30.11.2005., srijeda
Arena
Prije nekoliko tjedana pojavila se fotografija naše prelijepe Arene kao podloga mojih stranica. Neki su viknuli: «krasna je, ali ne vidimo tekst, nema teksta, smanji Arenu!» Kaše je tada rekla nešto kao «ma di ćeš smanjit Arenu, neka nje u svoj njenoj veličini!» A tekst? Smišljam već dulje vrijeme što napisati o Areni. Mnogo riječi ili ni jednu? Pred Arenu treba stati i slušati što vam govore čula kojima ovaj veliki kameni prsten šalje svoje priče stare preko dvije tisuće godina. KUĆA KRILATIH ZIDARA Između dviju starorimskih cesta, one koja je s donje strane – a more je, zbog još nenasuta terena, malne dodirivalo skute kamenog diva – vodila prema Poreču (Via a Parentio) Trstu i Akvileji i one gornje (Via ad Albonam) koja je žurila prema Nezakciju, Labinu, Dalmaciji … između tih cesta uzdigla se, dakle, građevina kojoj, u redu sličnih, po ljepoti nema premca. I nije čudo što ju je pučka mašta obdarila bajkom, koja, uz ostalo, veli da su Arenu gradile vilinske ruke, noseći zrakom kamene gromade s Učke, najviše istarske gore, ili s onih litica što se uzdižu ponad Limskog zaljeva, tamo posred zapadne obale Istre. Nije to jedina bajka! Gotovo svaki promatrač koji plaho obilazi ovaj čudesni pleter, u svojim mislima – oblikujući uvijek ista pitanja o neznanom neimaru, njegovoj moći i snazi – stvara bajkovite odgovore pred neostarjelim znamenom vremena. Danijel Načinović, Pula sa starih razglednica, Sportska tribina, Zagreb, 1988.   11. SAJAM KNJIGE U ISTRI – Sa(n)jam knjige u Istri Četvrtak, 1.prosinca 2005., 12.00, Dom hrvatskih branitelja, Svečanost otvaranja Sajma |
- 12:08 - Komentari (29) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |