Danas sam svjedočila nečemu što me natjeralo na još veće razočaranje u ovaj sistem koji vlada svijetom. Ajd dobro. Koji vrijedi bar unutar naših granica. O tom događaju ne ću govoriti previše, jer se dogodio meni bliskoj osobi. Možda bi netko mogao naslutiti o komu je riječ, pa ipak želim poštovati privatnost te osobe.
Za maturalnu radnju obrađujem temu ljudskih prava. O njima smo najmanje jedanput godišnje pričali pod nastavom etike i to bi se uvijek začulo nekakvo negodovanje na spomen te teme. I meni je bilo dosta svega kad bi samo netko zucnuo o pravima. Ali s vremenom sam zapravo shvatila koliko su ona važna u našem životu. I koliko se krše. Ona bi čovjeku trebale osiguravati minimum za život. Mnogi danas žive na rubu, a njihova prava ih ne štite. Ovih dana sam se malo pozabavila ekstremnim kršenjem prava. Nisam mogla vjerovati da je to toliko zanimljivo. Za apsolutno upoznavanje te teme treba puno vremena i malo je problematično naći neku pristojnu literaturu, ali za vrijeme potrošeno na to se ne može požalit. Bar ja nisam. Događaj koji je vremenski nama bliže je upravo rat u Iraku. Tamo se masovno krše ta ljudska prava. I sami znate koliko ih je propatilo u zatvoru. Pa ni u zemlji „preko bare“ruže ne cvijetaju. Krenemo li zadirati u prošlost, možemo spomenuti i naš Domovinski rat. U Konvenciji iz 1948. godine stoje neka pravila o „načinu ratovanja“. Na tu stavku je bacio oko Crveni križ. U jednom od članaka stoji kako se ne smije u ratu upotrebljavati biološko i kemijsko oružje, protupješačke mine i tome sl. Nadalje piše kako ratuju isključivo vojne osobe, a zabranjeno je svako ranjavanje civila. Također ni ustanove sa znakom crvenog križa ne smiju biti predmet napada. Takve i slične stvari stoje u pravima, a vi sami zaključite koliko se njih toga pridržavalo od 1948. godine. Sjetite se Drugog svijetskog rata. Od logora i masovnih grobnica pa na dalje. A da ne spominjem i razdoblje oko 1942. godine. Hrvatska također ima drugo lice. U vrijeme NDH su ustaše poubijale toliko komunista da je to strašno. Bez obzira što ne opravdavam ni ustaše ni komuniste, svejedno mi je to grozno čuti, jer ipak treba krenuti od stavke da smo svi ljudi, bili dobri ili loši. Možda će sad neki koji ovo čitaju složiti facu zbog izjave kako ne opravdavam ustaše. Samo na kratko ću skrenuti na tu temu. Kada sam se vratila u Vukovar, postojale su dvije strane. Ustaše i Četnici. Oko toga su se svi prepirali ne znajući što to uopće znači. Za mene su i jedni i drugi isti. Ako nekog zanima zašto, neka se malo baci na razmišljanje na dan Antifašističke borbe pa ih možda nešto prosvijetli.
...I kako se onda ne bi zgrozila nad ovim čovječanstvom. Svi mi ponekad vjerujemo u bolje sutra, ali se ujedno sami ni ne brinemo za to sutra. Sve nam je „kako ćemo- lako ćemo“ i vjerujemo kako i drugi mogu razmišljati za nas. To nas dovodi do kriminala i čega sve ne. Tako sam i ja danas saznala kako je kod jednog od mojih poznanika na znazi nasilje u kući. I što reći na to? Ovaj svijet možda napreduje, ali njegov moral i etika propadaju i trunu iz dana u dan. Grozan je osjećaj kada pogledaš nepravdu u oči, želiš ali ne možeš je sprijećiti. Ne želim se sada praviti pametna, ali kao što sam već spomenula na početku teksta, na takvo razmišljanje me natjeralo nešto što sam djelomično osjetila na svojoj koži.
A da zante samo kako se prava nad djecom krše u Federaciji Rusiji...
|
