Sastavljanje mejla na nemačkom - Pronađi pratnju

utorak , 25.12.2018.

Zbornik Konferencija Mreza, Valjevo 2015.pdf










Click here: Sastavljanje mejla na nemačkom






Za neke opservacije je važna stvar da ij xyp predstavlja uslovnu verovatnoću da će se na izlazu pojaviti jy ako je na ulazu bilo ix. Po starom običaju, kad je u pitanju prosrpska tema, pokazuješ se pristrasnim i vrlo bezobraznim u konverzaciji sa ostalim korisnicima. Galbraith Designing your organization: using the Star model to solve 5 critical design challenges, Jossey Bass, San Francisco, 2007. Što se tiče Vikivinda, sa njim sam toliko puta pokušao smireno, ali on zaista sve otvorenije izražava netrpeljivost prema meni i sinoć kada se ovo desilo, meni se jednostavno prelila čaša.



Sastavljanje mejla na nemačkom

Origin dozvoljava online kupovinu igara i njihovo preuzimanje slicno Steamu. Pa zar to ne mogu da menjaju samo admini?



Sastavljanje mejla na nemačkom

Jeremy Clarkson - Svet Po Klarksonu - U oba slučaja za svaki par klastera tražio se najbolji potez premještanja čvora iz jednog u drugi klaster. Međutim, ako odluči da mi se obrati lično, zamolio bih ga da to uradi na normalan način i bez ličnih napada.



Sastavljanje mejla na nemačkom

Dve stvari mi u vezi s tim deluju čudno. Do ručka mi je već bilo toliko dosadno da sam odlučio da okačim nekoliko slika. Pa sam tako našao čekić, a kasnije je došao majstor da prekreči zid na onim mestima gde sam ga uništio. Zatim sam pokušao da popravim elektronske kapije, koje rade samo u mesecima koji imaju slovo O. Baš sam počeo da radim na šporetu na drva, koji se pokvario na Božić, što nije ništa neobično za njih, kad me je žena povukla za uvo, odvukla me u stranu i objasnila mi da inženjeri obično ne provode slobodno vreme u pisanju, pa tako ni pisci ne bi trebalo da majstorišu kad imaju slobodne dane. Skupo je, a može biti i opasno, rekla je. Imamo u trpezariji neke lampice koje bi trebalo da projektuju zvezde na stolu kada se upale. Zato sam kupio selotejp i odjednom je moj život dobio smisao. Izdubio sam brazde na kuhinjskom podu od neprestanih obilazaka frižidera, nadajući se bez ikakve osnove da ću u njemu zateći tanjir sa hladnim viršlama koji mi je nekako promakao tokom prethodnih 4. Poveo sam celu porodicu u neku prodavnicu sa raznim drangulijama u kojoj su se mirišljavi štapići toliko jako osećali da mi je bilo muka. Sledećeg dana, i dalje blago mirom mirišući na fioku sa donjim vešom Delije Smit, odlučio sam da kupim starinski kancelarijski ormar. Ali nakon debakla sa podnoškom, moja žena je rekla ne. Zato mi se učinilo da bi najprikladnije bilo da se od nečeg razbolim. Znam da je teško prizvati rane u predelu genitalija niotkuda, ali uz malo napora možete da se prehladite, a ako dovoljno kukate, prehlada može da prođe i kao grip. Dosada vas navodi da zovete ljude koje niste videli osamnaest godina, da biste se na pola razgovora setili zašto ih tako dugo niste videli. Dosada znači da počinjete da čitate ne samo kataloge iz kojih možete poručiti stvari poštom već i reklame koje ispadaju iz poštanskog sandučeta. Zbog dosade ljudi postaju poluludi, uzimaju pušku i počinju da divljaju u lokalnom tržnom centru, a znate kuda to može da ih odvede. Dan uoči Božića sedeo sam u metrou pored tipa koji je, kad smo krenuli sa Padington stanice, pozvao ženu i rekao joj da je gotov, da je otišao u penziju i da je odsad pa nadalje njegov život samo njegov. Provešće par meseci kod kuće, lomiće kućne aparate i cevi i ubiće sve živo u bašti, a onda će jednog dana prihvatiti poziv na partiju golfa i to će biti to. Njegov život biće završen mnogo pre nego što zaista prestane da diše. Delovao je kao baš fin tip. Ili, šta kažete na pecanje? Podozrevam da je odgovor:,,ne mnogo. Naravno, mogao sam da ga ponovo postavim na mesto, ali čudno je to kako, kad nisi zauzet, nikad nemaš dovoljno vremena ni za šta. Napisao sam pismo i još nisam našao dovoljno vremena u toku dana da ga stavim u kovertu. Doduše, to bi moglo da ima neke veze sa činjenicom da sam prošlog utorka proveo osam sati u kupatilu. Izgleda da Britanci imaju duže radno vreme od svih drugih naroda u Evropi, a ljudi strogih izraza lica uvek nam govore da to izaziva stres i srčane bolesti. Prošle nedelje se javila slična reakcija na vest da je broj ljudi uhvaćenih za volanom u pijanom stanju u periodu pred Božić porastao za 0,1 procenat. Ti ljudi nam dalje govore kako će mobilni telefoni spržiti uši našoj deci, kako ćemo u nogama imati trombozu od predugih letova i kako je meso ubica. Oni žele da stave tačku na smrt — ali to nije sve. Dok smo snimali moju tok-šou emisiju, svake nedelje bi neko prosuo hranu na pod i svake nedelje bi snimanje moralo da bude prekinuto da se hrana obriše. Siroti producent je dobio formular veličine Luksemburga sa gomilom pitanja vezanih za ispitivanje opasnosti u koju ću upasti. Smatram da vredi preduzeti ovaj rizik, ali moje mišljenje nema nikakvog značaja jer su ovih dana moj život i način na koji ga živim u rukama ljudi koji paze na zdravlje i bezbednost. Svako zna da pripadnicima američkih snaga nije dozvoljeno da obaraju svoje helikoptere. Nakon debakla u Somaliji 1993. Pa čak ni u ratu. To se sada proširilo i na Britaniju. Siguran sam da ste čitali o oštećenjima sluha koje mogu izazvati viši narednici kad viču na vojnike, ali to nije kraj nevoljama. Kada sam prošle nedelje obišao bazu Kraljevske avijacije u Henlou, prilično sam se iznenadio videvši da je neko zadužen za zdravlje i bezbednost nalepio na oglasnu tablu poster sa upozorenjem za pilote borbenih aviona da će ih alkohol učiniti agresivnim i nasilnim. Sada je pažnja usmerena na britanske zalihe projektila sa osiromašenim uranijumom, koje su ubedljivo najbolji način da se probiju oklopi neprijateljskih tenkova. Jedini način da osiromašeni uranijum prodre kroz kožu jeste da vas neko upuca metkom koji je od njega napravljen. Istina je da može da uđe u telo kroz pluća, ali pošto je za 40 posto manje radioaktivan nego uranijum koji čini sastavni deo zemlje, malo je verovatno da može da napravi ikakvu štetu. Međutim, zaista mi je čudno što će Ministarstvo odbrane ispitivati samo vojnike koji su služili na Kosovu, a ne i one koji su bili u Zalivu, gde je upotrebljeno trista tona osiromašenog uranijuma i gde je alfa radijacija imala više vremena da obavi svoje. Kakvo je to samo gubljenje vremena. Zato evo saveta za vas. Ukoliko neko okleva kada ga pitate za put, pa čak i ako mu senka zbunjenosti makar i na sekundu pređe preko lica, nagazite gas. Ali ni to vam neće biti od pomoći jer vi tada već nećete slušati. Kada su Rimljani izvršili invaziju na Britaniju, krenuli su kući da proslave, pa ih nije bilo 80 godina. Krajem trinaestog veka, Edvard Prvi Dugonogi imao je žene koje su vodile njegovu vojsku po kraljevstvu zato što su žene umele da saslušaju i zapamte uputstva, dok muškarci to nisu bili u stanju. Ovo sam u stvari sad izmislio. Nisam poslušao glas u glavi koji mi je govorio da se čistim odatle, niti sam slušao kada je čovek počeo da mi objašnjava sve o najnovijem tipu Sonijevog laptopa u čijem imenu ima toliko samoglasnika da ga je nemoguće izgovoriti. Ja vrlo volim računare i dovoljno se razumem u njih da pošaljem i-mejl, napišem priču i pronađem maloletne tajlandske transvestite. Kao kada vam, na primer, ponude da birate između Windows-a 2000 i 98, vi biste izabrali veći broj. I tako sam ga ja na kraju kupio… i sada mi se čini da je pokvaren. Naravno da sam mogao računar da odnesem nazad u radnju, ali oni će videti da sam tražio maloletne tajlandske transvestite i to će biti neprijatno. Mogao bih da pozovem prijatelja, ali taj poziv bi bio uzaludan zato što sam, kao muško, samo jedan veliki ego obmotan kožom i ukoliko bi on znao kako da se problem reši to bi me malkice povredilo. Tako da neću ni da slušam. U ovoj fazi, neka žena bi uzela uputstvo za upotrebu, ali u ovome i jeste najveća razlika između polova. Zaboravite maženje posle seksa. Koja je to dosada. Ovo mi je svakako od koristi kada igram društvene igre. Kada prelazite iz Švajcarske u Austriju, može se desiti da umesto granice ugledate samo ležećeg policajca i može vam se učiniti da na carini nema ni žive duše, ali ma šta da se desi, obavezno stanite. Često sam se pitao šta bih uradio u ovakvoj situaciji. Da li bih dopustio da me podvrgnu mučenju ako će to spasiti moje kolege? Sramota me ja da kažem, ali otprilike tri sekunde. Konfiskovali su mu pasoš, a onda su primetili da ništa od njegove opreme za snimanje nije prijavljeno na carini pri izlasku iz Švajcarske. I tako smo podigli ruke uvis, i znate šta? Stražar nije ni okom trepnuo. Postepeno smo se navikli na sve ređe smetnje pri putovanjima u inostranstvo. Jedino po čemu možeš da primetiš da si prešao iz, recimo, Francuske u Belgiju, jeste to što put odjednom postaje skroz neravan. Ali u Austriji su stvari sasvim drugačije. Ovde nećete videti debeljka koji otaljava posao čekajući penziju. Naš čovek na putu iz Sent Morica ka Inzbruku bio je vitki mladić u punoj spremi olujnog vojnika i izgledao je kao da ne vidi nikakvu 18 razliku između Engleza i Turčina ili Slovena. A tu bi čovek stvarno mogao da se zapita. Kako je stražar znao kuda sam se ja zaputio? Nismo ni u jednom trenutku pomenuli odredište, a on je ipak znao. Brinulo me je to dok sam vozio dalje sve dok nisam stigao do najdužeg tunela na svetu. To je takođe bilo zabrinjavajuće, pošto tunel nije bio označen na mapi. Nešto se dešava u Austriji. Rekli su celom svetu da je vođa Partije slobode izašao iz politike, ali kako možemo biti sigurni da je otišao jednom za svagda i da se neće vratiti? Setimo se da su ti ljudi prevazišli i same majstore obmane. Mislim, uspeli su da ubede ceo svet u to da je Adolf Hitler bio Nemac. Ovaj tekst vam pišem iz svoje sobe i nadam se da ću ga poslati Sandej tajmsu imejlom, ali svaki put kad pokušam da se ulogujem stižu mi poruke da je to nemoguće. Možda je to zbog toga što je Haker gore na tavanu gde posmatra besprizorne slike lanaca i noževa, ili je možda zbog toga što neko motri na mene. U svakom slučaju, hvata me nervoza kad samo pomislim na to kako ću da prokrijumčarim ovakav tekst kroz carinu sutra kad stignem na aerodrom. Pokušaću da nekako to izvedem pomoću mobilnog telefona i nadam se da će ove reči stići do vas. Bilo kako bilo, ja sam oduvek želeo da vidim Bell X-l, prvi avion koji je leteo brže od zvuka, tako da sam se prošlog vikenda uputio ka muzeju Smitsonijan u Vašingtonu. Ovaj izlet i nije bio sasvim uspešan, jer je pomenuti X-1 bio zamotan u onu plastiku sa mehurićima i smešten u delu muzeja koji je zatvoren zbog renoviranja. Ima onih koji misle da je Amerika isto onako raznovrsna kao Evropa — ne mogu biti manje u pravu, a Vašington DC je najgori od svega. Nikada nisam kapirao da on nije deo nijedne države. Osnivači Amerike smatrali su da će se u suprotnom druge države osetiti uskraćeno — i to je veoma plemenito od njih. Još jedna odlika koja je zajednička Havani, Pekingu i ovom gradu jeste izuzetan osećaj za preterivanje. Centralna gradska oblast prepuna je golemih i bezličnih građevina koje su izgrađene na nepreglednim prostranstvima, a koje čuvaju agenti tajne službe, neverovatno plave kose i u ogromnim Sevroletovim džipovima. Na samo tri bloka od Kapitol Hila nabasaćete na oblast gde 70 procenata stanovništva čine plaćene ubice, dok ostalih trideset odsto čine upucane žrtve. Ovde znaju za samo jedan kanon, a to je Pahelbelov kanon u D-duru. Lepo mi je bilo kad sam čuo da svira u holu mog hotela. Mada, šta Amerikanci znaju o Vijetnamu? Pa, sigurno više nego o Francuskoj. Ah, pa onda je sve u redu. Ono što nije bilo u redu bili su ljudi koji su tamo doručkovali. Stoga što svi ovi ljudi istih interesovanja žive zajedno učaureni, oni delaju u zabludi da je ono što rade na neki način važno. I šta tu nije u redu, možda ste se zapitali. Kada Piter Mendelson nije mogao da se seti da li je obavio jedan telefonski razgovor, morao je da podnese ostavku i ovaj događaj je dobio tretman kao da je nešto najvažnije što se ikada desilo. U Vašingtonu ne možete ni neboder da izgradite, jer sve zgrade moraju biti niže od Vašingtonovog memorijala. Ali kada stigoh tamo, prosto nisam mogao da verujem svojim očima. Svuda naokolo bili su televizijski reporteri koji su svojim gledaocima otkrivali neki beskoristan podatak koji su načuli sinoć dok su klopali autentičnu etiopsku pastu. Mogu ili da umru od duboke venske tromboze ili da umru od raka koji izaziva radijacija u gornjim slojevima atmosfere pri reakciji sa aluminijumskom ljušturom aviona. Ukrcao sam se u avion na Hitrou i užasnuo sam se kad sam shvatio da će u mom delu kabine sedeti nekoliko desetina penzionera koji su krenuli na organizovani odmor. Ali sedište do mog bilo je prazno. Pa koga li ću dobiti za suseda? Molim te, Bože, samo ne onu devojku sa bebom koju sam video u čekaonici pred ukrcavanje. Nema ničeg goreg od toga kad sediš pored devojke sa bebom na dugačkom letu. A onda su me prebacili u prvu klasu. Nisam zastao ni da upitam zašto. Samo sam u trenutku ugrabio priliku kao da mi je to slamka spasa, prešao napred, smestio se i otvorio knjigu. Nažalost, ispostavilo se da je to najgora knjiga na svetu. Čim je usamljeni američki marinac zbrisao čitavu francusku diviziju sam samcit, odlučio sam da je ipak bolje da odgledam film. Ne možeš čak ni da pričaš sa stjuardesama jer će pomisliti da pokušavaš da ih muvaš, a ne možeš da pričaš ni sa stjuardima, iz istog razloga. Moj telesni sat otkucao je vreme za čaj, ali na ručnom satu sam već bio pomerio vreme, a po njemu je bio pravi čas za čašu vina. Posmatraću ovaj prenaseljeni svet u kome živimo. Ali, izvinite, moliću, šest sati neće biti gradova, neće biti ljudi niti će, uprkos mnogim suprotnim tvrdnjama, biti pokazatelja globalnog zagrevanja. Čekao sam u redu sat vremena dok su Amerikanci koji kontrolišu pasoše, dosta loše raspoloženi jer ih posao sprečava da jedu, režali na babuskere; a onda sam shvatio da nemam više vremena. Znam da nije trebalo da me to iznenadi. Hiljadu puta sam čuo kako se ljudi rađaju kao homoseksualci i kako to nije nešto što se dešava zato što je devojka previše grdna da bi privukla nekog momka. Pokušao sam da čitam knjigu, u kojoj je sada junak šibao i lemao celu američku mornaricu, koristeći pri tom samo jedne merdevine od kanapa, ali nikako nisam mogao da se koncentrišem. Neki čovek je odneo moja dokumenta u prostoriju iza carine i vratio se deset minuta kasnije sa gumenim rukavicama na rukama. Verujte mi, ne biste želeli nikakav pretres intimnih delova tela nakon dvadesetsedmočasovnog putovanja. Na letu sam još jednom doručkovao, pročitao sam svoju odvratnu knjigu do kraja, a sutra se, nakon samo 36 sati u Velingtonu, vraćam kući. Je F ovako živi džet-set? Sine se nisu raspale. Ali, naravno, danas više ne postoje nesrećni slučajevi. Jesen je bila prilično vlažna, kao što se sigurno sećate, te se zbog toga desilo da su se mnoge reke izlile. Ali, to nije bilo Božije delo, niti kakav nakaradni hir prirode. Osim toga, nikome nije dozvoljeno da tek tako umre. Na primer, Džordž Karman, kraljevski savetnik, umro je u sedamdeset prvoj godini, što baš i nije malo. Ljudsko biće, posebno ako je muškog pola, programirano je da se izlaže opasnosti. I dalje žudimo za naletom adrenalina, za blaženstvom endorfina i ushićenjem usled povećanog dopamina. Kada nam govore da brzina ubija i kada apeluju da usporimo, isto je kao kad bi nam poručili da zanemarimo gravitaciju. Rekli su nam da kreda za bilijar izaziva trovanje olovom i da novi centi sadrže nikl koji može da napravi plikove na koži. Pa odakle potiču sve te gluposti? Iskren da budem, uvoze se iz Amerike, gde su naučnici sada zabrinuti da bi se Plejstejšn konzole poslate u Irak mogle povezati međusobno i obrazovati neku vrstu primitivnog superkompjutera. Umesto da slegnu ramenima kada uragan prozuji Floridom, ili neki tornado razbuca Oklahomu, oni zahtevaju od vlade da uradi nešto po tom pitanju. Samo jedan odgovor imam da ponudim. Ako im rizik i podsticaj nisu potrebni, onda su sigurno genetski deformisani. Postoji i jednostavniji način da se to iskaže. Ovo mene dovodi do ludila jer sam se uvek dičio time da mogu da preživim u inostranstvu i do celih mesec dana, a da ponesem sa sobom samo ručni prtljag. Drugi dan ih nosite sa prednjom stranom pozadi, treći dan izvrnute naopako, a četvrti dan sa prednjom stranom pozadi i izvrnute naopako. Zatim imamo i telefonske linije, što ranije nije bilo od velike važnosti. Izbacili su evro, što znači da mi neće biti potrebna budža od novčanika u kojoj se nalaze različite valute. Isto tako je veoma teško i sa saobraćajnim znacima. Baš pre neki dan kada sam po Cirihu tražio autoput A3 koji vodi za Sent Moric, naiđem na plavi znak koji kaže da skrenem levo i na zeleni koji kaže da skrenem desno. U Švajcarskoj nije tako. A liftovi: zašto nema nekog standardizovanog slova koje označava nivo na kome se nalazi recepcija? Australijski tip klozeta, na primer, očigledno je dobra ideja. Imate jedno kratko ispiranje za malu nuždu, a onda i pravu Nijagaru koja odnosi čak i najtvrdoglavije ostatke velike nužde. Uzmimo za primer carinske službenike. U Nemačkoj vas hipik pištoljem bocne u grudi, a bog neka je u pomoći svakome ko pokuša da izdejstvuje da mu u Francuskoj overe karnet. Pokušao sam ovo prošle nedelje, ali se čoveku koji je sedeo za pultom nije dalo. Bilo bi takođe korisno i kada bismo mogli da pronađemo univerzalnu žrtvu za šale svih Evropljana. Mi imamo Irce, Šveđani imaju Norvežane, Holanđani imaju Belgijance i tako dalje. Ne, samo ne Velšani. Prošle nedelje u Austriji za večerom je sedelo šesnaestoro ljudi i stvarno smo bili raznovrsni kao buket cveća. Mi smo Nemcima objašnjavali viceve, Francuzi su odabrali vino, Italijani naručili hranu, Austrijanci pričali sa konobaricom, a Holanđanin je čitavo veče pokušavao da spreči Šveđanina da se ubije. Pokvarila ga je samo jedna stvar. To je, u sred našeg cvetnog aranžmana sačinjenog od ruža, bugenvileja, runolista i lala, bila džinovska sekvoja: Amerikanac, koji se žalio na pušenje i tobož se nakašljavao da nam pokaže kako mu smeta. Naravno da je predstavljao idealnu žrtvu za sve naše pošalice, ali ne smemo da zaboravimo da dolazi iz federalne supersile gde su sve utičnice za struju iste. S jedne strane, društvo ne može da funkcioniše bez iskrenosti, te stoga svako zna da je ispravno ponuditi svoje usluge tužilaštvu. A s druge strane, prijateljstvo bi trebalo da predstavlja neraskidivu vezu koja ne može da opstane bez odanosti. Elem, dugo sam i duboko promišljao o ovom problemu jutros dok sam se tuširao i doneo zaključak da bih ja procvrkutao kao ptičica. Prijateljstvo nije nikakva neraskidiva veza. Ono je poput džinovske peščane dine koja je samo naizgled ogromna i postojana, a onda se jednog dana prosto probudiš i shvatiš da je više nema. Negde početkom osamdesetih provodio sam gotovo svaku subotu veče sa istim krugom prijatelja u jednom baru u podrumu neke zgrade u Kings Roudu koji se zvao Kod Kenedija. Da je bilo ko od njih bio optužen da je iskopao šankeru oči kosilicom za travu, ja bih rekao policiji da sam u to vreme bio mrtav i da ne znam ništa. Čak bih i preuzeo krivicu na sebe, da je do toga došlo. Kako je do toga došlo? Kad sam se poslednji put pozdravio s njima, verovatno sam zapravo mislio da ću ih sve ponovo videti već sledećeg vikenda. Nije da smo se posvađali oko nečega, niti su oni pustili brade i odselili se u Katmandu. Takve stvari se stalno dešavaju. Evo u čemu je problem. Izlazak podrazumeva da moraš da ustaneš, presvučeš se, nađeš bebisiterku, raspravljaš se oko toga ko će da vozi i propustiš Holbi Siti. A iskren da budem, nisam spreman to da radim više nego jednom nedeljno. A onda, kako se dan sastanka približava, vučem se po kući i sanjarim o sumi koju bih platio bilo kome ko bi se pojavio na vratima i ponudio mi otpust iz zatvora sa oslobađanjem od krivice. Jednom sam stigao čak do 25. I, naravno, što vreme više prolazi, to teže postaje obići ljude koje nisi video sto godina. Toliko sam postao očajan zbog te prijateljske stvari da sam nedavno zamolio ženu da ne ubacuje nove ljude u adresar, Ne zanima me koliko su fini. Ideja mi nije prošla dobro, pa smo postigli sporazum. To nije nimalo lako. Znam jednog tipa koji se zove ime i adresa ostaće nepoznati zato što sam kukavica i kojeg zaista ne želim više nikada da vidim. I još gore od toga. Kada bih ga video na ulici kako mi ide u susret, pravio bih se da sam gej i pokušavao bih sve vreme da ga uhvatim za genitalije sve dok ne bi otišao. Ali uprkos tome, dok sam tako oklevao sa korektorom u ruci nameračenim na ime ove užasne dosade od čoveka, u glavi mi je odzvanjao njegov glas, a zvučao je kao Hal u Odiseji u svemiru 2001:,,Ne čini to, Dejve. Jesam, upravo sam se vratio sa Barbadosa, ali ne, nisam odseo u Viner Centralu, nedavno ponovo otvorenom hotelu u kompleksu Sendi Lejn. I ko će, dakle, izbaciti na sto toliki novac samo za dva čista čaršava i kroasan? Dejvid Seinzberi sigurno neće. On je odsedao u obližnjem hotelu. A nisu ni Rauzingovi, koji su vlasnici kompanije TetraPak. Naravno da sam morao da vidim kako je, a pošto ne možete tek tako da uđete i pronjuškate, morao sam da zagrizem metak i rezervišem sto za večeru. Kada tamo stignete, vratar vas odvede do žene za prijemnim pultom, koja vas odvede do čoveka koji vas dovede do vrata restorana, gde vas jedan čovek odvede do drugog čoveka koji vas odvede do mesta na koje ćete sesti. Ili bolje reći, tako bih se osećao, ali, nažalost, još uvek sam bio na kapiji, na zadnjem sedištu taksija, a u mene je piljio čuvar kome su uši spiralno uvijenim kablom bile pripojene za leđa sakoa. On je verovatno smatrao da zbog toga izgleda kao agent FBI-ja, ali zapravo je samo izgledao kao da je gluv. Nakon toga mi je rečeno da nije lepo što sam došao taksijem i da je zaista trebalo da dođem normalnim autom. Sto bi značilo da treba da ga kupim. A to bi bilo još skuplje nego da sam se okrenuo i otišao kući. Otišao sam da vidim ljude. Tako da možete da zamislite kakvo me je razočarenje ophrvalo kada sam shvatio da restoran nije preplavljen zlatnim cipelicama pripadnika britanske aristokratije na odmoru, pa prošaran sa nešto bučnih Njujorčana. Desno od mene sedeo je jedan www. Sa moje leve strane sedeo je Muškarac u belom smokingu. Bio je sa svojom 35 ženom, Silvijom, sa kojom nije prozborio niti jednu reč. Ispostavilo se da smo na tanjiru dobili patrljak nečega što je izgledalo kao usoljena govedina, ali bilo je toliko tanano da je zveckalo kada se lupne nožem. Pokušao sam da ga ogrebem viljuškom, a onda i kašikom, ali ni jedno ni drugo mi nije uspelo, tako da sam na kraju odustao i jednostavno polizao tanjir. A onda je stigla voda. Kada smo naručili vino, uz njega je išla prava predstava, sa sve pevanjem i igranjem, ali izgleda da je to bila samo uvertira za glavni događaj. Ali to bi bilo tek blago budalasto. Umesto toga, on mi je sipao jedan gutljaj u čašu da degustiram. A onda smo dobili račun, što je bilo najsmešnije od svega jer je, kada se prevede na engleski novac, iznosio 220 funti. Samo je salata od jastoga, kao predjelo, koštala 32 funte, a za te pare bih očekivao da prokletinja ustane s tanjira i izvede kulturno- umetnički program. Umesto toga, samo je ležao, kao pravi mrtvi zglavkar. Baš me briga šta ćete u nastupajućim nedeljama čitati od piskarala koji su se besplatno tamo častili, Sendi Lejn ima grozan restoran. Kad bi vam neko dao sve novce na svetu i tražio od vas da osmislite kako bi izgledao najgluplji restoran na planeti, ne biste mogli ni upola ovako dobro to da uradite. Međutim osim toga, ovo je dobra stvar. Svako letovalište trebalo bi da ima jedno ovakvo mesto, mesto koje je ogromna crna rupa koja usisava baš one ljude koje mi 36 ostali želimo da izbegnemo. U početku me je pomalo brinulo to što nisu bili preterano zainteresovani da odgovore tačno na pitanja, ali brzo sam, naravno, shvatio o čemu se radi. To me je nasmejalo. A onda me nateralo da se zamislim. Čak i ako izostavimo milijardere iz jednačine, ko danas zapravo želi da bude milioner? Gledaš one sirote dušice na televiziji sa Krisom Tarantom, dovlače se do sredine scene u neupasanim košuljama i užasnim cipelama, pa pričaju kako će, ako osvoje glavnu nagradu, kupiti ostrvo i preseliti se na njega zajedno sa Meg Rajan. Proste činjenice su sledeće. Svakoga dana u ovoj zemlji pojavi se pedeset novih milionera. Kada je Amerikan Ekspres Lansirao svoju plutokratsku crnu karticu, početni tiraž od 10. Prema podacima Poreske uprave, više od 3. Pa zašto ste onda jutros čuli sebe kako naglas mislite? Zašto nebo nije sasvim preplavljeno Lirdžetovim poslovnim avionima i helikopterima? Kako to da vaš pas nije šćućuren ispod stola u strahu da bi neko mogao da pokuša da ga pretvori u krzneni kaput? Zašto nisu svi oženjeni sa Meg Rajan? E sad, koliko više, to je pitanje. Viv Nikolson je zaradila 152. Hoću reći, gospodin Bler će se poslužiti sa 40 posto, posle čega će vam ostati tri miliona, što postaje dva i po miliona nakon što odvojite nešto sa strane za školovanje dece. Onda kupite veliku kuću u unutrašnjosti, posle čega vam ostane milion u novcu, što zvuči sjajno. Ali, čekajte malo: sada ste postali deo takozvanog superbogatog društva, tako da možete da zaboravite na letovanja na selu. Divno, ali radite to dvadeset godina po ceni od 50. Podozrevam da vam za život pun jahti i helikoptera, pomoću kojih ste sad u Veneciji a minut kasnije na Sen Kitsu, ipak treba deset miliona. Stoga ja imam novu ideju za televizijski kviz. Problem je, naravno, u tome što se niko ne bi prijavio. Nismo mi čak ni programirani da do te mere uživamo u zabavama. Kada ste bili mali, voleli ste svog medu i svoju mamu, ali ostala deca su za vas bila neprijatelji. Tek što ti skinu pelene, a već si upao u ružičnjak gde te majka slavljenice pronađe u zoru sa nosem u blatu. Sve vam ovo spominjem zato što sam pre tri nedelje dobio savršenu bolest. Veoma sam uživao, ali u sred popodneva moja žena se umorila od toga da se penje uz stepenice i donosi mi prepeličija jaja i čorbicu od pečuraka, pa mi je, s rukama na bokovima, što žene rade kada im muževi nisu previše bolesni, rekla da bi trebalo da ustanem i organizujem joj zabavu za četrdeseti rođendan. Mislio sam da će rešenje bilo jednostavno. Pisati velikim štampanim slovima i koristiti engleski jezik. Stampar se poprilično prenerazio kada sam mu tražio kartice. Sledeći problem javio se kod odabira stila za oblačenje zvanica. Pošto mi je preostalo samo dve nedelje, pozvao sam organizatora zabave da mi pomogne oko samog događaja. To košta samo 170 funti. Na šta vi kažete dobro. Kada je stigao predračun, stvarno sam se razboleo. To nije bilo suđeno. Osim toga što, naravno, nismo čuli ni glasa od bilo koga ko se ikada pojavio na televiziji. A onda gosti počnu da telefoniraju i da pitaju šta da obuku umesto somota i gde bi mogli da odsednu. Evo vam jedan savet. Ukoliko tražite hotel u Čiping Nortonu, najpre ćete saznati koji valja a koji ne ako pitate nekoga iz Glazgova. Ljudi koji žive u Čiping Nortonu obično ne koriste usluge lokalnih hotela. A i baš me briga šta ćete da obučete. I da, vaš bivši muž će biti tu. Verovatno će vam biti grozno, ali gledajte na to sa ove strane. Meni će biti mnogo groznije, a biće groznije čak i dragoj zlosrećnoj starici našoj prvoj susetki. Ali nažalost, kada je došlo do toga da treba da napišem članak, ja nisam uspeo da te besmislene hijeroglife prevedem kako treba. E pa, to nas je skupo koštalo. Izašlo je opširno izvinjenje. Pomenuti advokat je vikao na mene. Porodica pokojnika je vikala na mene. Urednik je vikao na mene. Vlasnik novina je vikao na mene. Dobio sam formalno napismeno upozorenje u vezi s mojom brzopletošću. Svako malo pa čujemo neku sličnu priču sa londonske berze. Neki trgovac, zaslepljen prugama na sopstvenoj košulji, pritisne pogrešno dugme na tastaturi i čitava berza izgubi deset procenata svoje vrednosti. Tako da mi je bilo strašno žao kontrolora leta na aerodromu Hitrouu koji je prošle nedelje proglašen krivim za nemar kada je pokušao da Boing 747 Britiš Ervejza prizemlji na krov aviona jedne druge kompanije. Istraga je završena prošle nedelje i presuđeno je da je u pitanju bio nesrećan slučaj, a sada kažu da otac poginulog vojnika razmišlja o tome da podnese privatnu tužbu i pokrene parnicu protiv Ljudi koji su odgovorni za smrt njegovog sina. I ja bih učinio isto to. E sad, da je on kojim slučajem bio radnik koji je zaboravio da preko noći zaključa fabričku kapiju, možda bi došlo i do pljačke. I to bi možda malo ugrozilo bilans osiguravajuće kompanije. On tada nije bio pijan. Nije ostavio vrata otvorena da vidi šta će se desiti. I šta ćemo sad? Pa, možemo da zaposlimo stručnjake za zdravlje i bezbednost da nam izmisle najbezbedniji sistem na svetu, neko ustrojstvo gde se ne postavlja pitanje novca i kakvo sigurno postoji i na Hitrouu. Ili možete reći da ljude koji drže živote drugih u svojim rukama treba shodno tome i platiti. Ali ja ne mislim da nečiji bankovni konto određuje njegovu sposobnost da se koncentriše. Plašim se da ćemo uskoro morati da prihvatimo da svaljivanje krivice ne donosi rezultate. Moraćemo da prihvatimo da će lekari, ma koliko dugo da su se obučavali, i dalje nastaviti da ljudima zabijaju igle u oči, a ne u stražnjice. Moraćemo da prihvatimo da će, s vremena na vreme, neki Land rover da izleti na prugu i da će zbog toga dva voza da se sudare. Da se okomi na nekoga. Možete otići na Island da pecate losose, ili na jedrenje u Grčku. Možete da se spustite na francusku Rivijeru i tamo opustite, ili da se naduvate kao balon i popnete sve do Amsterdama. Zbog čega onda ogroman broj Amerikanaca, kada odluči da ode u Evropu na odmor iz snova, uvek započne turneju od Nemačke? Jer, Nemačka je za odmor isto što je TV kuvarica Delija Smit za zavarivanje metala. Možda zbog toga što su za Nemačku čuli. Možda im je brat stacioniran u Visbadenu, ili im je možda otac još 1941. Ili možda Nemačka u brošurama deluje nekako primamljivo Amerikancima. Hoću reći, oba naroda imaju običaj da jedu malo više nego što bi trebalo i naklonost prema veoma velikim automobilima koje voze izuzetno loše. Obe zemlje imaju apsolutno beznadežne televizijske programe u kojima voditelji nose drečava odela i uzvikuju besmislena uputstva namenjena učesnicima. Osim toga, obe zemlje uživaju u istim britanskim izvoznim proizvodima: Beni Hil, Mister Bin, Barberi kišni mantili. Tu je zatim i pitanje ukusa. Samo bi u dvema zemljama na svetu čoveku palo na pamet da kombinuje kupatilo u boji mandarine sa ljubičastim i braon prostirkama. I samo dve zemlje mogu da se izdaju za demokratije, dok s druge strane gnjave svoje građane morem propisa i papirologije toliko velikim da bi se u njemu mogli udaviti svi stanovnici Kine. Pa i duplo više ljudi. U Nemačkoj ne smeš da kočiš kad na put izleti mali pas i moraš imati dozvolu da bi igrao golf. Reklo bi se, dakle, da su Nemačka i Amerika jednojajčani blizanci i sada ćete možda vi mudro klimnuti glavom, prisećajući se da otprilike 25% Amerikanaca ima u sebi nemačke krvi. Bilo kako bilo, veliki broj Amerikanaca provodi odmor u Otadžbini, uključujući i jedan penzionisani bračni par iz Mičigena koji se zovu Vilbur i Mirtl, koji su tamo otišli tek prošle nedelje. Mirtl je spakovala i malo mleka u prahu jer je negde načula kako Evropom haraju slinavka i šap, pa je procenila da za svaki slučaj treba da se obezbedi. Ja znam sve ovo jer znam čoveka koji im je iznajmio auto. Mnogo im se svideo, ne samo zbog toga što tako dobro priča engleski, već i zbog toga što, nasuprot svim pričama koje su čuli, ume da stoji na zadnjim nogama. Mirtl ga je pitala za savet da li da idu u Minhen jer se tamo trenutno održava sajam antikviteta, ili je možda bolje da prvo posete Frankfurt koji je, kako je čula, poznat kao Venecija Nemačke. Ali javili su se telefonom već nakon dva sata. Možda je lopov bio narkomanski zavisnik u potrazi za fiksom. Ili je možda pomislio od njih da su Nemci i uzeo im sve da se osveti za krađu očevog bicikla. Ili se možda osetio uvređeno zbog njihovih registarskih tablica. Kako bilo, siroti stari Vilbur i Mirtl nisu imali mnogo sreće s policijom, ni u Holandiji ni u Nemačkoj u koju su se kasnije vratili. Nakon samo šest sati provedenih u Evropi, rešili su da im je to sasvim dosta i da će se odmah vratiti kući. Problem je, naravno, u tome što Nemačka, iako možda na prvi pogled ima nešto zajedničko sa Amerikom, Americi nije ni najmanje slična čim malo zagrebete ispod površine. Pišem ovo iz jednog gradića po imenu Citau na granici s Poljskom. Osećam se kao kod kuće. Obično mi ovako nešto ne bi predstavljalo problem. Imao sam zapisano ime bara u kom mogu da gledam Gran Pri, a imao sam čak i adresu. Nažalost, nalazio sam se u Nemačkoj, gde ljudi, ako ne znaju šta to tačno tražite, neće hteti ništa da vam kažu. Prvi put sam primetio ovaj problem u zanosno lepom saksonskom gradiću Citau koji je, u petak u pola devet uveče, bio pust. U obližnjem gradu po imenu Cvikov u operi se dzvAz Aida, ali ispred opere nije bilo reda Ljudi koji čekaju da uđu. Radnje su bile pune skupocenih pribora za jelo, ali nije bilo kupaca. Najnoviji podaci govore da se nakon pada Berlinskog zida, iz nekih gradova čak 65% stanovništva odselilo na zapad u potrazi za poslom. Ja u to ne verujem. Ako je 65% Ljudi otišlo, onda 35% mora i dalje biti ovde. Stanovnici zapadne Nemačke trenutno plaćaju specijalan porez od 7% za novu infrastrukturu na istoku zemlje. Izveštaj Volfganga Tirza, predsednika nemačkog parlamenta, koji je nedavno procurio u javnost, daje apokaliptičnu sliku istoka kao regiona na ivici totalne propasti. Tokom godine pred ujedinjenje, u Istočnoj Nemačkoj rođeno je 220. Milijarde se ulažu u nekadašnju Nemačku Demokratsku Republiku kako bi tamo sve bilo ili sveže restaurirano ili novo. Voda iz vodokotlića pada kao na Nijagarinim vodopadima. Mobilni telefon radi svuda. Putevi su glatki kao kompjuterski ekran. Bio sam i ranije u birtijama, u Flintu u državi Mičigen i Kalgurliju u Zapadnoj Australiji. Nisu mi strana ta mesta na kojima je osvetljenje slabo a stolice se koriste kao oružje. Ali Ostertal je bio nešto sasvim drugačije. Jedina svetlost dopirala je od reklame za proizvođača piva koja je visila iznad šanka i od slot aparata u ćošku. Ali, rekao sam sebi da je to u redu. Ovo je rudarski gradić. I ja dolazim iz rudarskog gradića. Znam da se u rudarskim gradićima ne naručuje hladno Sabli vino. Vrlo brzo je jedno od bezubih čuda došlo k meni i ponudilo mi međunarodnu ruku prijateljstva. Samo što to nije bila cigareta. Onda je stvar postala malo ozbiljnija. Da li bih mogao, pitao me je, da mu objasnim šta piše na televizijskom ekranu? Stvar je u tome da, uprkos toliko hvaljenom sistemu školstva u NDR-u, on ne ume da čita. Da li ste nekad probali nešto slično: da komentarišete trku automobila koristeći isključivo reči Džima Morisona? Više nikad nećeš pogledati u njegove oči. Pretpostavljam da bi u normalnim okolnostima nabijali jedan drugome glave na slot mašinu, ali tog dana su imali mnogo bolju metu: mene, budalu sa zapada. Oni su izgubili posao, besplatna mesta u vrtiću za svoju decu i većinu prijatelja. U zamenu za to, dobili su novu kanalizaciju. Ono što ti ljudi žele više od svega jeste da se ponovo podigne Berlinski zid. Juče sam se smestio na prijatnom trgu sa jednom šarmantnom i učenom mladom Irkinjom koja ovde živi već četiri godine. Zao mi je, ali prethodne večeri sam stigao u hotel Prezidents baš nakon dva autobusa turista koji nisu mogli ni da pročitaju, a kamoli da razumeju formular za registraciju koji je sastavio neko fantastično radoznao. Ipak, prošla su tek tričava dva sata čekanja pre nego što su mi dali ključ od nečega što je zapravo bilo topionička peć sa dva kreveta. Pošto se dobrano oznojio, odlučio je da mu je potrebno jedno dugo tuširanje. Pa je i to radio sat vremena. Slušaj koliko mogu da pojačam televizor. I, boga mu, koliko taj ima prijatelja. Bilo ih je toliko da taman što ih je sve pozvao, dođe vreme i za još jednu partiju skvoša. Na posletku sam morao da pozovem recepciju i da ih zamolim da pozovu čoveka i zamole ga da spava. Razumljivo je onda što sutradan nisam bio raspoložen da ćaskam o prokletom Žan-Klodu van Damu. Nisam siguran da je to samo po sebi dovoljno da se opravda vlada sa dva centra i tri nivoa čije osoblje broji 35 hiljada ljudi, pogotovo što je većina nas dovoljno pametna da primeti razliku između nečega što potiče sa zadnjeg dela krave od nečega što potiče sa dna nekog Saudijskog naftnog izvora. Onda mi je rekla da bi vazduh bio zagađeniji da nema Saveta ministara. Pogrešna tema, bojim se. I nakon sat vremena temeljnog preispitivanja svojih stavova, to je bilo sve čega je ona mogla da se seti. Te večeri sam se prijavio u hotel gde su sobarice održavale dvadesetčetvoročasovnu trku na usisivačima. Podozrevam da je to zapravo razlog što EU nekako ne funkcioniše. Sve to zvuči vrlo turobno. Zato što sam ja lično bio u jednom od vozova i nisam uopšte ni primetio da postoji nekakav problem. Jeste, krenuli smo sa stanice Vaterlo žustrim kasom i protutnjali pored Sevenouksa lagano i dostojanstveno, ali to sam sve vreme i očekivao da će se desiti. Zbog toga sam uvek više voleo da idem u Pariz autom, avionom ili brodom; peške, pa čak i puzeći ako treba. Nego, hajde da stanemo na sekund i razmislimo. To se meni desilo prošle jeseni. Auto mi je bio na Getviku. Sleteo sam na Hern. I šta sam onda uradio? Seo u voz i otišao pravo u London, ili seo u autobus da se vozim tri sata po autoputu M25 kako bih ponovo bio sa svojim četvorotočkašem? Odgovor je, koliko je meni poznato, i dalje parkiran na aerodromu Getvik, parkingu G, red peti. Zbog toga sam i rešio da prošle nedelje odem u Pariz Eurostarovim vozom. Karta za prvu klasu koštala me je 2000 francuskih franaka, što znači da je skuplja nego avionska karta. Nisam, međutim, siguran da je Pariz bio dobra destinacija. Jasno je da je metropolitski glamur veoma izražen i da se u celom gradu dobro pije, ali poslednjih godina je ostario i postao prljav i nevaspitaniji nego ikad, ali uprkos tome nije ništa zanimljiviji, naprotiv. Ostaje vam onda mnogobrojna i nesalomiva srednja klasa, a u ovo doba godine čak je i ona zbrisala na sunčanje na neku plažu u Bijaricu. Pariz, dakle, izgleda kao kavez sa slonovima bez slonova. Ostao je bez ičega. Naravno, stanje nije toliko loše kao u Detroitu, gde ne biste mogli da pređete ni trideset metara a da vam neko ne napravi rupu u glavi kako bi posle mogao da vam ukrade nokte na nogama. Napad na vozače i otimanje auta dugo su bili privilegija samo moskovskih gangstera i urbanih Durbanaca, a sada se svakodnevno dešavaju. Iskazujući naginjanje ka desnici karakteristično za latinske zemlje, Francuzi za ovo krive imigraciju i kažu da je sve bilo u redu s Parizom pre nego što ga je preplavilo pola Makedonije. To je bilo na Monparnasu, koji nije ništa naročito, ali je račun svejedno bio urnebesno velik. A nismo još ni stigli do hrane koja je trebalo da mi, kako su me uveravali, povrati veru. Dakle, jedino što imam da kažem je sledeće: ako tražite nevaljali vikend i malo opa-cupa zabave, zaboravite na Pariz. Neko će vam tamo maznuti kondome. Veliki luk na La Defensu u Parizu. Ali bez obzira na to gde ste bili i šta ste videli, muzej Gugenhajm u Bilbau sam je po sebi dovoljan da vas obori s nogu i pomeri vam pamet. Istina je pak da ova zgrada čuči Bilbau, kao što bi Tadž Mahal legao u Barnzliju i sa istom lakoćom zaokuplja vaš vidokrug i moždane procese. Možda ste tek dopola pojeli paelju i nalazite se petsto metara dalje, a onda vas nešto povuče, kao neka nevidljiva sila, da ustanete od stola i da je još jednom pogledate. To je Aurora Borealis. To je meteorska kiša, tornado i najveličanstveniji afrički sumrak sve u jednom. To je najveličanstvenija stvar koju sam ikada video. A video sam Kristin Skot Tomas nagu. Na drugom spratu bila je izložba haljina Đorđa Armanija, koja je, rekoše mi, neočekivano dobro prošla kada je nedavno prikazana u Gugenhajmu u Njujorku. Nažalost, mene haljina može da uzbudi samo kada je na nekome pa sam pošao na prvi sprat, gde se održavala izložba televizora. To je uvek problem sa ovakvim građevinama, bilo da se radi Pompidu centru u Parizu ili o Milenijumskoj kupoli. Na najuspešnijoj izložbi koja je ikada održana u Bilbau izlagali su se motori. Ali, sa druge strane, motordžije ne zanima previše estetika. Većina njih bi pregazila more renesansne umetnosti, ako ih sa druge strane čeka Harli Dejvidson. Znao sam da su pozvali trojicu arhitekata da se takmiče za najbolji projekat. I znao sam da je posao dodeljen Kanađaninu po imenu Frenk Geri. Danas je ta porodica i dalje veliki pokrovitelj umetnosti, ali gaji i sklonost ka novcu iz državne kase. A to nas dovodi do sledećeg pitanja. Kako je Bilbao, koji spada među najsivlje, najjadnije i ružnije gradove na svetu, mogao da izdvoji 100 miliona dolara za muzej? Pošto je ovo Španija, nije lako doći do odgovora. Svako na svojoj telefonskoj sekretarici ima snimljenu poruku koja kaže da je otišao na ručak i da će se vratiti tokom septembra. Hajde, dakle, da razmotrimo činjenice. Bilbao je grad u Baskiji i novac je sakupila PNV, baskijska nacionalistička partija. To ne znam - ali znam sledeće: 1999, a to je poslednja godina za koju su brojke dostupne, poreske obveznike u Britaniji članstvo u Evropskoj Uniji koštalo je 3,5 milijarde funti. To je 60 funti po glavi svakog muškarca, žene ili deteta. E pa sad, Španija je već moderna zemlja. Žbunje je uredno potkresano, a niskonaponsko osvetljenje zamenilo je onaj oreol koji se nadvija nad zemljama Trećeg sveta fluorescentne cevi. Naravno, možda će vam reći da su oni demokratsko društvo tek poslednjih 25 godina. Ali 25 godina je puno. A šta oni rade sa svim tim kešom? Pa, ne mogu baš da nađem vezu, ali vrlo je moguće da smo vi i ja platili izgradnju Gugenhajma. Kupola je možda bila preispoljna katastrofa, ali izgleda da smo, nehotice, uspeli da izgradimo najvelelepniju građevinu koju je svet ikada video. Idite da je vidite, ali ne ulazite unutra iz dva razloga. A ipak, moglo bi biti i gore. Mogli ste da odete u Bijaric. To je bilo prvo primorsko odmaralište na svetu, a možete ga pronaći na obali Atlantika, odmah ispred onog mesta gde zapadna Francuska zaokreće pod pravim uglom i postaje Spanija. Volim i grad, koji predstavlja spoj napoleonske raskoši i oskudne viktorijanske skromnosti, a volim i brdovite predele u unutrašnjosti u kojima se mogu pronaći pećine iz kojih je pre 10. Volim hranu koja je u ovo mestašce upala iz susednog Gaskonja. U svakom slučaju, kad pada kiša, za samo pola sata vožnje kolima možete stići do Španije, gde ćete imati priliku da gledate baletane koji probadaju bikove. Onda uveče možete da odete do gradića San Sebastijan, koji ima više barova po glavi stanovnika nego bilo koji drugi grad na svetu. Pa šta onda nije u redu? Ljudi obično misle da su baskijski separatisti iz ETE niskobudžetna teroristička organizacija koja postavlja bombe na bicikle jer su automobili previše skupi. Ali kad se nađete tamo, onda nisu samo vesti. Oni ne prikupljaju novac tako što prosjače u dalekom Čikagu, već tako što teraju sve redom, uključujući i međunarodno priznate fudbalere, da plate revolucionarni porez. Video sam jednog sirotog pandurčića, tek dete, verovatno nema više od osamnaest godina, i da sam mu se prišunjao iza leđa i rekao,,Bu! Tek sam jedan dan proveo tamo kad sam, skrenuvši u jednu ulicu, video kako izgleda kada se bomba postavi na automobil. Kako je to moguće? U želji da to saznam, razgovarao sam s Karmelom Landom koji je njihov ekvivalent Gerija Adamsa i koji je naveliko citirao iz izvesne knjige po imenu Sta da kažete ako radite kao portparol za gomilu terorista. Činjenica je da Baskijska regija, ako se izuzme kratak period u toku španskog građanskog rata, nikada nije bila autonomna država. Neka su oni i direktni potomci onih prvih pećinskih ljudi, ali i Rimljani i Vandali i Vizigoti su ih zaobišli. Još od tog doba oni tvrde da su otkrili Ameriku, što je malo verovatno, kao i da su sagradili Armadu, koja je potonula. Baskijci imaju iste karakteristične osobine kao i Velšani. Velšani umeju da pevaju. Baskijsci imaju velike uši. Velšani umeju spretno da pomeraju kamenje. Baskijci svi imaju nultu krvnu grupu. Velški je opterećen zbog skoro potpunog nedostatka samoglasnika, ali to nije ništa u poređenju sa jezikom Baskijaca. Njemu se čak ni naziv ne može izgovoriti. Sve je to ludo. Mogu da shvatim zašto bi se neko borio za slobodu, veru ili zemlju. Ali ne razumem zašto bi jedan jezik bio vredan nečijeg života. Čudno je to, zar ne: nikome nikada nije palo na pamet da iskopa jezerce u svom dvorištu. Ni nedelja da prođe, a da se negde malo dete ne udavi u dvorišnom jezercetu. Ipak, problem ovog bazena na Menorki nije u tome što bi mogao da ubije neko dete. Problem je u tome što bi mogao mene da ubije. Postoji začkoljica, znate, koja je deo prvog pravila o bilo čemu što ima veze sa bazenima: oni ne rade. Već mi se ovo dešavalo. Pre pet godina sam iznajmio kuću na jugu Francuske koja je, kako je pisalo u reklami, imala bazen. I zaista ga je imala. Pošto sam želeo da sačuvam ono što je ostalo ja sam odenuo svoje ronilačko odelo a la inspektor Kluzo i utvrdio da je voda mogla da utekne jedino kroz veliku rupu na dnu bazena. Naravno, moje hitro i hrabro delanje obezbedilo je da voda više ne curi, ali je takođe značilo da je čitavih osam sad pumpa radila na prazno. Ali moja žena je odlučna i bahato odmahuje rukom na moj predlog da nabavimo rezervoar koji će se puniti kišnicom i da ga malo naherimo kako bi imao i dublji kraj. Čak sam predložio da možemo odozdo i da ga grejemo na vatri, ali me je ona udarila novinama po glavi. Tako da sam sproveo malo istraživanje i izgleda da se hlorisani decoubica može postaviti za 20 hiljada funti. U carstvu bazenoposednika do te mere je izražen takmičarski duh da bi se češirski prodavac automobila ugušio od zavisti. Na prvom mestu je problem temperature. Vaš bazen mora biti topliji nego bilo koji drugi u susedstvu. Zatim je tu muzika. Jedan moj prijatelj po imenu Džambo nedavno je u svojoj kući na ostrvu Hejling postavljao bazen, da bi tek onda saznao da ne možeš da kopaš dublje od metra kada se nalaziš tako blizu mora. Na kraju je dobio bazen koji ima dva plitka kraja, a povezuje ih plićak. E, pa onda će vam biti potreban čistač bazena. Najbolji koji sam ja video bila je ogromna stvar nalik na pauka koji maše nožicama i usisava sve što pored njega prođe. Vlasnik je bio veoma ponosan na njega, a onda veoma besan, kada mu je jedan moj prijatelj dao pljeskavicu i on je potonuo. Da sve bude još gore, polazak je po rasporedu letenja bio u 11:30 uveče, što je značilo da je raspored imao pre toga ceo dan na raspolaganju i sasvim dovoljno vremena da se poremeti. Ne znam ni ko si, kapetane, ali iskreno se nadam da gajiš sklonosti ka maloletnim transseksualcima sa Tajlanda i da će tvoje kolege to otkriti. Nisam osvetoljubiv čovek, ali gorim od želje da te od sada, pa sve dok je sveta i veka, uvek svrbi tamo gde ne možeš da se počešeš. Dobili smo samo čašu od stiropora s nečim vrućim. S čim, u to nisam siguran. Možda je bio čaj, a možda je bila i goveđa supa. Užina se sastojala od sendviča sa parčetom nečeg ružičastog koje je bilo tanje od sloja farbe na lančiji iz 1979. Debela porodica s moje leve strane, odevena od glave do pete u adidas, uspela je negde da nađe pomfrit. Bio je to neverovatan uspeh, jer su sve prodavnice bile zatvorene. Sa moje desne strane bila je mnogo mršavija porodica, takođe odevena u adidasovu odeću, i pokušavala da malo odspava na dresovima Mančester Junajteda koje je koristila kao jastuke. Do pola dva sam već spao na čitanje uputstva na aparatima za gašenje požara i razmatranje o početku rata hranom. Shvatio sam kako to ipak nije dobra ideja jer je hleb od kojeg su besplatni sendviči bili napravljeni bio dovoljno tvrd da ubije čoveka, a fil je bio previše lagan da bi leteo kako treba. Napokon je kapetan Džejms T. Tek kad smo uzleteli i uspavali se, kapetan Ludak se javio preko zvučnika da nam objasni šta je pošlo naopako. Oh, nije li to divno. Znači, dovešćete nas kući sa četiri sata kašnjenja, odvajate nas od prtljaga, ni u jednom trenutku se ne izvinite i na kraju smislite najgori izgovor koji sam u životu čuo. Kako je moguće da je bilo previše vruće, imbecilu jedan? Ono što me je zabezeknulo bilo je strpljenje mojih saputnika. Uopšte se nisu žalili. Tiho su sedeli na aerodromu i jeli svoje plastično meso. Problem je u tome što smo na sve to navikli, kao i na mnogo drugih stvari. Očekujemo da će ona malena deonica puta na kojoj nema zakrčenja biti okićena kamerama. Očekujemo da će voz kasniti i da će podzemna železnica eksplodirati. I možda ste pomislili da je to neprimereno kao kad bi se gaće reklamirale u sred fudbalske utakmice. Gledate dokumentarac o insektima. I to s pravom. Uloga savremene muzike uvek je bila u tome da nervira roditelje. Kada sam ja početkom sedamdesetih gledao Top of the Pops moj otac bi dobio izgled čoveka koga je neko ubo šrafcigerom u vrat. Bio je to čovek koji je jezikom pop muzike govorio sa istim elanom sa kojim ja govorim francuski. Voleo je uvek da naglasi o kome govori, o onoj grupi Kvin ili onim T-Reksovima. Pa ipak, dvadeset godina kasnije, i ja sam se našao u istoj situaciji, pa ne mogu da razlikujem haus i garaž. Meni je sve to isto. Ovo je nesumnjivo razlog zbog koga je drugi program BBC- ja postao najslušanija stanica. Pa ipak, ukoliko slušate isključivo drugi program, postajete izolovani od zahuktalog sveta savremene muzike. Više ne pratite ni Top of the Pops. Izdavačke kuće ne mogu da stave flajer pod brisač svakog Volvoa u ovoj zemlji, pa se zato ove Ibica kompilacije reklamiraju u sred emisija koje volite da gledate. Možda niste čuli za Vilijama Orbita, ali prepoznaćete njegovu pesmu zato što je to Barberov Adađo za gudače. Slušanje ove muzike isto je kao da vam neko kroz glavu provlači hermelinovo krzno. Kad bi med imao zvuk, evo kako bi zvučao. Naravno, ovu muziku nećete slušati onako kako ste 1976. Tada je slušanje albuma bilo posao za sebe dok je ova elektronska muzika zvučni tapet, nešto što pustite dok radite nešto drugo. Mobi je naročito dobar. A počećete i da saznajete za još neke bendove koji vam se dopadaju. Rejdiohed, Toplouder, Koldplej, Dajdo, Dejvid Grej, Stereofoniks. Možda ste tokom prethodnih godina čuli za ova imena, pa ste možda, kao i ja, pretpostavili da lupaju po baštenskim garniturama i to obrađuju na kompjuteru i da snimaju zvuke kompresora da bi vaša deca mogla to da slušaju, ali nije tako. Ali ako sredovečni ljudi mogu da raspravljaju o najnovijem miksu sa Ibice i rasponu glasa Džoa Vošborna iz grupe Toplouder, onda naša deca neće imati kud. On nema prirodnih neprijatelja. Nije sklon vožnji motociklom. Ima takav metabolizam da bi mogao da svari kamen. I tako, da bi osigurala da čitav svet ne pregaze krda dvotonaca, priroda je slonu stavila tempiranu bombu u usta: slabe zube. Najstariji dokaz o postojanju čoveka pronađen je pre tri godine u blizini Johanezburga. Ime mu je Malo stopalo i od njega nije mnogo toga ostalo. Ovakve stvari se stalno viđaju. Arheolozi neprekidno iskopavaju mrtve sveštenike na poljima u Linkolnširu i tvrde da su ovi umrli u doba Reformacije pošto su ih kuvali u kiselini, spalili, obesili, udavili, raščetvorili, spljeskali, a onda ponovo raščetvorili za svaki slučaj. I zašto je onda Vladane davno saopštila da će izdvojiti 35 miliona funti za borbu protiv bolesti zuba? Zašto su rekli da siromašna deca sada mogu da dobiju besplatnu četkicu za zube u Nacionalnoj zdravstvenoj službi? E pa, zato što se ministar zdravlja koji je izmislio ove mere zove Hejzel Blirs. To znači da je žena u pitanju. Dok sam bio samac, kod zubara sam otišao samo jednom, kad me je boleo zub. Rekao mi je da bi trebalo da mi plombira sve zube, osim dva kod kojih treba prvo da očisti kanale. Sledećih petnaest godina nisam išao kod zubara i nije bilo nikakvih problema. Nije me posećivala porodica Zadahović, niti njihov problematični sin Smrda. Niko ne umire od kvarnih zuba. Uvek je to neki drugi deo tela koji otkaže, ali uprkos tome, mi ne idemo kod lekara dva puta godišnje da radimo generalku. Hajde, doco, nema nikakvih problema vidljivih na prvi pogled, ali želim da mi pregledate svaki deo tela u sitna crevca. Problem je u sujeti. Postoje četiri različite vrste zuba. Postoje očnjaci koji služe za kidanje mesa u komadima. Postoje sekutići koji sitne. Postoje pretkutnjaci koji gnječe meso. Američki zubi se ne dobijaju upotrebom paste za zube i običnog konca. Niti ćete imati zube kao Viktorija Bekam nakon izbeljivanja zuba kod zubara. Postoje i druge nepogodnosti. Rekli su mi da nakon operacije ne samo da izgledate drugačije, već da drugačije i zvučite. Jedino što znamo jeste da svi ljudi sa američkim kljovama izgledaju potpuno isto. Ukoliko doživite neku užasnu nesreću, neće moći da vas identifikuju po zubima zato što su oni izvađeni iz istog šteka na Beverli Hilsu kao i svi ostali. Ipak, oduvek me je zanimalo sledeće: kako su uopšte kog đavola ušli u Evropu? E pa, prošle nedelje sam to pronašao. A šta italijanska policija čini da ih u tome spreči? A da vidite samo njihove patrolne brodove. Zaboravite superjahte sa Antiba. Zaboravite trkačke brodove prve klase. Dakle, policajci dobro izgledaju i mogu da se kreću vrlo brzo. Vidite, zarada od krijumčarenja ljudi tolika je da vam se prosto zavrti u glavi. Trenutno je tarifa za put u jednom pravcu 800 dolara po osobi, i sa 40 Ljudi u brodu to izađe na 32 hiljade dolara po turi. Da bi se borili protiv ove pojave, policajcima je sada dozvoljeno da zadrže brodove koje uhvate i da ih zatim koriste protiv krijumčara. Dobrodošli, dakle, na najveće pomorsko trkalište koje je svet ikada video. Evo u čemu je problem. Čim mafijaški brod krene iz Albanije to registruju italijanske radarske stanice koje usmeravaju policijske brodove ka njihovoj meti. Ne možete prosto da zamolite kapetana da prikoči, pošto on to neće uraditi. On 70 vozi kao da ga smrt juri i neće stati čak ni kad stigne do obale. Ovo je neverovatno opasno. A zaista, da li se ovoliki rizik isplati? Hoću reći, siroti putnici sa ovih brodova prodali su sve što su imali da plate ovu jednu priliku za slobodu, i koje su im onda šanse kada ih vrate tamo odakle su krenuli nakon 30 dana pritvora? A osim toga, mafija trenutno vodi marketinšku kampanju koju su, rekao bih, maznuli od Rajanera. Ukoliko vas uhvate u prvom navratu, imate još dve vožnje. Ali postoji nešto što vas obavezuje - lanci, da budem precizniji. Sta, dakle, treba uraditi? Dejvid Blanket je prošle nedelje govorio o ublažavanju zakona o imigraciji, čime će se ljudima koji poseduju neku posebnu veštinu dopuštati da u Britaniji dobiju radnu dozvolu. Da bismo ovo sprečili, mi moramo da se borimo protiv ljudi koji su ove nesrećnike uvalili u dugove još pre nego što su ovamo stigli. Moramo da se borimo protiv mafije. Naravno, 4500 britanskih vojnika mesecima je boravilo u Makedoniji, i pokušavalo baš to da uradi. Porotnici su najveći krivci Čitave nedelje razni borci za slobode građana trčkaraju na sve strane kao opareni, zbog toga što je vlada predstavila nov predlog zakona po kome optuženi neće imati automatsko pravo na suđenje sa porotom. Sta tu ima loše? Kad god upoznam nekog, ja odmah uočim sitne detalje, poput kose, cipela, očiju, i u roku od pet sekundi donosim odluku da li mi se taj neko dopada ili ne. U običnom svakodnevnom životu nije bitno to što u devet od deset slučajeva pogrešim. Odbrana bi mogla da tvrdi sve dok ne poplavi u licu da je njihov klijent bio u Maroku toga dana kada je zločin počinjen. Mogli bi da mi pokažu karte koje to i dokazuju i da izvuku voditelje Dejvida Atenboroa i Majkla Palina kao pouzdane svedoke. Znam ljude, ljude bistrog pogleda i čiste kose, koji su potpuno istu stvar uradili dok su služili kao porotnici. A zemlja je puna drugih ljudi koji redovno i sa predumišljajem gledaju televizijske sapunice. Jednom sam upoznao devojku koja je mislila da postoje dva meseca i da komarci mogu da probuše rupu u zidu. Džon Vodam, predsednik grupe Liberti za slobode građana, rekao je da ukidanje porote predstavlja napad na pravičnost pravosudnog sistema. I šta ima pravično u tome da od mene neko zatraži da sedim na jednom od onih suđenja za proneveru koja traju i do godinu dana? E, to se bogami neće desiti. Imate genijalca sa Kembridža koji petnaest godina izvodi zadivljujuću mućku kako bi plaćao manji porez. Onda neki od najvećih pravnih umova u zemlji zaključe da to u stvari nije bila utaja, nego neplaćanje poreza. I na kome je odluka o tome ko je od njih u pravu? Gomila ljudi iz Mekdonaldsa i Kvik- fita. Jer zasigurno postoji izvestan broj sudija kojima ne može da prođe radni dan a da ne naprave lapsus. Da biste se kvalifikovali za sudiju, trebalo bi da ste bar u nekom periodu života pokazali natprosečnu istrajnost. Kada se sve ovo uzme u obzir, mislim da će sudije i prekršajne sudije učiniti ove nove okružne sudove pravičnijim, bržim i jeftinijim. Ne vidim nikakav smisao u slaganju nijanse sudijine kože sa bojom kože optuženog i zaista ne razumem te nove ideje o takozvanoj nagodbi. Po njima, što pre priznate krivicu, to će manja biti kazna. One pomažu da se oblikuju politika vlade i korporativna politika. U svetu današnjice, gušimo se pod težinom informacija koje nam pristižu u domove. Imamo internet i neprekidni dotok vesti sa televizije. Mi u Britaniji više čitamo novine nego stanovnici bilo koje druge evropske zemlje. Kada imate dvadeset godina, znate sve. Uzmimo za primer rat na Kosovu. Koliko sam ja mogao da shvatim, bio je to apsurdni poduhvat. Uveren da sam sve shvatio kako treba, izrazio sam svoje mišljenje pred jednim Amerikancem po imenu Džejms Rubin. On je radio sa Medlin Olbrajt na Balkanu i vrlo je moguće da je imao Slobodanov broj memorisan u svom mobilnom telefonu. A kakva je to samo svađa ispala. I tako me je urnisao. Sljuštio je sve moje argumente kao pomorandžu. Priča se nastavlja nekoliko nedelja kasnije, kada sam na jednoj večeri upotrebio Rubinove argumente u razgovoru sa čovekom koji je sedeo levo od mene. Nažalost, bio je to bankar iz Amerike koji je, kako se ispostavilo, ugovorio detalje nekakve saradnje između srpske telefonije i Pape. Kako ću ikada i saznati da li sam u pravu, kada su jedine informacije koje dobijamo izjave zvaničnika i spekulacije i istraživanja koja nam govore da 107% 76 svetskog stanovništva misli kako je Toni Bler Bog? A 0% misli da je on lakrdijaš u velikom opasnom ego tripu. I šta onda, imajući ovo u vidu, mislimo mi o evru? Ankete ukazuju na to da je nekih 80% protiv, dok je oko 18% za. Ja sam prošle godine mislio da je uvođenje evra jednako glupo kao kad bi pokušao da podigneš krov na kući pre nego što sagradiš zidove. Onda sam proveo čitavo leto na putu po Evropi, od poljsko- -nemačke granice do severozapadnog kraja Španije, od Bresta u Bretanji do kraja Italije. I shvatio sam tada da imamo mnogo štošta da naučimo od evropskih suseda; više nego oni od nas. Na primer, šta je dobra kafa. Ispostavlja se, međutim, da pre nego što neka zemlja može da se priključi Uniji, mora ispuniti čitav niz pravila i uslova koji su toliko komplikovani da ne mogu da stanu u manje od sedamnaest tomova. Neko to negde zna, ali ne daje mu se više od tri sekunde u večernjim vestima da to objasni. Imam isti problem i sa ekologijom. Čitam više naučnih radova nego većina Ljudi i uvek sam mislio da je tvrdnja da ćemo se svi ugušiti za nedelju dana samo gomila antikapitalističkih besmislica. Neizbežni zaključak svega ovoga jeste da ćete, ako imate sve činjenice pred sobom, uvideti kako svaka rasprava ima dve strane i kako su obe strane u pravu. Dakle, možete imati mišljenje samo ako nemate sve činjenice pred sobom. Sve je to jako zanimljivo, samo što moj ugovor ne glasi na milion funti. Nisam odseo u Sendi Lejnu, koji čak ni ne košta 8 hiljada funti za noć. Osim toga, potpuno su propustili najzanimljiviju priču. Tako vam je to kad vas napumpaju, zar ne? Problem je, naravno, u tome što mi fotograf ni u jednom trenutku nije prišao i pitao me šta radim tamo, a ja bih mu u tom slučaju rekao lepe novosti o toj neverovatnoj bebi koju nosim. Da li mi to smeta? Pa i ne baš. Prilično je laskavo to što je moj stomak važniji od smrti Kraljice majke i rata na Bliskom Istoku. Ali ono što mi je zanimljivo jeste to što su sutradan neke druge novine objavile slike Gerija Linekera sa plaže na Barbadosu. Obojica imamo istog poslodavca. Obojica smo bili sa decom, u isto vreme, na istom ostrvu. Osobe koje su pisale te članke ne poznaju ni mene ni njega. E pa, okrenuo sam nekoliko telefonskih brojeva i izgleda da Geri ima osobu za odnose sa javnošću - ni manje ni više nego bivšeg urednika San-a. I mislim da ovo leži u korenu skorašnjih razmirica između Naomi Kembel i Mirora, i u pozadini priča o Lesu Denisu i Amandi Holden, ili ko god da je bila žena koja je pobegla sa kapitenom Blekbern Roversa. Stvar je u tome da skoro sve poznate ličnosti žive iza prozračne zavese službe za odnose sa javnošću i kupaju se u difuznoj svetlosti koja se kroz nju probija. One su navikle na članke poput onih u magazinu OK gde ih slikaju kod kuće kako seku sveže pečeni komisbrot, dok im na trpezarijskom stolu blista nekoliko jabuka. I PR služba je gadna, ali, nažalost, završava posao. Ne samo slavnim ličnostima nego i političarima. Svi oni nesposobnjakovići i nametljivci iz desničarskih redova išli su na kurseve iz odnosa sa javnošću kako bi postali elokventniji i uspešnije komunicirali sa novinarima. Velike kompanije takođe koriste PR službu. Istini za volju, usluge PR-a nisu strašno skupe. Odnose sa štampom će vam neko voditi za 500 funti mesečno, dok za 2000 funti dobijate i oreol i krila. Iz noći u noć moja deca odlaze na spavanje ljuta na mene, iz ovog ili onog razloga. Najčešće zbog toga što sam ih naterao da pođu na spavanje. Naručili greškom dva miliona spajalica? Uštinuli šefovu ženu za guzu na proslavi Božića? Ja ću definitivno uzeti sebi PR-a kad budem rodio bebu. Jer napraviću glupost ako budem pokušavao sve sam da obavim. Ultimativna borba je, naravno, uvezena iz Amerike, a zamišljena je tako da se dva muškarca zaključaju u metalni kavez gde se međusobno ubijaju od batina koristeći bilo koju disciplinu koja im se učini najprikladnijom u datom trenutku — kik-boks, kung-fu, rvanje, pesničenje, džudo. Nije dozvoljeno samo kopanje očiju i ništa što uključuje prepone ili grlo. Ultimativni borci ne sede mirno kod kuće sa gospođom Lisicom i dečicom, Lijom i Mijom, i ne upada im na vrata gomila razularenih pasa. Niko ih ne prisiljava da uđu u kavez. A nisu ni deca iz kartonskih naselja. Uprkos tome, portparol Britanskog lekarskog društva rekao je da je to jeziv sport čiji se smisao sastoji u nanošenju povreda protivniku, a to nije u redu. Moram ovde naglasiti da ne volim borbu. Više mi se sviđa pasivni otpor, a ako to ne upali, onda aktivno bežanje. Jednom prilikom smo jedan prijatelj i ja odenuli bokserske rukavice, tek da se malo nasmejemo, i skakutali jedan oko drugog iskeženih usana. Onda se drugom prilikom u Grčkoj desilo da me je jedan preplanuli ribar udario pesnicom u lice. A zašto ja nisam udario njega zauzvrat? Naravno, uvreženi stav kaže da je ratovanje privilegija intelektualno zaostalih, dok intelektualno uzvišeni preferiraju pregovaranje. Baš sam se sinoć u pabu zatekao u žarištu žučne rasprave. Tvrdio sam da su Izraelci ovoga puta zaista poludeli i da ona tenkovska paljba u Jeninu nije nimalo 81 drugačija od paljbe nemačkih tenkova po Varšavi. Nijedan od nas nije hteo da spusti loptu i tako smo se dobacivali bez prestanka. U tome i jeste problem pregovaranja. Primoran si da pričaš i pričaš i tome nema kraja. Ili, da li je stvarno tako? Ponekad posmatram političare u emisiji Sada pitajte, kako stalno vrte iste statističke podatke i petogodišnje planove u očajničkim pokušajima da naprave budale od protivnika. Ali, zašto troše vreme? To bi svakako učinilo program zanimljivijim. Oliver Letvin završava svoju govoranciju o porastu kriminala i o tome kako će torijevci izbaciti više cajkana na ulice. Onda Stiven Bajers skače preko stola i šutira ga. A postoji tu još nešto. U narednom periodu Saron i Jaser Arafat bi se mogli naći na zvaničnom sastanku i razgovarati o tome šta mogu da preduzmu. I evo zato jedne ideje. Arijela i Jasera staviti jedan na jedan u kavez u Albert Holu. Zanimljiva teza, pogotovu što je izrečena istog dana kao i presuda u jednoj neobičnoj bici za starateljstvo koja se odigravala pred apelacionim sudom. I ko je pobedio? Onaj koji je prestao da radi? Onaj koji ih je danonoćno pazio u prethodnih šest godina? Oni kažu da je svaki deseti samohrani roditelj muškarac i da, očigledno, sudovi starateljstvo ponekad dodele i očevima. Vi, kao muško, možete da obučete svoje najbolje odelo i obećate da ćete deci čitati Harija Potera dok ne svane zora, ali ćete svejedno izgubiti. Prošlog vikenda dobio sam zadatak da se na dva dana samostalno staram o deci, i iskreno rečeno, bolje bi mi išlo podvodno pletenje. Bila je to prava papazjanija. Stvari su krenule naopako odmah posle ručka u subotu. Oh, ja znam da podesim DVD plejer tako da se šest zasebnih sistema zvučnika pale i gase u bilo kojoj sobi koju odaberem, ali gde se stavlja so u mašinu za sudove? A šta je sa mašinom za veš? Ne znam ni nju da koristim, a nikad mi nije bilo 84 jasno ni čemu služi duboko zamrzavanje, pošto ja uvek kupujem samo ono što tog trenutka želim. Pošaljite me u supermarket i eto mene deset minuta kasnije sa smartis bombonama i časopisom GQ. Ideja da bih mogao da kupim picu koju će deca večerati u četvrtak prosto mi ne bi pala na pamet. Jesam li ja jedini koji ima fobiju od bele tehnike? Nije da ja ne želim. Na isti način na koji ne mogu da vratim vreme unazad, niti da nateram mašinu za sudove da opere sudove. U subotu uveče sam napravio grešku. Znao sam da ću morati da ustanem u cik zore, a da li to znači da sam ranije legao? A onda je ubrzo bila nedelja i svi su larmali da hoće nedeljni ručak, baš onakav kakav mama pravi. Mama, vidite, zna šta koji krompirić treba da radi. Ovo su reči za mame. Ni pribiranje nije baš bilo isto, jer nismo ni pokušali to da uradimo. Delom zbog toga što je mašina za sudove i dalje bila neispražnjena, a delom i zbog toga jer sam ja imao dosta velike planove za to popodne i hteo sam da sagradimo tajno skrovište. Da sam se ja vratio u nedelju uveče nakon odsustva za vikend, mene bi dočekalo troje dece koja su obučena u pidžame, okupana, izribana, otrebljena od vašaka, a uradila su i domaći. Ali ja sam preskočio dosadne delove, ili sam ih zeznuo, i koncentrisao se na to da svog šestogodišnjeg sina naučim da po livadi vozi moj novi karting, koji je zabranjen za upotrebu osobama mlađim od šesnaest godina. Za očeve su deca zabava, za majke su ona odgovornost. Zato je toliko važno da imate oba roditelja. Puno ulaže u trčanje. Ruke i noge joj mlataraju na sve strane kao klipovi Letećeg Škotlanđanina, ali uprkos tome, potreban vam je teodolit da biste ustanovili da se zaista kreće napred. Igra počinje, deca daju sve od sebe i onda se igra završi. Tako je u teoriji, ali oko ivice sportskog terena za roditelje se održava piknik u kome svi učestvujemo. Mene su zamolili da donesem krompir salatu, što zvuči sasvim jednostavno, ali ne, nije. Moja krompir salata će biti sočnija i napravljena od kvalitetnijih krompira nego bilo čija druga krompir salata. Niko neće krišom prosuti moju krompir salatu u neki žbun. Niko mi se neće podsmevati iza leđa ili praviti se da mu se povraća. Moja ćerka nije razumela. I takmičenje za naj kiš. Jasno, ja sam izabrao one koje je napravila moja žena, ali ubrzo me je okružila grupa raskokodanih žena. Ne pokušavaj nikoga da potkupiš. Ali tu nije bio kraj. Nije da deca ne razumeju koncept gubljenja. Mogli biste, naravno, da budete i dobri roditelji i pojavite se na danu sporta sa činijom suvih šljiva. Ne želim da moja deca budu nesrećna. Srce mi se slomilo kada je Emili, kao što sam i predvideo, bila poslednja u trci; kada je ljosnula preko linije kao bivo. Ali šta se radi u takvim situacijama? Pa, zašto ih ne bismo naučili da je bolje izgubiti nego pobediti? Naravno, nemoguće je zasmejati nekoga ako ste stigli na cilj prvi. Osim toga, nemoguće je da vam izraz lica ostane hladnokrvan kada pobedite. Morate da izgledate ponosno a ipak velikodušno, a to je teško čak i Dastinu Hofmanu. Svi najsmešniji ljudi koje u životu upoznate krajnji su i potpuni gubitnici. Verovatno sam zbog toga i osećao nekakav ponos dok smo se lagano vraćali kući sa piknika za dan sporta. Ipak, najbolje od svega jeste to što smo mi oko 3000 svetlosnih godina udaljeni od kraja naše galaksije, a to je 28. A i pored toga, jedne vedre noći kada sam bio u blizini Taksona, ja sam video taj kraj. Samim tim veoma dobro razumem šta ljude privlači da se bave astronomijom. Takođe će učestvovati i u izgradnji OWL što je skraćeno od OverWhelmingly Large telescope — Izvanredno veliki teleskop. I, bokca mu, kada čujete sve ove lako pamtljive akronime, zar nije odmah jasno da je u pitanju NO. Ali hajde da budemo iskreni, još od kako je Galileo Galilej opovrgao Stari zavet, astronomi su se prosto bavili završnim radovima. Ma kako da nisu. S vremena na vreme nam prikažu fotografije neke svemirske eksplozije. Ali eksplozija bez praska nekako nikad nije prava stvar. Povrh toga, potrebno mi je da znam razmeru. Ako mi kažu da se svakodnevno spali 20. U najgorem slučaju, Korilijanci će da se teleportuju na Zemlju i da nam pojedu sve kućne ljubimce. Šatl može da postigne samo 28. Da bismo imali i najmanju šansu da bilo gde stignemo pre nego što sva posada umre, potrebna je brzina svetlosti. Ali i ovde postoji problem - što brže ideš, vreme se sve više usporava. Ovo je naučna činjenica. Tako da, ako biste i uspeli da napravite nešto što ide 300. Svakako biste stigli pre nego što je doneta odluka da pođete. U stvari, mi zasigurno znamo da ljudska rasa nikada neće moći da putuje brzinom svetlosti, jer bi to značilo vraćanje kroz vreme. A to bi samim tim značilo da bi naš svet danas bio pun ljudi iz budućnosti. Astronomi čitav život leže na leđima i posmatraju zvezde, ali koja je svrha? Ne uspeva im da opaze meteore koji jurišaju ka zemlji, a i kada bi im to uspelo, da li bismo želeli to da znamo? Bilo kako bilo, ja svim srcem podržavam investiciju od 80 miliona funti. Ako je jedan astronom iz šesnaestog veka sa minijaturnim teleskopom uspeo da opovrgne Bibliju, pomislite samo kakav bi udarac današnji naučnici sa svim tim VLT i OWL mogli da zadaju besmislenoj astrološkoj nauci. Zapravo, kada se saberu zvanične brojke ljudi koji uveče rade uobičajene stvari — piće, bioskop, pozorište, večere, gledanje televizije, seks, čitanje — nameće se zastrašujući zaključak. Pre svega, još uvek se uglavnom bavim zadatkom da pronađem i ubijem lisicu koja mi mori piliće, a drugo, išao sam u cirkus. Mislim da je ovo verovatno bilo pametno. Svi su cirkusi bili surovi. Imali su kengure boksere koji su očito bili sumanuti, a aktivisti koji se bore za prava životinja stalno su otvarali kaveze i tamo zaticali slonove koji jedu sopstveni izmet i tigrove koji su sami sebi odgrizli rep. Da su nekoj lisici dali malo kanabisa i terali je da skače kroz vatreni obruč, to bi bilo u redu. Lisice zaslužuju da budu ponižene. Ove predstave su obično imale neku 93 poruku, a ta poruka se obično odnosila na Margaret Tačer. Stvarno se činilo u osvit novog milenijuma da je cirkus zauvek sahranjen. Čak je i izgradnja Milenijumske kupole, najvećeg od svih šatora, potvrđivala tu pomisao. Zvao se Gifordov cirkus, predstava se održavala u šatoru čija bi veličina bila poznata svakome ko je kampovao na Everestu. Nije bilo klovnova u jezivim kostimima i nisu opustošili pustinju Kalahari da bi doveli životinje. Zapravo je jedini zabavljač na četiri noge bio jedan pas na samom kraju predstave, koji je pripadao nekome iz publike, i koji je lagano ušetao u ring i isplazio jezik. Imali su dvojicu žonglera iz Etiopije, koji su očigledno na putu da postignu svetski rekord sa svojom sinhronom tačkom. A tu su bili i Ralf i Silija, koji su izašli u viktorijanskim kupaćim kostimima i zaigrali nešto što je izgledalo kao igra tvistera u vazduhu. Da li ste znali da je moguće stajati na jednoj nozi dok na nosu balansirate ženu? Ne želim da zvučim kao neki starkelja u štofu koji smatra da je televizija đavolje oko, ali bilo je nečeg razgaljujućeg u ovoj prostoj ruralnoj zabavi. Verujte mi, neverovatno je gledati čoveka kako skida pantalone dok stoji na žici. Ja to ne mogu da uradim ni u spavaćoj sobi a da ne padnem. Zar to nije ono što tražite od zabavnih sadržaja - da vidite kako ljudi rade stvari koje vi sami ne umete? Veliki brati Ja bih uvek pre išao u veliki šator. Ako ste i vi lišeni zabave kao i dvadeset miliona drugih ljudi koji svake večeri bulje u zid zato što ne mogu da smisle ništa pametnije što bi radili, pokušajte da odete u lokalni cirkus. Ovde sam hteo da završim sa nečim smelim i oštroumnim. Naravno, uhvatila me je strašna panika. Jedna od njih je došla do aerodroma u Mančesteru i shvatila da je i njenom sinu potreban pasoš ma nemoj mi reći , pa ga je onda ubacila u taksi i poslala kući. Druga je otišla na skijanje. Kuda to ide ovaj svet? Nego, hajde da stanemo na trenutak i malo se zamislimo. Da su mene ostavili samog kod kuće kad sam imao jedanaest, umro bih od gladi ili strujnog udara u roku od sat vremena. I danas većina jedanaestogodišnjaka ume da zavije džoint, da obije auto, pobegne policiji, da se bori protiv čitave armije vanzemaljaca, popije flašu votke a da im ne bude muka i da rukuje digitalnim satelitskim konvertorom. Naravno, većina jedanaestogodišnjaka može mnogo bolje da se brine o sebi nego što to mogu osamdesetogodišnjaci. Može li osamdesetogodišnjak da nađe programe na televizoru ili da shvati šta se 96 radi sa zamrznutom hranom? Naravno, ni jedanaestogodišnjak ne može da priušti sebi da plati račune za grejanje, ali barem može da provali u kompjuterski sistem sa računima i smanji svoj na nulu. Osim toga, stavite se samo vi u položaj jedanaestogodišnjaka. Za vreme Božićnih praznika. Nema bradatih matorih žena koje stoje u redu da te poljube u usta. Nema potrebe da otvaraš poklone ako znaš da su unutra džemperi. Ne može niko da te odvuče u crkvu na Badnje veče. Činjenica je da ja sa svojom decom provodim maksimalno petnaest minuta dnevno, a to nije ni približno vremenu koje provedu sa Sarom Koks i Bezobraznim devojčicama kojim ih neprekidno bombarduje Radio 1. Ja želim da moja osmogodišnjakinja bude dobra devojčica. Dakle, pretpostavljam da će se majka koja ode u Španiju za Božić bez svog drskog i neartikulisanog pubertetlije u širokim pantalonama mnogo bolje provesti. Naravno, pružanje samostalnosti deci koja još nisu ušla u tinejdžerske godine možda zvuči tužno, pa čak i užasno, kao da smo se vratili u Dikensovo vreme. Ali ako prihvatimo činjenicu da su oni sposobni i društveno aktivni već sa deset ili jedanaest godina, onda će se možda i vlada izvaditi iz problema. U redu, naravno da grupa električara iz Rohdejla na odmoru na Ibici može biti pomalo bučna, i možda će s vremena na vreme i povraćati po cveću u parkovima, ali mi - vi i ja — mi u našim iznajmljenim vilama u Provansi ne predstavljamo nikakav problem. Za razliku od nas, Nemci su užasno društvo za odmor. To je uglavnom zbog toga što, kad su oni u blizini, odmora nema. Ali više nije tako. Kao što možete zamisliti, za one bolje vožnje redovi su bili prilično dugački, ali, okej, nije problem. Možemo mi malo da sačekamo. Ali ne, to nije istina. Provedemo deset minuta čekajući u redu za autobus broj 27 i mislimo da sve znamo. Ali, verujte mi, u poređenju sa Rusima, nemamo pojma. Oni su proveli 70 godina čekajući u redu za veknu hleba i znaju sve fore. Ja bih s vremena na vreme trepnuo, ili bih se sagnuo da proćaskam sa nekim detetom, i to bi bilo to. A nisam bio baš raspoložen da se diskretno nakašljem i potapšem ga po ramenu, jer je dotično rame svaki put neizostavno bilo ukrašeno nekakvom tetovažom karakterističnom za pripadnike specijalnih snaga. Budimo iskreni, molim vas. Ti momci su bili u Dubaiju. Verovatno su plaćali hotelske sobe po 1000 funti dnevno. Imali su digitalne fotoaparate pred kojima su Japanci izgledali zaostalo i satelitske telefone kojima su mogli upravljati i svemirskom stanicom. A takva oprema i takav odmor ne zarađuju se pisanjem poezije. Tek sam prošle godine na jugu Francuske čuo za ruskog turistu. Kao i mnogim drugim posetiocima Azurne obale, i njemu je bila privlačna ideja da poseduju vilu na 99 moru, pa je otišao da popriča sa agentom za nekretnine. I to je glavna crta Rusa. Upravo sam zato i odlučio da se ne smejem njihovim kupaćim kostimima. Ali, sad sam kod kuće, pa mogu slobodno da vam kažem da su bili urnebesno smešni. Ipak, bili su bolje obučeni od svojih supruga. Na drugim mestima u svetu, kupaći kostim sa tangama je rezervisan za Pitera Stringfeloua ili devojke koje nose broj 34. E sad, kažu ljudi da ima nekih izuzetno lepih mladih Ruskinja. Osim jedne, koja se nije mogla porediti ni sa kakvim zemaljskim predmetom. Da počnem od njenih grudi, koje nisu bili ogromne. Reč ogromne premala je da bi označila njihovu veličinu. Ali na kraju je ipak odabrao sam vrh skale. I sa dve makete aviona RlOl u prirodnoj veličini u gornjem delu bikinija. Doduše, na kraju sam ipak dočekao vožnju u nekakvom velikom kanalu u kome su džinovski talasi nadolazili svaki čas i prevrtali nas na sve strane. Bilo je zabavno, sve dok se nisam skucao u ženu koja je očito pojela toliko pice da je počela na nju i da liči. Ili to, ili je išla u Černobilj na odmor. Ima još nešto u vezi sa Rujama. Nisu se nijednom ni potrudili da se osmehnu ili započnu razgovor. Nemci su barem srećni što su doputovali na odmor i što imaju priliku da se izvine za ponašanje svoje zemlje u ratu. Trgovao je naftom, kao i njegov otac. Rođen je i odrastao u Teksasu. Samo mi je palo na pamet. I, da li to znači da je Osi skinut s dnevnog reda? Tako je, CIA nije uspela da ga pronađe ni sa svojim prefinjenim špijunima na nebu. Iako su digli u vazduh svaku pećinu od Irana do Turkmenistana, američki vazduhoplovci nisu uspeli da ga ubiju. I čik pogodite šta? Vrlo lako se može desiti da nas zavarava, jer kad smo poslednji put gledali Ramba, još 1988. Uspeo sam prošle nedelje da nateram sebe da pogledam Ramba III i sa ove dragocene vremenske distance delovao mi je strahovito proročki. Činjenica je da ste potcenili neprijatelja. Međutim, većina ljudi ne čita novine. Prebacuje kanal kad počnu vesti. Ne sklupča se uveče ispod ćebeta da gleda emisiju Sajmona Skame o britanskoj istoriji. Džordž Buš je rekao nešto suvislo. Ali u pitanju je Amerika, zemlja u kojoj nikome nije dopušteno da umre, izuzev od ekstremno duboke starosti, a i tada tek nakon poduže javne istrage. Možda će zvučati šašavo, ali šezdesetih godina prošlog veka naučnici nisu mislili tako, jer su jednog tipa po imenu Džo Kitinger poslali na visinu od 31300 metara u helijumskom balonu. Kada je stigao na odgovarajuću visinu, otvorio je vrata na svojoj kapsuli… i iskočio. Ali šta ćemo sa Kolumbijom? Teško je znati šta ovo tačno znači. Ponovno sastavljanje Kolumbije i pokušaji da se utvrdi šta je krenulo naopako zapravo su PR trik. Jasno je da u letelici koja je stara 20 godina i koja je 28 puta bila u svemiru ne postoji konstruktorska greška. Ali sutra neće biti lansiranja. Neki kažu da više nema potrebe za svemirskim letovima sa ljudskom posadom. Drugi upiru prstom u svemirske stanice i govore da su u pitanju naučne navlakuše. Ovo me dovodi do tolikog besa da me zubi svrbe. A zatim imamo Čaka Jigera. Znao je kada se nos aviona iskosi za 30 stepeni da vazduh više neće prelaziti preko repa i da će avion da se vrti. Znao je da sedište za katapultiranje ispaljuje pilota nadole. Da, ja znam da je jedina uloga šatlova danas da opslužuju svemirske stanice i da će, siguran sam, saznanje da li geranijum može da cveta u uslovima nulte gravitacije samo neznatno povećati naše shvatanje univerzuma. Ali promašili smo poentu. Nije važno šta radi svemirska stanica. Ista je stvar i sa samim šatlovima. Bio sam u fabrici u Luizijani gde se popravljaju džinovski rezervoari za gorivo koji se vade iz okeana nakon svake nove misije. Čak su mi dozvolili i da sednem u kabinu šatla i pritiskam dugmiće. Jeste, ružan je, i jeste, puno košta. Da li bih i novcem potkrepio ono što zagovaram? Da li bih se priključio članovima posade ako bi sutra hteli da lansiraju jedan? Tokom proteklih godina ja sam o Svabama izrekao neke ružne stvari, ali od sada pa nadalje, i sve dok se ne predomislim, nema više zadirkivanja. I kad smo već kod toga, Das Boot je mnogo bolji film o podmornici nego Porinuće u zoru, u kome je čvrstina Ričarda Atenboroa odmah popustila, a bez očiglednog razloga. A šta ćemo sa komedijama? Cesto se govori da Nemci nemaju smisla za humor, ali pogledajte to ovako. Zatim je tu muzika. Žvakaća guma sa političkom pozadinom, a to nikada nismo imali kod grupe Bucks Fizz. On se danas proizvodi u Nemačkoj, kao i novi mini, novi bentli, novi rols-rojs, novi bugati, novi lamborgini i svi novi modeli krajslera. Dole na Bliskom Istoku, nemačkih vojnika možda nema puno na zemlji, ali avioni kojima letimo većinom su nemački, a ne zaboravimo ni SA 80 automatsku pušku. U fudbal se ne razumem mnogo, ali znam da su rezultat iz 1966. Obično naši igrači izgledaju retardirano u poređenju sa njihovima. Zapravo, jedini način da pobedimo Nemce u sportu jeste da izmislimo neku novu igru koja je za njih previše glupa. Naravno, kada je hrana u pitanju, Nemci su grozni. Evroskeptici stalno pitaju koga želimo da nam vodi zemlju: Tonija Blera ili hrpu neizabranih nemačkih bankara. Budimo realni: ako bi nemački voz podzemne železnice ogrebao zid, a nekoliko ljudi bilo lakše povređeno, oni bi ga odšlepali, zamenili oštećene šine i do jutra bi sve ponovo radilo. Takođe, kada im puteve prekrije tanak nanos snega, oni pošalju čitavu flotu čistača. Amerika voli da priča o tome kako je u prošlom veku dva puta spasila Evropu od tiranije. Istina, ali ne zaboravimo da su oba puta neverovatno zakasnili. Kao što se i moglo očekivati, Nemci su bili tačni kao i uvek. Volim kad su Ljudi takvi. Takođe je otkriveno da je zastrašujuće velika kožasta kornjača uvrštena na listu ugroženih vrsta. Zaista, neki aristokratski primerci vrste, kao što je, na primer, porodica Smit iz roda kožastih kornjača, potiču od predaka koji su živeli još u doba kada su morem patrolirali pleziosaurusi. Sta se može učiniti po ovom pitanju? Pa, ja sam u više navrata tvrdio da najbolji način da se vrsta koja izumire vrati u život, jeste da vrsta počne da se jede. Međutim, nisam siguran da bi ovo funkcionisalo i sa kornjačom. Jeo sam zmije, pse, u Francuskoj i male ptice u celini, i krokodile, ali kod kornjačica povlačim crtu. Imam predlog koji bi trebalo da pruži pomoć u ova teška vremena. Svaki put kad se prikačim na internet, postave mi pitanje da li bih želeo da imam veći penis da, ali ne ako s njim ide i virus , pa zašto onda ne bismo od kornjačinih leđa napravili reklamni prostor? Kada ste na Selovoj benzinskoj pumpi, crevo vas nagoni da kupite Snikers u prodavnici, a dok čekate da se ukrcate na avion, aerodromski tunel je 111 raskošno oblepljen razlozima da se prebacite na HSBC. Zatim, kad se iskrcate iz aviona, kolica za prtljag oglašavaju sve moguće nove i uzbudljive načine na koje možete stići do centra grada. Jeste li se u skorije vreme vozili taksijem u Londonu? Na donjim stranama sedišta na rasklapanje stoje reklame koje vam govore da se na tom mestu možete reklamirati. Prošle nedelje sam dobio reklamno pismo sa molbom da sponzorišem neko dete. Oglašivači su kupili svaki kvadratni centimetar svakog prostora u kome Ljudi dokono provode vreme. U centrima gradova, svaka viseća korpa i svaki kružni tok imaju sponzore, dok je na otvorenom putu stanje malo bolje. Oglašivačima je zabranjeno da postavljaju bilborde tako da se mogu videti sa autoputa, ali nemojte misliti da vas to čini bezbednim. Uskoro će reklamne agencije biti jedina preduzeća koja rade. To nije dobro za 112 privredu, ali što se kornjače tiče, nema nikakav značaj. I tako sam se u sredu obukao tip-top i otišao u Bakingemsku palatu da pogledam neke prototipe medalja koje je pronašla u vitrini. Pre svega, nikada nisam zapravo shvatao zašto najbogatija i najmoćnija kraljevska porodica na svetu mora da živi skrivena iza providnog zastora radničke klase u stilu Koronejšen strita. U Versaju, na primer, nema zastora. Tu je zatim i dosađujuće primanje gostiju. Tu su, zatim, i nedeljne posete Njegovog Toničanstva. Ali ipak, on nije ništa u poređenju s običnim narodom. Tokom godina, posetio sam na stotine kuća, a da baš nikada nisam osetio potrebu da strpam kašičicu ili bočicu za mastilo u džep. Ali, dok sam sedeo u muzičkoj sobi palate i pio čaj, obuzeo me je herkulovski napad kleptomanije. Bacio sam oko na čembalo, ali bilo šta je moglo da prođe. Kako, za ime sveta, može da ga diplomatski zamoli da je vrati? A osim toga, kada se Deniz Van Auten hvalila da je maznula pikslu kada je bila u poseti palati, gospođa Kraljica baš i nije mogla da je tuži. Nekako bi to delovalo škrto. I to; pune šake. Međutim, najgora stvar kod života u palati ipak je nameštaj. Otvaranje nove galerije Čarlsa Sačija u Londonu izgleda da je istaklo postojanje problema. Ovaj problem smo prvo uočili kod muzeja Gugenhajm u Bilbau, koji poput velikog zlatnog šešira krasi zapuštenu glavu ovog ni po čemu drugom izuzetnog industrijskog grada u severnoj Španiji. A sada se pošast proširila. Diljem Britanije crni satanistički mlinovi koji su propadali od kako se Imperija urušila, pretvaraju se u umetničke galerije. Tokom sastanka se nekome to možda učini kao zgodna ideja. Ostatak je u galeriji Tejt ili u Nacionalnoj galeriji. Kustosi bi mogli da se okrenu njujorškom umetniku Mauriciju Katelanu, koji medu svojim skorijim radovima ima skulpturu u prirodnoj veličini na kojoj Papu raspljeskava meteor koji je navodno uleteo kroz krov galerije. Postoji ipak jedan problemčić kada je Katelanov rad u pitanju. Sledećeg meseca očekuje se da će neko platiti 200 hiljada funti za skulpturu od preko dva metra koja prikazuje zeca okačenog za uši da visi. Kao što stalno ponavljam, izgleda da se danas sve meri u tome koliko bi 117 inkubatora ili profesora moglo da se kupi za te pare. Čak i Sači krpi kraj s krajem. Problem je u tome što se zahvaljujući Sačiju — i u izvesnoj meri Loresu Livlin- Bovenu — javila ideja da kod kuće možeš bilo šta da okačiš na zid i da će to biti u redu. Ja, na primer, imam jednu veoma lepu sličicu u dnevnoj sobi. Na njoj su neke krave pored reke u maglovito jutro. Nažalost, ova slika odaje utisak da nisam u toku s vremenom. Tako da bi stvarno trebalo da je skinem i umesto toga zakucam za zid jednog od svojih pasa. Teško je znati šta treba učiniti. Možda bi trebalo da se opredelim za sliku Mire Hindli koju je naslikala ovčjim brabonjcima. Sto se mog stana u Londonu tiče, tamo sam se trudio da sve bude čistih, oštrih linija i u minimalističkom stilu. Goli drveni podovi i goli zidovi okrečeni u jednu od onih novih boja koja je skoro kao Barbi roze, ali nije baš. Postoji još jedan problem. Prava umetnost, kao pravi džins, nikada ne izlazi iz mode. Ima mnogo gorih stvari Kakvi sve mogu da budu virusi, SARS je prilično bedan. Uprkos pričama strave i užasa, 90 posto onih koji se zaraze na kraju se u potpunosti oporavi. Sta bi, međutim, bilo da je u pitanju ebola? Ovaj filovirus izolovan je 1976. U to vreme je u izveštajima pisalo da rastapa masti, pa su mnoge od onih žena hirurški doteranih da liče na Harlijevu i Poš pomislile kako bi to mogla biti zabavna alternativa liposukciji. Ustvari, ebola i nije baš tako smešna. Najpre krv počinje da se zgrušnjava i tako se zapuše jetra, bubrezi, pluća, mozak, sve redom. Onda strada kolagen — lepak koji pričvršćuje delove tela — tako da koža počinje da otpada. Niko od ebole ne umire dostojanstveno, a mali je broj žrtava koje se oporave. Sad vi verovatno mislite: pa šta onda? U ovom trenutku u svetu nema ebole. O, pa ima, još kako, ali uprkos dvadesetogodišnjem lovu vrednom više miliona dolara, niko nije uspeo da sazna gde živi. Neki kažu da joj je domaćin slepi miš, drugi pak kažu da je pauk ili svemirac. Testovi su pokazali da virus nije složen i da vodi poreklo od davnina. Verovatno postoji još od vremena kada je Rio de Žaneiro bio bočno pripojen Kamerunu. Stoga je normalno pretpostaviti da je tokom svih tih godina virus ubio na hiljade ljudi. Ali, zbog toga što ubija vrlo brzo, teško mu je da putuje. Videli smo sa sidom kako to ide. Ko zna koliko je dugo ona tumarala po džungli i skakutala sa majmunima? I HIV je, setimo se, isto tako bedan virus. SARS nam je pokazao koliko razoran uticaj može imati mlazni motor kao prenosilac. Kao i HIV, i SARS se teško dobija. Sa ebolom je lako. Devedesetih godina, američki naučnici su stavili zaraženog majmuna u kavez na jednom kraju sobe, a zdravog majmuna u kavez na drugom kraju. Zbog mnogih holivudskih filmova, većina Ljudi veruje da za opstanak ljudske rase najveću pretnju predstavlja džinovski meteorit ili nekakav religijski nuklearni rat. Ali, ako se ebola ikad bude ukrcala na avion, stručnjaci kažu da će 90 posto nas biti pokojno u roku od šest meseci. Zbog svega ovoga, malo sam nervozan kad vidim kako svet reaguje na SARS. Ljudi imaju običaj da misle kako vlada ima razrađene planove predostrožnosti za svaku moguću katastrofu. Ono što je nama potrebno jeste plan koji će omogućiti naučnicima i stručnjacima iz oblasti medicine da stave potpunu zabranu na sve letove koja momentalno stupa na snagu i uvedu globalni policijski čas. Ali, ko bi rukovodio nečim ovakvim? Bojim se da ne. Svaka bolest sklona izjedanju stomaka prvo bi se uputila k njima. Ipak, na opšte zaprepašćenje, oni su ove nedelje rekli da ne treba. Ja sam poprilično srećan. Ukoliko već moramo da imamo nekog Nelsona na Trafalgaru, ja bih radije da to bude bronzana statua Elvisovog imitatora, Rikija Nelsona, ili stari utajitelj poreza lično, Vili Nelson. Kao što idite, moje primedbe nisu utemeljene na rasističkim principima. V Londonu postoji 30 hiljada statua, a među njima su Gandijeva na trgu Tavistok, kao i bista Abrahama Linkolna na trgu kod Parlamenta. Ali ako je to cilj, mislim da bi nam bilo bolje sa statuom Pola Makartnija i Stivija Vondera. Moram a budem iskren. Imam problem sa Mendelom. Ali on nije baš Gandi. Tokom ranih šezdesetih on je bio taj koji je gurnuo Afrički nacionalni kongres u oružani sukob. Tada je bio poznat pod nadimkom Crni Pimparnel. U stvari, on je izdvojio Kubu i hvalio je kada su u pitanju slobode i ljudska prava na njoj. Izvinite - koje slobode, koja ljudska prava? Jednom prilikom, dok je branio svoju odluku da izađe na binu sa trojicom portorikanskih terorista koji su 1954. IRA, Čečeni, Svetleća staza? Sta ćemo sa Ljudima koji su oteli one avione 11.



2. Upoznavanje i spelovanje na nemačkom jeziku (A1) (Jovans Welt der deutschen Sprache)
Koliko sam shvatio posle, ovo nije ni bitno za rad navigacije jer to samo omogucava unos glasova i POI-a. Baš me briga šta ćete u nastupajućim nedeljama čitati od piskarala koji su se besplatno tamo častili, Sendi Lejn ima grozan restoran. Fadil Novalić - Departman za računarske nauke, Univerzitet u Novom Pazaru VII Naučni skup Mreža 2015. Ipak, oduvek me je zanimalo sledeće: kako su uopšte kog đavola ušli u Evropu? Lične zamenice Izuzetno je važno da upotrebite pravu ličnu zamenicu.

[Dejan stanković|Šta devojke u Srbiji treba da znaju o Tinderu|Nagradna igra kaufland 2018]






Oznake: lista, HCI, Studija

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.