hawkeye_1306
30.11.2016. ( srijeda ) u 13:06 (3)
maratonci trče počasni krug ( dio četvrti - 4 )
|
89-419 svakako, svratili smo i do nekoliko povijesnih lokaliteta  ovom prilikom to je nadomak mog morskog sela... crkva Svete Foške, a legenda kaže da je to čudesno mjesto ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
26.11.2016. ( subota ) u 13:06 (2)
maratonci trče počasni krug ( dio treći - 3)
|
88-418 bez žurbe , uobičajeno, stižemo u moje morsko selo naravno, prvo se spustimo do velike rive, zima je pred vratima treba povjeriti ima li šanse za još neko kupanje prije kraja godine  i...biti će, ne tog dana, svakako, vratiti ćemo se ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
24.11.2016. ( četvrtak ) u 13:06 (1)
maratonci trče počasni krug (dio drugi - 2)
|
87-417 jesensko doba, prije nekoliko godina... vozimo se u tišini, moj autić i ja, magla nas prati kroz brda prema obali na trenutak zastanem, pogledam preko tog, tisućama puta viđenog tisućama puta dodirnutog limenog krova...dolje u dolinu  odjednom mi je postalo sasvim jasno, ima drugih, puno boljih vozila ali samo je još jedno oduvijek tu, strpljivo čekajući da otključam vrata... ponekad i nakon više tjedana...i prodiše onim muklim zvukom trulog auspuha ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
22.11.2016. ( utorak ) u 13:06 (13)
maratonci trče počasni krug (dio prvi - 1)
|
86-416 prisjećam se odavno proteklih godina...1980a tata je odlučio poći u mirovinu, a prije toga, kupio je autić vozio nas je svugdje, ne preraskošan, nezahtjevan, prostran... količina materijala prevezena u njemu dok se gradilo na Planini, neobjašnjiva  danas, 36 godina kasnije, teškog srca odlučio sam ''ovo je rastanak, moram te ostavit, al mojom voljom to neće bit'' (miroslav škoro) ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
19.11.2016. ( subota ) u 13:06 (1)
nekoliko dana kasnije...
|
85-415 nevjerovatne, nemoguće klimatske okolnosti budim se rano, dan se već nazire iznad krovova na drugoj strani ulice žeđ me odvede u kuhinju, do mog vječnog prijatelja, bijelog frižidera dok čekam da se pjena slegne, pogledam u prozor termometar pokazuje 17 stupnjeva...u 6 ujutro..? u nevjerici, provjerim i drugi, digitalni i nepogrešiv termometar potvrdi mi već viđeno...temperatura je kao u ljetnoj većeri misli mi odlutaju vodio sam te za ruku prema zaljevu, bosih nogu, oštar kamen ceste nisam osjećao kako mi se usijeca u stopala jedino što je bilo važno, tvoja ruka u mojoj na trenutak sam pomislio ... mogao bi biti tvoj nekoliko mjeseci kasnije, možda godina, znam da nisam ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
16.11.2016. ( srijeda ) u 13:06 (9)
iako nikad nisam, žurio sam...
|
84-414 dakako, tada ništa ne ide preme očekivanju trebalo je osloboditi prostor, ponio sam veeeeliku, ne baš tešku ali nespretnu kutiju...pogleda ograničenog tom veličinom, nagazim na pola stepenice... u slijedećem trenutku povampireno tlo me udari u rame a tvrdi čošak te kutijetine u rebra...nakon nekoliko sati razmišljanja odem u ''traumu''... posnime mi to, baš fino, niš nije puklo...samo napola... no, nekako teško dišem, ponovno snimanje pokaže i 2 napukla rebra ali, koga briga...dočekam servisera, čovjek obavi svoje, toplina... zagledan u prekjučer, usmjeren u prekosutra, vidim jedino tebe puno toga sam ti mogao pružiti...ali nisam još više sam želio, a koliko jesam doista...ne znam ostaje samo nada za to preksutrašnje doba možda će već padati snijeg, ni prvi ni zadnji put u mojim očima je samo taj trenutak, nakon toliko godina nasmiješiš mi se kao onog, prvog dana ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
11.11.2016. ( petak ) u 13:06 (0)
kiša, sunce, kiša...
|
83-413 probudio sam se rano, grijanje ne radi...počinju pregovori naravno, zahladilo je, serviser mi kaže, doći ću za 15 dana o-da, naravno, a servis će ti platiti moj smrznuti leš... nakon 270 minuta telefoniranja uspijem dogovoriti za 5 dana jbt, da nije vrlo toplo za 11ti mjesec ... no za sutra je 3minus umoran od pregovora zavalim se u fotelju, meka koža, visok naslon jedina u kojoj bolna leđa nalaze odmor... zatvorim oči, misli mi odlutaju, iako to nije san, kao da jeste šum mora, nekako iz daljine, brodovi, otok kuća je stara, govoriš mi nešto ali ne razabirem riječi samo gledam tvoje nemirne ruke...na stolu ispijena šalica kave prozor blješti popodnevnim suncem, zrake te obavijaju toplinom, kako odavno moje ruke nisu ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
08.11.2016. ( utorak ) u 13:06 (2)
uopće nije važno što je istina...
|
82-412 jer ionako je ne prepoznaješ, u svom svijetu unutarnjih ogledala sve što radiš, sve što očekuješ, okrenuto je samo tebi, ostatak svijeta nije važan a ja, u svom unutarnjem neredu, još uvijek te pokušavam shvatiti još uvijek te pokušavam zaštititi od vremena koje izmiče, neosjetno ali neizbježno koliko ću još uspijevati u toj, i uz sav optimizam ovog svijeta, nemogučoj misiji nisam siguran...jučer, još uvijek ne govoriš, osim tijelom što odavno naučen najtežem ishodu, prihvačam kao neizbježno sve ono što jučer nisi izgovorila, danas je tu...tišina jučer, pretvarala si se da si još uvijek moja, iako odavno nisi, niti u mislima jučer, da...vrijeme prošlo, nevažno je, godina, dvadeset ili samo dan uopče nije važno što je istina, važno je samo to što želiš... naravno, iskoristio sam trenutak tvoje slabosti, onako ziheraški jer sutra, tko zna, možda se nikada više nećemo sresti ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
05.11.2016. ( subota ) u 13:06 (3)
sunčan dan u mom kvartu...
|
81-411 dan je počeo nekako neodlučno, oko 7 ujutro... niti za ustati, niti za zaspati...odlučim se ipak pokrenuti naravno, neugodne obveze me usporavaju, treba poći platiti račune ajd, obavim to, vraćam se usputnim koracima, nekako bez cilja vidjeo sam te već iz daljine, u trenu sam isključio svaku slučajnost naravno, ovo nije slučajan susret, nakon toliko vremena, baš ovdje hodaš prema meni, tvoji raskošni bokovi ljuljaju se uobičajeno lijepo tvoja uobičajeno iritantna navika da govoriš iz daljine, glasno, još je tu danas to ignoriram jer ne želim početi svađu i prije nego te pozdravim otkad te nisam vidio...a prošle su godine, prikupila si nekoliko kila dok mi prilaziš, već znam da su ugodno raspoređene dodirnem ti ruku usnama, kažem...ne govori ništa, sve ću znati kad vidim koja je granica do koje si odlučila danas poći... dok se penjemo dugim stepenicama na terasu gledam sunce toplo je kažem, baš trenutak da učiniš to što si mi odavno obečala nasloniš se laktovima na ogradu, toplu od sunca i znam ovo će prijepodne biti toplije od sunca dok klizim dlanovima niz tvoja bedra, jasno mi je nijedna slučajnost na svijetu nije te dovela ovamo bez gaćica dok spuštam prvi poljubac na tvoje toplo dupe već znam kao i obično, tvoja raskoš je u nekom smislu dragocjena no, kako god bilo, dok me gledaš preko ramena a oči ti se šire dok tonem u tvoju usku guzu, svejedno je ''zapamti što si mi htjela reći, zadrži misao, a sutra... sutra ćemo pričati, o svemu '' (Urban) ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
02.11.2016. ( srijeda ) u 13:06 (6)
nočas mi san ne dolazi...
|
80-410 kao nekih davnih dana, misli su mi odlutale moja mala princeza vratila se u Požegu, tišina se spušta poput zavjese oko dva, jutros, probudila me žeđ...sjetim se kako sam jedne noći htio ostati trijezan, kornjače su plivale u kadi, a plivalo je i sve drugo jer...zaboravio sam zatvoriti vodu ukratko, nočas nema vode, kornjače spavaju, ja utapam žeđ i sječanja pogledam u povijest, prekrasni dani, dugi, preliveni suncem, neumorna mladost gledala si me tim očima boje...ledenog planinskog jezera cijeli svijet je bio pod mojim nogama, rekla si, nemoj me više voljeti odlazim...naravno, volio sam te još duge godine danas, ne mogu reći da te još volim, ali da...odan sam ti u sječanju i kada pomislim na tebe, tu je samo onaj osjećaj, samo onaj dan hodali smo držeći se za ruke godinama kasnije, kao u daljini, kao sjene proteklog vremena svijetle tvoje oči...boje najraskošnije duge rekla si mi, tvoje mjesto je zauvijek osvijetljeno u kućici mog srca tek kasnije sam shvatio, kao mnogo puta u mom trajanju, prekasno da je tako...i danas, desetljeće kasnije u oknu mojih misli svijetli žar nada da će te to svjetlo nekad donijeti k meni...znam tako neće biti, nikada, ali ono što je važno tvoj otisak u mom životu, neizbrisiv viđamo se gotovo često, društvo je malo ali s godinama iskristalizirano razumijemo se i bez riječi onih dana kada su riječi teret ili razgovaramo...kako nismo znali nekad dakako, prekasno je, onog proljeća, znao sam da je to rastanak želio sam ti reći, želio sam biti tvoj...šutio sam ne nalazeći riječi a ti, u svojoj šutnji gubila si kao i ja, jednu nedosanjanu priću nakon mnogo godina, kažeš, tako sam patila... zatečen svojom neizrečenom krivnjom pokušam, iako znam da je uzalud pitam te, zašto si mi nisi dala znak...znam, glupost, niti ja nisam a mogao je to biti jedan predivan početak nebo je već svijetlo, a ja...mislim na tebe i kako je beskrajno dugo od kada sam te držao u rukama, predivnu a tvoja kosa boje vatre blista na suncu ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
