hawkeye_1306
24.03.2020. ( utorak ) u 21:35 (9)
treći dan...Planina
|
19-566 nakon prošlotjednih 22 i više stupnjeva, nakon nedjeljne katastrofe moja Planina miruje pod snijegom, ima ga kako gdje je vjetar odredio desetak pa čak i 40 centimetara  netaknuti snijeg izbrijan oštrim vjetrom, temperatura oko nule...  pogled je i dalje lijep, no više mi se svidjeo onaj prošlotjedni, gotovo ljetni  pregledom ustanovim da nema nikakve, izvana vidljive štete u prostoru ništa nije srušeno niti oštečeno...iskreno, očekivao sam to solidni temelji, drvena kuća, ovih dana to je recept za sigurnost  eto, u moru loših i lošijih vijesti...lijep dan na Planini ok, malo topline bi dobro došlo ali, zaista sam sretan mirom koji sam zatekao nadam se da ćemo tokom slijedećih dana svi pronaći mir...ili barem smirenje pozdrav iz srca |
23.03.2020. ( ponedjeljak ) u 18:53 (11)
dan poslije...
|
18-565 danas je...dan poslije, tlo podrhtava rijetko i daleko manje vratio sam se u zgradu, prihvatio se čišćenja krhotina i eto izgleda da su stradali samo tanki, šuplji pregradni zidovi tako da sam malo odahnuo no, konačnu riječ imati će stručnjaci za građevinsku statiku ujedno umjesto u komentarima na jučerašnjem postu, želim zahvaliti svima na podršci Pozitivka Otočka Stara teta Diablo Mela Viatrix Toco Smjehuljčice Peg eto, svi smo dobro, smjestili se u stan moje mirne kćeri udaljen oko 800 metara ovo napominjem radi činjenice da tamo nema niti najmanje štete...očito i prije 100 godina su neki krali i varali na gradnji a ostalo... maca Sky je stvarno bila strašno uplašena, još uz dodatak transporta u kutiji što ne podnosi baš nikako niti lijepim danom, uff za kornjače neznam, one plivaju u svom svijetu i nemaju načina izjasniti se a Planina, da, tamo je lijepo ali donekle udaljeno, sada i hladno tako da za sada ništa od toga, uostalom, na istočnom je kraju Medvednice gotovo iznad samog epicentra jučerašnjeg potresa...srećom, drvene kuće ne pucaju možda sutra uspijem poći u inspekciju za danas još pozdrav iz srca |
22.03.2020. ( nedjelja ) u 21:18 (11)
22-03-2020e...
|
17-564 dakle, sve što je jučer izgledalo loše...danas je puno gore, probudili su me ormari koji se ruše i prašina otpalog stropa prije nego sam stigao do vrata preskakujući porušeno - novi potres ukratko, evakuirali smo se iz napukle zgrade, tako da do daljnjeg samo pozdrav iz srca |
21.03.2020. ( subota ) u 22:22 (5)
letargija...
|
16-563 ovih dana je bolje biti kod kuće...a moj mali zoo ionako je uvijek tu, mijenjaju se samo fotelje za izležavanje sobe za šetanje ovisno o sunčevom hodu...  naravno, to su Točkica i Učo...odmaraju nakon šetnje sunčanom stranom a maca Sky sve prati, naizgled snenim pogledom  iz visine svoje fotelje, pogledom kojem ništa ne promakne a od mene za danas još samo, čuvajte se pozdrav iz srca |
08.03.2020. ( nedjelja ) u 13:06 (4)
nedjelja, sajam na 'britancu' ...
|
15-562 jutros, zvoni mobitel...pomislim jbt nedjelja je javim se, moj prijatelj Boss zove na piće ( čitaj pivo ) i pogled na 'britanac' ... naravno, kažem, odlična prilika da se još malo deprimiram činjenicom da na tom sajmu ima tisuće stvari, a rijetke su koje već nemam nađemo se na tramvajskoj stanici kod Petrove crkve, pa dalje prića, dnevni komentari, osvrt na državu koja je sve manje to što bi trebala biti sajam, naravno...parada očaja i kiča, svakako i nekoliko lijepih predmeta cijene, osim knjigama, pretjerana...mnoštvo preprodavača, rijetki kupci kažem Bossu, jesi primjetio da nema telefona u ponudi...ipak pronalazim dva stara iskrina, bakelitna, crni - 300kn, bijeli - 500kn pitam prodavatelja, a sivi - kaže - nitko ni ne pita za sivi, gnjavaža mi ga i nositi vjerujem da ne trebam spomenuti da imam...crnih, bijeli, sivi... malo dalje TBM pisaća mašina,bijela, naravno imam, i plavu i žutu malo dalje Optima, naravno imam, odustanem od poznatog terena nađem vatrogasnu sjekiricu, oštrica izubijana, futrola kruta...250kn ma da, niti je povijesna niti dobra...takav alat već imam, za 50 kn od inoxa pogledam Bossa onim pogledom, poznajemo se dugo, kaže - idemo pješke prema trgu ( trgaču, trgu republike, kod bana...) usput sjednemo, dan iako sunčan, vjetrovit je, terasa još nije u igri pivo, kavica, još malo prokomentiramo viđeno, a Balašević bi kazao ''nemam lepe reči...'' idemo dalje, na trgu svaki svom kraju, Boss tramvajem, ja polako, pješke kako sam nekada davno napisao, oči ne gledaju, misli ne prate ali noge znaju put, donijeti će me kući, bez zastajanja, bez pitanja dali je moglo drugačije biti, dali sam pogriješio, ili sam samo bio slab bez hrabrosti da i sam iskoračim ispod kišobrana komentari su iskljućeni na ovom postiću...komentirati se i dalje može, na najnovijem postu :) |
06.03.2020. ( petak ) u 13:06 (11)
težak život mace Sky...(32)
|
14-561 u nedostatku nekih novih, lijepih događaja, slika, ičega...  sličica iz života, naravno to je težak život, moje mace Sky pozdravić iz srca komentari su iskljućeni na ovom postiću...komentirati se i dalje može, na najnovijem postu :) |
02.03.2020. ( ponedjeljak ) u 13:06 (8)
40ak godina...epilog
|
13-560 mirnih očiju gledao sam kako dizalica izvlači zdrobljeni, plavi auto...znao sam ti si negdje drugdje tisuće misli, mogučnosti, mjesta, okolnosti...sve sam pokušao spojiti u sliku i uvijek se od razlomljenih dijelova sklopila samo jedna za tebe, to je bio jedini izlaz, iz zlatnog kaveza, očekivanja protekom slijedećih, nekako uspavanih godina, kao da sam očekivao da me probudiš moj usporeni, pivom anesteziran mozak došao je do zaključka jedino što želim, čemu se nadam...da ti je sada bolje više nisu godine, desetljeća su prošla...jutrom, iako je škola u mom kvartu pratim svoju mirnu kćer do ulaza, predajem joj njenu tešku školsku torbu mahne mi prije nego nestane u vrevi školskog hodnika okrenem se kao da se nebo otvorilo, kao da je sva silina sunčevog sjaja stopila se u taj tren stajala si tu, dovela kćer u novu školu predivna, očiju blistavih, topline sleđenog planinskog jezera gledali smo se bez riječi nakon naizgled beskonačnih...pet sekundi tišine kažeš, oprosti... prekinem te, neznatnim pokretom prstima kažem, ne brini, uvijek sam znao...jedino, želio bi znati čuvaš li još ključ bez odgovora, a ujedno sa svim odgovorima koje sam želio tolike godine pogledao sam te, još jednom ostao začuđen ljepotom tvojih očiju, hladnijih od sleđenog planinskog jezera posljednji put komentari su iskljućeni na ovom postiću...komentirati se i dalje može, na najnovijem postu :) |
01.03.2020. ( nedjelja ) u 13:06 (9)
40ak godina...
|
12-559 tog, prvog dana ožujka 1978e godine, dan je počeo nekako neodređeno, obavijen maglom, nakon jučerašnjeg ne baš ugodnog razgovora očekivao sam tvoj dolazak s dozom nelagode...no nisam slutio naravno, stigla si s onim otmjenim zakašnjenjem, besprijekorna, predivna...kao bezbroj puta ranije ostao sam bez daha opčinjen tvojom ljepotom, sve o čemu sam razmišljao prethodne, preduge noći zaboravio sam u trenu jedino što sam pomislio, gledajući te bez riječi, bilo je...molim te, nemoj otići a ti, pogledala si me svojim svojim predivnim očima topline sleđenog planinskog jezera rekla si, zaista te volim i uvijek, zauvijek ću...ali danas odlazim, vraćam se s ocem u Ameriku tišina koja je ispunila sobu bila je tako gusta, nisam se mogao pomaknuti, kroz glavu se u djeliću sekunde odvrtilo proteklih nekoliko mjeseci, od onog dana kad si, kao iz drugog svijeta, ušla u moj srednjoškolski razred odrasla u raznim gradovima Amerike, kći uvaženog diplomata, navikla na lakoću puta kroz dane života, bez riječi, samo pogledom punim neshvaćanja, ocijenila si iskrzane klupe i nejednake stolce, izgrebanu školsku ploču...da, nisi došla jer si htjela, otac je odlučio da moraš vidjeti malo stvarnosti, u ruci još stišćeš ključ... znao sam, sasvim jednostavno znao sam da ću učiniti bilo što da budemo zajedno da, nije bilo jednostavno odgledati, odčekati da ti dosade glavni igrači u školi rekao sam ti, jednog jutra, na stepenicama ispred škole...volim tvoj ledeni pogled oho – rekla si – svi mi kažu da ih moj pogled topi kao maslac, a ti...očito nisi kao svi slijedećeg jutra, dok si se oblačila uokvirena prozorom, prelivena prvim tracima zore pitala si me, što sada, otac neće biti nimalo sretan što nisam nočas bila kod kuće... u ruci još stišćeš ključ prolazili su dani, neki čak i bez riječi, neki...da, ispunjeni dodirima, pričanjem do jutra topli dani dolazećeg ljeta, a svilene gaćice se teško navlače na znojno tijelo a onda nisi došla, dan, tri, tjedan...čekao sam te na stepenicama, pred kućom a tebe nema drugog tjedna, tu si, stojiš u hodniku, u ruci papir, ispisnica, više ne ideš u moju školu pitam te, zašto...ne govoriš ništa pitam te, opet novi grad ? kažeš mi, ne počinji, znaš da ne mogu ostati... kažem, mogla bi, ali onda princeza više neće imati svoj veliki američki cadillac pogledala si me predivnim očima, ledenijim od sleđenog planinskog jezera samo si rekla, sutra čekao sam da se javiš kad stigneš u daleki grad, znam da si mnogo puta prošla taj put no nisam slutio shvatio sam kad je na vrata pozvonio otac, obojica smo shvatili...nije stigla pokrenuo sam stari auto, niti vozački nisam imao, vozio sam se zavojitom starom cestom prvi, treći, nebrojeni put osmog dana, stao sam bez nade, na nekom slučajnom ugibalištu, dim cigarete grizao me za oči ionako preosjetljive od tjedna nespavanja... malen odbljesak privukao mi je pažnju rasuto staklo duboko ispod ceste, razbijeni plavi cadillac skriven bujnim zelenilom sišao sam, padajući, puzajući, želio samo jedno...nemoj biti tu i nisi bila gledao sam uništeni auto...rekao sam samom sebi, glasno, da se uvjerim, nisi tu pomislio sam, što ću sada, gdje da te tražim pogledao sam još jednom, odjednom sam shvatio...nema ključa odjednom sam shvatio, nečeš se vratiti, nikada komentari su iskljućeni na ovom postiću...komentirati se i dalje može, na najnovijem postu :) |
