16.03.2005., srijeda
Led je probijen
|
Dragi blogovci, Jučer smo se prvi put čuli (vidjeli ili bolje reći čitali). Možda je bilo pristojnije prvo se predstaviti, pozdraviti vas, ali eto, budući da je blog dobio naslov upravo po prvom tekstu, odlučila sam predstavljanje ostaviti za kasnije. Nadam se da će i ostali tekstovi biti nekako na tragu prvog, odnosno u skladu s naslovom bloga. Razmišljajući o opisu bloga sjetila sam se naslova jednog divnog teksta koji sam pročitala prije nekog vremena (pisat ću vam jednom o tome) i odlučila ga parafrazirati: Altalena dei miei pensieri - Ljuljačka mojih misli. Zamislite kako vaše misli lete visoko pa se vraćaju, pa opet lete. Vi ih pokušavate obuzdati, a one se ne daju i odlaze opet nekamo u visine. Tko je nekad bio u parku prirode Kamenjak na jugu Istre, sjetit će se dviju ljuljački postavljenih na uzvisini iznad mora, koje vas u ljetnim danima nose prema suncu i svjetlucavoj površini mora. Čini se kao da ćete svakog trena poletjeti. Eto tako se ja nadam da i moje misli mogu letjeti na ovim stranicama. Ako se poneka i vama svidi, veselit će me vaša riječ na dnu teksta. Željela bih da razgovaramo, izmjenjujemo naše misli i obogaćujemo jedni druge, oplemenjujemo. Možemo pričati o svemu. Mojim mislima ne postavljam granice. One gotovo žive neki svoj zaseban život. Ja ih osluškujem. Ponekad su mi drage, ponekad me ljute. Nema veze. One su moje. Jeste li kada pomislili da su sve što čovjek zaista posjeduje upravo njegove misli. Nitko vam ih ne može uzeti. Razmjenjujte ih, ali ne dajte da vam ih mijenjaju, nasilno oduzimaju ili nameću neke vama potpuno strane misli. I pazite da se vaše misli ne umore. Čudno je to s njima. Umaraju se ako miruju, ako ne dobivaju stalno nove poticaje. Što ih više opterećujemo, gnjavimo stalno nečim novim, one su sve živahnije, sve brže i veselije. Dajte im da se raduju i bit ćete radosni i vi. Do slijedećeg susreta |
- 09:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |