Glasovi ispod površine

Bez šminke i pudera pred kameru staje žena srednje dobi i gleda izgubljeno u točku negdje između prošlosti i budućnosti. Jednom se rukom oslonila na kontejner kao da u njemu traži podršku. – Čime ste se bavili prije istraživanja asortimana u zagrebačkim kontejnerima? – pita je reporter nedavno utemeljene Televizije SHSS. - To je sve što ću vam reći o svom životu Prije propasti – tiho će žena i odlučno pljune u mikrofon. - Znam da nema povratka na staro i nemojte da gubimo vrijeme. Sada sam vrhunski stručnjak za robu u kontejnerima i na svako pitanje oko moje nove struke ću vam rado odgovoriti...





Gledao sam ovaj prilog iz sapunice koja se počela prikazivati na toj novoj televiziji. Osnovao ju je SHSS, Sindikat hrvatske sretne sirotinje, bez mnogo elaboriranja i raščlanjivanja. Papirologija je na čuđenje kojekakvih rezigniranih gledatelja u dno čaše svladana kao da smo na Skandinavskom poluotoku. Dobivanje frekvencije i slične administrativne gordijade riješene su kao presječene mačem čim su službe shvatile da iza zahtjeva stoji gotovo polovica stanovništva Lijepe naše. Jezgro je činila trećina stanovnika koji žive u zoni siromaštva a njima se priključila još jedna trećina onih koji se opasno približavaju toj pogubnoj granici. Broj se povećavao iz dana u dan.

Političari su shvatili da je glupo i dalje zatvarati oči pred istinom. Ako tom mnoštvu ne pruže bilo koju mogućnost djelotvornog protestiranja masa će naći nekog Matiju Gupca a tada će biti uzalud tražiti spas od MMF-a ili Grupe Bilderberg. - Nije uredu da se u skupocjenim odijelima šetamo kroz lokve krvi! – tumačio je u Saboru zastupnik strančice koja je jedva prešla izbornu granicu. Na te riječi svi su instinktivno spustili pogled na svoje cipele i složili se s kolegom inače opčinjenim antitepih ideologijom.