23.09.2008., utorak
Stranac u vlastitom životu
 Sinoć sam čula sintagmu za koju su sugovornici rekli da joj je značenje nešto najnemoralnije, najogavnije što je ova naša civilizacija iznjedrila - intelektualni lopovluk. "Nema tu ničeg intelektualnog, radi se o najobičnijem lopovluku, o najobičnijoj pljački ." – izjavila je mirno, ali odlučno prof. Pusić. Naravno da nema! Može se govoriti o pljački intelektualnog vlasništva, ali stavljati atribut intelektualna uz imenicu pljačka na tragu je romantičarskog uljepšavanja stvarnosti oštro-tupom jezičnom figurom. Riječ "najobičnija" ne treba implicirati da postoji i neka druga pljačka, neobična pljačka vrijedna poštovanja baš zbog svoje neobičnosti. Riječ "najobičnija" tu je da dodatno do najcrnjih dubina sroza aktere navedenog lopovluka. Da im slučajno ne padne na pamet podići kut usana u smiješak. Smiješak pun prezira prema onima koji se nisu dosjetili kako unovčiti svoj intelektualni naboj i potencijal. Kažu neki ljudi koji mnogo razmišljaju (pa na kraju nešto smisle) da je intelekt sposobnost donošenja odluka. Drugi neki definiraju isti fenomen kao žarište kroz koje ego postaje svjestan materijalnoga svijeta. Sve je u redu: veliki ego postao je više nego svjestan veselja koje mu donosi materijalno i … donio je odluku! Paradoksalno je i tragično što je tom odlukom uništena svaka intelektualna vrijednost. Omalovaženo je sve ono o čemu mladi čovjek sanja dok žarko želi postati član akademske zajednice. Ne generalizirati! Nisu svi! Nije svugdje! Nije uvijek! Ali… šteta je učinjena. Ogromna! I trebat će mnogo vremena da sve sjedne na svoje mjesto, da sve opet bude vrijedno drhtanja mladih, pametnih, vrijednih studenata kada nakon mora neprospavanih noći čekaju svoj red pred kabinetom profesora kojeg poštuju i vole. Znate li što mi je možda bilo najteže u vrijeme studiranja. Samoća. Neki čudan osjećaj usamljenosti u bezbrojnim noćima nad knjigom, skriptom, nad gomilama papira... Ja sam bila takva. Učila sam uvijek sama, često, prečesto noću. Dvije svoje diplome skupo sam platila. Platila sam ih velikom dioptrijom, nervozom koja je negdje ostavila traga, svađom s nekim dragim osobama, puštanjem da neki možda bolji život zauvijek prođe pored mene jer ja za njega nisam imala vremena. Ali, za tu cijenu dobila sam mnogo. I nije mi žao. Na slici iznad teksta je moj fakultet. Vjerujem da će ga mnogi prepoznati. Možda oni imaju neka drukčija sjećanja, iskustva, uspomene. Ja sam ga voljela i još uvijek ga volim. U njegovim hodnicima, stubištima, dvoranama, sobama ostali su najljepši trenutci mojeg života. Nije sve uvijek bilo rose – fiori. Imam i ja svoje studentske priče. Priču o profesoru koji nepravedno ruši na ispitu, priču o ispitu za koji sam pismeno od dekana tražila da oformi komisiju, priču o prekidu, priču o još ljepšem nastavku, priču o suzama, priču o smijehu, veselju i ponosu. Ali jednu priču nemam! Nikada, nikada, nikada nisam ni izdaleka čula priču o bezočnoj (najobičnijoj) pljački studenata.  Moj drugi fakultet o kojem bih mogla pričati istim riječima kao i o prvom. Nažalost, s pljačkama se srećem danas na nekim drugim mjestima. Kažu mi to je normalno, bez toga se ne može preživjeti. A ja sam, malo je reći, zgranuta. Prije nekoliko dana svađala sam se zdušno braneći stav da ono što ti ne pripada ne smiješ prisvojiti. Nikada! Pa bile okolnosti ma kako fantastične i same ti u ruke gurale tuđe. Znate li kako boli kad vam se u lice smiju jer kažete da vam se gadi lopovluk? A ja sam zaista takva: ne želim tuđe i jezivo mi se gadi prljava korumpirana poštenjačina koja gradi status uspješnog gospodarstvenika, znanstvenika, građanina... I žao mi je što sam takva. Jer se ne mogu uklopiti u društvo u kojem živim! Jer sam stranac u vlastitom životu. |
- 13:35 - Komentari (20) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |