Treba biti na čistu, glupi Sokrate, da je pravednik prema nepravedniku svuda na šteti. Ponajprije u poslovnom životu: gdje god ljudi u zajednicu stupe, nigdje ne nalazimo da pravednik kod razvrgnuća zajednice više dobiva od nepravednika, nego manje. Zatim u dužnostima prema državi: kad treba davati kakve prinose, pravednik od jednakoga imutka više prinosi, a nepravednik manje; kad se što dobiva, jedan ne dobiva ništa, a drugi mnogo.

Ta, i onda kad i jedan i drugi kakvu javnu službu vrši, pravedniku, ako ništa drugo, kuća nazaduje radi zanemarivanja vlastitih privatnih poslova, a od države ne vuče nikakve koristi, jer mu to zabranjuje pravednost; k tomu se zamjerava svojti i znancima, kad im neće ništa pomoći protiv prava. Kod nepravednika je sve protivno od toga; mislim naime na takvog o kome upravo sada govorah: koji bi mogao steći velike prihode.

Zato ga gledaj, ako hoćeš suditi, koliko njemu samome više koristi biti nepravedan nego pravedan. A spoznat ćeš najlakše ako dođeš do najsavršenije nepravde! Nepravednik je tu najblaženiji, a najbjedniji su oni kojima se krivo učini ili koji ne bi htjeli krivo činiti. To je tiranija, silništvo, koje ne otima tajno i silom na malo, nego u sav mah tuđe, posvećeno, božje, privatno i državno.

Za svaki pojedini takav zločin, kad se otkrije, krivac trpi kaznu i najveću sramotu; zločince nazivaju svetokradicama, trgovcima ljudi, provalnicima, otimačima i lopovima. Ali kada tko državljanima otme imovinu i povrh toga njih same kao roblje sebi podloži, mjesto onih sramotnih imena, naziva se sretan i blažen ne samo od državljana, nego i stranaca koji za njega čuju da je činio nepravdu na veliko. Jer se ne napada nepravda zato što se čovjek boji da će je počiniti, nego što se boji da je mora trpjeti.

Tako je, Sokrate, nepravda, kad je kakva treba, jača, slobodnija i silnija od pravednosti, i kako u početku govorah, pravednost je korist jačega, a nepravednost je vlastiti probitak i korist.