Hello Yellow

Zato što on ima prekrasnu kosu, tatu odvjetnika i kamenu kuću. Negdje daleko. Zato što su joj ruke pune njegovih tragova. Zato što se jedini osmjehne njenom prikriveno tužnom osmjehu. Zato što čita s usana. I iz očiju. Zato što zna da je osjeća. Više od ikog. I zato što to ne priznaje. Nikom. Pa ni sebi. Ali isijava. Usmjereno. Pa i onda kad je u staroj kamenoj kući. Tamo daleko.
Zato što zna što je upravo htjela reći. I baš mu je simpatično. Mada je zapravo priprosto.



Išaralo mi mozak. Više se ni na sjeni ne vidi da mi se glava raspala.
A pitanje je bilo? Zašto ga voli? - Krivi odgovor!
Voli ga zato što je bos uvijek kada je i ona bosa. I zato što zna oponašati sve životinje.

Two wrongs can't make it right

a što je s onim da minus i minus daju plus?

logično vs. empirijsko
matematičko vs. iracionalno
klasično vs. modernističko

preskačem biti ili ne biti. uvijek je biti. bar nešto.

Pitanje: vjerovati ili ne vjerovati?

Nema više "ne smetaj" znaka na vratima. Netko ga je skinuo dok me nije bilo. Nema ni onog "molim, očistite". Netko je počistio u istom vremenu. Prazno je vratiti se u čisto. Šok za organizam. Trebalo mi je par dana klimatizacije. Danas sam u starom. S mislima u novom. Osvježenje i masa dobre vibre. Tuđim zaslugama. Mojom srećom (više nego pameti).

Izgubila nekoliko kila. S opravdanim razlogom. Izgubila nekoliko neurona. S djetinjim razlogom. Podivljala. Bez razloga. Samo nek' potraje. Bez obzira na razloge.
Kažu: "skupi dojmove, pa se izrazi!". Negdje mi je zapelo. Da li nisam u stanju skupiti dojmove ili se nisam u stanju izraziti? Oboje, mislim. Uzročno-posljedično. I eto nas opet na razlozima. Preskoči red.

Predetaljno doživljavanje. Svakog trenutka za sebe. I tako trinaest dana. Radost organizma, da citiram strinu. Jer nemam boljeg opisa. Bez potrebe za autoanimacijom. Radost na skalama. Radost na balkonu. U uličnoj lampi. U vreći punoj cigli. U jazz baru. U ljekarni. U muzeju. Radost u jutru. Na ručku. Poslije večere. Radost u pijanoj zori. Na stupiću pored ceste. S rukama i nogama u zraku.
Radost na slici vlastitih pluća. Mom suveniru iz inozemne bolnice. Pluća koja dišu. I potpisuju izlazak na vlastitu odgovornost. I izlaze u radosti. Izlaze iz svega što guši. Čudne supstace u tijelu. Gomila kisika u krvi. Još više dojmova. Neskupljenih. Samo proživljenih. Ljubav u samoj sebi. Udara na van. Bez smjera. Više nego zdravo. I kažu da je opipljivo. I neka je.