29.06.2008., nedjelja
Dubine
|
Iz dubina su je izvukli. Stoljeća je prespavala zaboravljena. U pijesak ukopana. Podbočila duge ruke poput časne majke priorice kad prijekornim glasom gasi posljednje iskre neobuzdane mladosti pa me gleda nijema k'o da mi se ruga. Ona je starica prepuna mudrosti. Ona je vječno mlada. Gorda i snažna. A ja opet tonem. Duboko. Sve dublje. Sve do praznog ležaja još topla od njena obloga boka. Tama je meka i gusta. Tišina je teška i bolna. Pa ipak! Tu sam sigurna. Tu nema laži, nema istina. Nema ničeg ružnog, nema ničeg lijepog. Nema boja, nema pjesme, nema plača, nema smijeha… Samo mir… I voda…  Prije nekoliko dana pročitala sam jedan tekst. Piše moj bloger-prijatelj. Čitam i čini mi se da ne shvaćam. Ili shvaćam? Nisam sigurna. Odjednom se sjetim jednog drugog teksta. Ni njega neki prijatelji nisu shvatili. A možda je i pisan tako da sve kaže, a da mnogi ne razumiju. Možda namjerno, možda slučajno. Evo toga teksta iznad slike mora. Ja sam ga pisala. Tražili su da objasnim. Nisam. Ne znam jesam li ga razumjela. (prevruće je za tekstove o katastrofičnim predviđanjima; neki drugi put...) |
- 13:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |