama ponuđenih za slušanje, poslušano točno toliko puta koliko, predmnijevam, članovi benda imaju rodbine. A tek slika članova benda, a onda muzika, ta muzika…… R.C. se nije promijenio ni milimetra. Njegov engleski, nakon toliko godina boravka u USA i dalje je bio očajan. Pustio je kosu i bradu ali i dalje je inzistirao na visokim pjevačkim lagama. Neuspješno naravno ali….zar je to važno? Zar je to uopće važno? Dok sam sa nekom sjetom i nostalgičarskim žalom za prošlim vremenima zatvarao stranicu, pomislio sam kako se život još jednom poigrao sa R.C-jem. Pjevao je, naime, sa skupinom istomišljenika «dobri stari (zaboravljeni) rock u Nashville-u – gradu countryja. E živote, mrš u pizdu materinu! |
