Zbogom nije riječ koju poznajem

petak , 04.03.2022.

Pokopali smo ga danas.

Mog najboljeg prijatelja. Didu. Moga čovika.

Iako je mrtav već mjesecima. Njih devet, da budem točna.

Urna mu je čekala na red za ukop od ljeta jer groblje nije bilo dobilo uporabnu dozvolu za nova mjesta. Birokracija? Ne znam. Moje bližnje je to boljelo puno više nego mene.

Mene to ne može pogoditi.

Ja znam da dida nije tamo. Nije u tom grobu. On je u mom srcu i duši i svuda oko nas, ne u pepelu ili pod zemljom. On živi i diše u svima nama koji ga volimo i koji ga se sjećamo.

Ne smatram se nekom velikom pjesnikinjom ili umjetnicom, ali dida je volio pjesme i pisao ih je cijeli svoj život pa je nekako najviše imalo smisla da se od njega oprostim tako da mu i napišem jednu.

I jesam.

Podijelila sam je na Redditu da je bar netko pročita, jer je nisam imala snage čitati je na njegovom sprovodu. Sprovodu bez urne i ukopa, jer smo na ukop čekali do danas.

Nisam očekivala da će ljudi reagirati na nju ili da će im se svidjeti, ali čini da su se mnogi mogli prepoznati i poistovjetiti s mojim riječima. Ako sam ja barem jednoj osobi dala utjehu, to i meni donosi nešto. Nekakvu mirnoću duše.

Čak su mi pjesmu i "ukrali". Ma dobro, posudili. Preveli je na susjedni jezik i nisu me potpisali. Mama, gle! Blic piše o nama.

Sve im opraštam, jer izgleda da su se i susjedi pronašli u tome što sam napisala. Nema nikakve ljutnje s moje strane. Portal kao portal.

Za kraj Vam ju ostavljam da ju i Vi pročitate. Možda se i netko od Vas može poistovjetiti s tim što ja osjećam. Ipak smo svi izgubili nekog voljenog. Što smo stariji, to više gubimo, ali... Zbogom nije riječ koju poznajem.

Oznake: Vijesti, poezija, priče, Osobno, internet