Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo
V.P.

28.04.2007., subota

Krug

Danas sam zatvorila krug.

Dugačka mlada zmija, tek izašla na toplo sunce zelene nutrine poluotoka, vodila me među pitomim poljima, maslinicima i vinogradima. I dovela do radosti, do osmijeha na licima mladih ljudi. Udružili su svoje živote, spojili svoje radosti, vezali svoje ljubavi i stvorili najveće, najljepše, najčudnije čudo. Čudo života.

Iza šarenih rascvjetanih gredica čekala me zmija. Tiha, strpljiva. Neumoljiva. Okrutna i zla? Ne. Samo bolno stvarna. Njeno srebrno tijelo putuje polako ne obazirući se na vesele iskrice sunca što se gase u blagim borama široke modrine. I svakome što na nju kroči pokazat će put. Kružni tok života.

Ljudi su stajali među visokim čempresima. Zvuk trube, čudno mekan i blag, lebdio je toplim proljetnim zrakom. Cvijeće, mir, tišina, suze. Topla istarska crljenica malo je raširila ruke spremna još jednom zauvijek primiti u svoje krilo. Krug se zatvorio.


- 22:53 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Komentari On/Off

FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI

TEATAR ULYSSES

ISTRAPEDIA

PULA INFO


I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stradanja i mena
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!
(J. Dučić, Izmirenje)