Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo
V.P.

07.09.2005., srijeda

Kaos

Prije par tjedana jedan je bloger, mislim da je to bio T Zombix, objavio sliku svog radnog stola. Sjećam se da sam ostala bez daha. Nevjerojatna urednost, sterilna, anemična! I tako danas sjedim ja za mojim stolom pa mi padne na pamet da ga slikam i vidim kako on jadan izgleda na ekranu. Totalni kaos na njemu vlada. Zato ne uzimajte "zdravo za gotovo" baš sve što ja pišem sjedeći za ovako neurednim stolom.

Mala sličica – veća bi bila suviše depresivna.
Kaos

(osobi koja me ucjenjuje: krećemo 21.09. u 8.00 ispred Arene, ponijeti putovnicu)

DODATAK
Televizor? Pa naravno! Ja sate i sate provodim za tim stolom. Pa moram valjda biti informirana. Tko ulazi, tko izlazi iz BB kuće, na primjer. Uredno!? Izabrala sam trenutak "fuori pasti". Trebate vidjeti kad ogladnim pa donesem za taj isti stol zdjelicu špageta, s umakom, naravno. Ako bolje pogledate, među tipkama se vide mrvice od keksića, papirići od čokoladica i slični artefakti. Pitala sam brata kako da očistim tastaturu: "Baci je! Donijet ću ti novu!"

(sve ovo da osoba koja me ucjenjuje više ne može objaviti "Helix je neuredna", tu vijest sam joj izbila iz ruke)

Crnokosa s lijeve strane je moja prijateljica Gaia. Vrijedna skupina žena iz Padove radi ručno te krpene lutke, precizno do najsitnijih detalja. Novac od prodaje ide u dobrotvorne svrhe. Prije nego krene u svoj dobrotvorni pohod, lutka se slika, katalogizira, dobije ime, dobije osobnost, identitet. Meni Gaia pravi društvo već šest godina.


- 00:22 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Komentari On/Off

FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI

TEATAR ULYSSES

ISTRAPEDIA

PULA INFO


I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stradanja i mena
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!
(J. Dučić, Izmirenje)