Deset godina glumci, pjevači, umjetnici, svi veliki majstori svog zanata, oni vidljivi i oni koji tiho ostaju skriveni negdje u mračnim zakutcima Tvrđave Minor, svi neumorno i bespoštedno daju sebe nama, gledateljima, zaljubljenicima u lijepu, u snažnu, u glasnu i tihu, u grubu i nježnu riječ jedne od najvećih umjetnosti, kazališne umjetnosti. Već desetu godinu koračamo žurno fažanskim gatom, primamo pruženu ruku naših mornara da bismo sigurno zakoračili na brod i krenuli u čaroliju. Vraćamo se stojeći na palubi pod zvijezdama, umorni, ali obogaćeni. Obogaćeni ljepotom, optimizmom i snagom da izdržimo život. I baš kad nam se čini da smo na izmaku, evo ih opet! Doplovi Odisejeva družina na svoj otok i opet nas zove. I opet nam pomogne da slijepimo nastale krhotine, zacijelimo rane, obrišemo suze i krenemo dalje. S vjerom da još postoji nešto lijepo, nešto što nas veže, nešto što gotovo pet tisuća ljudi može u trenu pretvoriti u složan, izvrsno ugođen zbor. Zbor koji nije odradio ni jednu probu, koji nema pred sobom partituru, ali ima velikog dirigenta - teatar Ulysses. Tako je to sinoć bilo unutar dvije tisuće godina starog kamenog plašta. Arena je svojim toplim kamenom obgrlila Odisejeve mornare i nas koji ih vjerno čekamo već deset godina. I noćas smo im pokazali da smo sve prosce odlučno odbili.
Da je bilo samo zrno ljepote više, duša ne bi izdržala…
I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.
Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stradanja i mena
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.
Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!
(J. Dučić, Izmirenje)