hell of a life
17.07.2007., utorak
Nemam pojma...imenujte ga sami
|
Sjedim tu, u radnoj sobi, smiještenoj na katu moje kuće i uživam u prekrasnim zvukovima Michael Jacksonove pjesme 'Heaven Can Wait' i razmišljam o tome kako je to osjećati se odmorno i kako se osjećaju ljudi koji zaspu prije svitanja što definitivno nije slučaj kod mene. Svaku večer (bolje reći jutro -.-) zaspim oko pet kad se kroz prozor već malo nazire svijetlost novog dana. Zbog toga spavam do neznamkolko poslije podne i stara mi zbog toga redovito drži predavanja o tome kak sam neodgovorna, a to automatski potegne za sobom sve moje velike grijehe većinom vezane za kućanske poslove, npr. da ne bi ni prstom mrdnula da nekaj napravim po kući i naravno, neizbježno prigovaranje na račun mojeg 'kaosa' u sobi. Po mom mišljenju soba mi je čist OK, ali gospođa mama ne može malo pustit druge na miru jer sve mora blistati po njenom mišljenju. Sorry stara kaj mi ne smeta par zrnaca prašine na policama...nije da ću počet odmah kihat zbog toga, nisam je svoj buraz  I, naravno, opet tu sjedim i slušam njezino urlanje iz prizemlja da dođem dolje, a na kompu nisam ni približno onoliko koliko mi treba, zato se ja sada ljudi moji povlačim iz spisateljske karijere, bar na neko vrijeme dok moja stara ne dovede u svoj krvotok dovoljno kave da može normalno razgovarat...ili me bar pustit na komp stoga...pozz P.S. Micek, kad se ti meni misliš javit...bar da znam da si živ? |
