Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo
V.P.

12.08.2005., petak

Smokvenjak?

Zgužvani prkos Moj pernati prijatelj

Noćas je pljusnulo. Najprije je sijevalo i grmjelo, a onda se nebo konačno odlučilo i iskrenulo na grad jedan od svojih najvećih kablića. Još nas polijeva. Izgleda da su mjeseci zaigrali kolo po kalendaru i više nisu znali naći svoja prava mjesta. Ovo je, u najmanju ruku, smokvenjak. Eto, ni moj prkos se nije otvorio iako zaista uvijek prkosi i vjetru i kiši. Nekako je sav stisnut, prestrašen. To me uvijek podsjeti na ružu Maloga Princa koja je polako otvarala svoje zgužvane latice kao da se budi nakon dugog sna. Ali, došao je jedan od mojih pernatih prijatelja. Plaho je sjeo na rub i ukrasio moj ružan, hrđom načeti “tanjur”. Svima nam nedostaje malo sunca. I cvijetu, i ptici, i meni.


- 15:19 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Komentari On/Off

FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI

TEATAR ULYSSES

ISTRAPEDIA

PULA INFO


I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stradanja i mena
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!
(J. Dučić, Izmirenje)