Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo
V.P.

13.07.2005., srijeda

Bez naslova

Kalahnoa

Jeste li nekad primijetili kako je malo dovoljno da se čovjek razvedri, da zaboravi, prijeđe preko uvrede, da iščezne povrijeđenost? Ima nešto u narodnim izrekama. «Klin se klinom izbija» može glasiti i ovako: «ružnu riječ potire lijepa riječ».

Raduje me i čast mi je pronaći moje ime na listi vaših prijatelja. Ne želeći nikoga proglasiti manje važnim, htjela bih se danas posebno zahvaliti jednom prijatelju. Namjerno neću reći njegovo ime. Vjerujem da će se on prepoznati pa ako želi može se «oglasiti» u komentarima.

Hvala ti …
…što si me uvrstio među prijatelje…prijatelje koji ne podnose one žalosne slabiće koji - čovjeka marginaliziraju, vrijeđaju, omalovažavaju, podcjenjuju, osuđuju, stavljaju na crne liste, blate, anatemiziraju, izopćuju, okrivljuju, inkriminiraju, ironiziraju, ismijavaju, potiskuju, prešućuju, ne spominju, izvrgavaju ruglu, mrze, fizički napadaju – samo zbog - njegovog spola, njegove boje kože, nacionalne pripadnosti, životne dobi, seksualne opredijeljenosti, fizičke konstitucije, vjeroispovijesti, njegovog obrazovanja, svjetonazora …
Prkos


P.S.
Predbacuju mi da se zbog velikih slika stranice sporo otvaraju. Oprostite «djetetu»! Znate kako je kad dobije novu igračku. A tek kad naučim neke stvari...


- 17:24 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Komentari On/Off

FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI

TEATAR ULYSSES

ISTRAPEDIA

PULA INFO


I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stradanja i mena
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!
(J. Dučić, Izmirenje)