Tribina.hr - Susret s djevojkom
utorak , 18.12.2018.Tribina.hr
Click here: Tribina.hr
Ozlijeđeni vratar ne može braniti finale svjetskog prvenstva, jer u finalu među vratnicama treba stajati čovjek koji je spreman sam dobiti utakmicu ako zatreba, a ne netko tko se ne može odraziti od tla. Francuzi su se ovo prvenstvo pokazali kao jedna od najboljih ekipa u prekidima, što i nije čudno s obzirom na fizičke predispozicije njihovih igrača, dok je s druge strane Hrvatska cijeli turnir imala problema braneći ih. Na putu do druge titule nisu im stajali ni Brazilci kao 98', niti netko od tradicionalnih suparnika iz kruga Liga Petice, stoga je miris naslova bio puno bliži, kao što je pritisak bio veći. No je li to zaista tako?
Nacionalni stadion bi trebao biti u nekom tipa Karlovac ili Dubrovnik. Nije Deschamps bio prisiljen tako igrati s obzirom na to koji igrački kadar je imao na raspolaganju,... Lopta ide iz kornera na prvu stativu, relativno jako upucena.
E-www.datingvr.ru - Pa daj, neće nas valjda dobiti ovako? Još kada se pri tomu David bori i provlači kroz iglene uši te ga mazi sreća, takvo nešto se mora voljeti.
Dok su na Tribini gostovali: predsjednik Hajduka Marin Brbić, igrači Mario Maloča i Lovre Kalinić, te trener Stanko Poklepović. Rijeku su predstavljali Matej Mitrović, Marin Leovac i Alex Fernandez, a od Dinamovaca s nama su bili Ante Ćorić i Angelo Henriquez. Osim njih, gostovali su i Petar Metličić, Boško Balaban, Ante Majić, bivši član NO Hajduka, te predsjednik Medveščaka Damir Gojanović. Na prvu se čini da svakoj reprezentaciji treba nacionalni stadion. No je li to zaista tako? Uzimati Englesku ili Francusku kao primjer nema previše smisla, jer kada se uzme u obzir da jedan MK Dons, koji je član četvrtog razreda engleskog nogometa! Mogli bismo za primjer uzeti Švedsku ili Irsku, ali dok je prva ekonomski toliko moćna da si može priuštiti sagraditi stadion za prosječnu reprezentaciju koja je tek ove godine pokazala ozbiljan nogomet ali i dalje ni blizu dostojan svjetske, pa čak niti europske elite , drugoj je reprezentacija jedina vrijednost koju posjeduju. Irska Premier Liga je zanemariva na nogometnoj karti Europe, a njeni klubovi u današnje vrijeme ne mogu parirati ni hrvatskima. I tu dolazimo do specifičnosti Hrvatske. Za jednu malu zemlju s jakim nacionalnim nabojem, u kojoj reprezentacija dobije bolji doček u svim gradovima nego u glavnom, zaista se čini besmisleno graditi nacionalni stadion koji će je i službeno zabetonirati na jedno takvo mjesto. Također, treba uzeti u obzir i to da bi novoizgrađeni stadion gotovo sigurno služio kao mjesto na kojem bi Dinamo igrao svoje domaće utakmice, što bi dovelo do još veće podjele u državi i još većeg jaza između navijača. A i ne može se reći da bi to bio pravedan potez, bez obzira što je Dinamo već godinama najbolji klub u Hrvatskoj. Drugi problem bi bila veličina tog stadiona. Premijer Plenković je stava da bi stadion trebao brojiti oko 30 tisuća mjesta, ali je li to zaista dovoljno za jednu takvu sportsku i nogometnu naciju u kojoj osmina stanovnika dočeka reprezentativce nakon poraza? Vjerojatno bi bilo i previše kada bi se ugostila Malta, Cipar ili Andora, ali da li se treba uložiti toliki novac u tako neambiciozan projekt. Samo za usporedbu, Irska koja broji sličan broj stanovnika kao i Hrvatska ima nacionalni stadion koji može primiti više od 50 tisuća gledatelja. Zar ne bi bilo bolje uložiti taj novac u obnovu postojećih stadiona, kako bi se podigla kvaliteta domaćeg prvenstva i kako bi ljudi s užitkom dolazili na tribine? Bez obzira na sav trenutni zanos među ljudima, nacionalni stadion bi trebao barem pričekati još neko vrijeme. Urediti postojeće stadione kako bi bili dostojni lige čija je reprezentacija viceprvak svijeta trebao bi biti prioritet. I taj potez bi s vremenom doveo do toga da svaki stadion u Hrvatskoj bude nacionalni stadion. Ovako bi to bilo kao da skupiš novac za automobil koji ti je potreban za tvoju četveročlanu obitelj, a ti odeš i kupiš si Harley Davidson-a. Harley Davidson za četveročlanu obitelj Na prvu se čini da svakoj reprezentaciji treba nacionalni stadion. No je li to zaista tako? Uzimati Englesku ili Francusku kao primjer nema previše smisla, jer kada se uzme u obzir da jedan MK Dons, koji je član četvrtog razreda engleskog nogometa! Mogli bismo za primjer uzeti Švedsku ili Irsku, ali dok je prva ekonomski toliko moćna da si može priuštiti sagraditi stadion za prosječnu reprezentaciju koja je tek ove godine pokazala ozbiljan nogomet ali i dalje... Kao što to obično biva nakon nekog velikog uspjeha, u javnost izađu pompozne najave. Ova analiza neće biti samo o tomu. Nacionalni stadion je nešto nam sigurno treba u budućnosti, ali isto kao što ne mažeš Nutellu na kruh, tako ni nacionalni stadion ne gradiš u ovim okolnostima. Postoji previše problema koji su u zadnjih 30 dana pali u zaborav, ali se trebaju riješiti. Određeni dio hrvatske javnosti i navijačkog puka još uvijek ne može organski podnijeti reprezentaciju, pa su stoga jučerašnji dan preživljavali na aparatima. I to je problem. Dijelom problem reprezentacije, ali puno više problem samih ljudi. Takvi ljudi doživljavaju Lovrena i Modrića kao kriminalce, HNS i reprezentaciju kao Mamićevu prčiju, a sebe kao križare u borbi protiv vječnog zla. Da se razumijemo, Mamić je kriminalac kakvog ovi prostori ne pamte, a njegov utjecaj u HNS-u i reprezentaciji je i više nego vidljiv. Ipak, koliko god se trudio, ne mogu naći neku mrlju na našem nastupu na ovom prvenstvu. Mamić se u zadnje vrijeme više borio po sudovima nego što je nešto mogao delegirati, a ja ne vidim da je nekako utjecao na stožer, izbornika ili igrače, stoga ovaj uspjeh ne može i ne smije nikako pasti pod njegovu sjenu. Ne znam kako ljudi doživljavaju sportaše, ali ja ih doživljavam i sudim upravo tako - kao sportaše. Ono što rade u svom privatnom životu je njihova stvar. Primjerice, Ryan Giggs je sigurno odličan sportaš, ali ako je i pola toga istina što se o njemu piše, onda je isto tako sigurno dno od čovjeka. Slično vrijedi za Icardija, Šukera i slične. Što bih ja uradio da sam Modrić ili Lovren? Koliko god to bilo teško priznati, prilično sam siguran da bi nas većina uradila isto. Potpiši ili idi kući, stvar je dosta jasna i u nekom trenutku karijere većina nogometaša se nađe u takvim situacijama. To su problemi na kojima moramo raditi - ne smijemo uopće dati priliku da se tako nešto dogodi, pa da na sudu dovodiš čovjeka u poziciju u kojoj se zatekao Modrić. Između dvije vatre, one Mamićeve i one javnosti, odabrao je da ga opeče ona javnosna, dobrim dijelom iz prije opisanih razloga. Jasno, križari su se ponovno javili, a i velika većina javnosti koja jedva čeka neki nemoralan potez javne ličnosti je došla na svoje. Dok se recimo isti ti križari i moralisti kunu u Messija i Ronalda, koji oboje imaju sličnog putra na glavi. Ali Luka Modrić je naš, pa ga moramo što prije nabiti na kolac. Takav stav je najbolji za nabiti na neke druge stvari. Ipak, jučer je šira hrvatska javnost pokazala što misli o ovim momcima i reprezentaciji. Mnogi se pitaju što je to toliko posebno u ovom uspjehu? Ja bih rekao da je od samog uspjeha posebniji način na koji su do toga došli. Ljudi vole priče u kojima David porazi Golijata. Još kada se pri tomu David bori i provlači kroz iglene uši te ga mazi sreća, takvo nešto se mora voljeti. Njihova put u Rusiji je nešto s čim se svaki prosječan čovjek mogao poistovjetiti - svakodnevna borba, ustrajnost, rad i odricanje koji se konačno isplatio! Nebitno živite li na ulici ili Ilici, imate li posao ili ne, radite li na gradilištu ili u uredu, mogli ste svoj život pretočiti u tu borbu na terenu i vidjeti kako je to kada jednom konačno uspijete. Zbog toga je jučer pola milijuna ljudi htjelo biti dio te divne sportske priče. Na njenim krilima, moramo se pozabaviti i sa problemima van travnjaka. Ne na način na koji to radi gore opisana manjina, nego ponešto drukčijim pristupom. Bitno je shvatiti da ovaj uspjeh nije došao kao produkt rada sustava. Naprotiv, ovaj uspjeh je došao unatoč radu sustava, koji igrače dovodi do toga da se u nekom trenu moraju povlačiti po sudovima jer su napravili apsolutno sve što su mogli da bi došli do svojih snova, a u onom trenu kad su mislili da se mogu osloniti na sustav, sustav je bio zgažen pod čizmom nekolicine. Za to nisu krivi igrači. Za to smo krivi svi mi koji smo dopustili da se tako nešto uopće dogodi. A to je istina koju nije lako prihvatiti. Što nam treba da bismo ovakav uspjeh možda još jednom ponovili? Ne treba nam sigurno nacionalni stadion, niti mislim da možemo garantirati da će se jednom pojaviti novi klinci koji će napraviti karijere kao ovi sada. Ono na što možemo utjecati je povećanje svijesti o važnosti sporta i bavljenja sportom kod mladih. Kada maknemo djecu sa ulice ili ih odlijepimo od ekrana i dovučemo na igrališta koja treba obnoviti, kampove koje treba izgraditi i stadione koje ćemo planirati, onda možemo i sanjati da ćemo jednog dana gledati kako našim travnjacima trče neki novi Modrići, Raktići i Mandžukići. Hrvatskoj treba nacionalni stadion... Ova analiza neće biti samo o tomu. Nacionalni stadion je nešto nam sigurno treba u budućnosti, ali isto kao što ne mažeš Nutellu na kruh, tako ni nacionalni stadion ne gradiš u ovim okolnostima. Postoji previše problema koji su u zadnjih 30 dana pali u zaborav, ali se trebaju riješiti. Određeni dio hrvatske javnosti i navijačkog puka još uvijek ne može organski podnijeti reprezentaciju, pa su stoga... Lopta ide iz kornera na prvu stativu, relativno jako upucena. Matuidi skace na nju, ima je na glavi, al kako je lose reagovao, maltene je spustio glavu, lopta ga preskache i pogadja igracha koji je odmah iza njega u ruku. Ne postoji promil shanse da je odigrao loptu namjerno, a ruka se spustila po sili gravitacije i pokreta potpuno normalno. Bez VAR-a , niko nije ni pomislio onpenalu, jer se takve stvari ne sviraju. Ovakav penal u finalu, ovakav prnal da donese nekome titulu prvaka svijeta, to nije fudbal, to nije razlog da nekompostane sampion. Var se mijesa kad je ocilgledan propust, a ova situacija sto je podijelila svijet, sigurno nije ocigledna. I konstatacija da je Vida imao chistu loptu na glavi nije ispravna. Lopta leti 80 metara, pada sa neba, nepravilne putanje, Mbabpe u blizini, covjek je morao reagovati kako je reagovao. Da li je bio maler, pa je bila korna a ne aut, to je chista lutrija... Sudija je imao preveliki uticaj na rezultat, imao je losh mech ukupno i zao mi je sto se tako zavrsilo i za njega i za Hrvatsku. Al nek vam je sa srecom sve sto se desavalo zadnjih mjesec , respect do neba! Lopta ide iz kornera na prvu stativu, relativno jako upucena. Matuidi skace na nju, ima je na glavi, al kako je lose reagovao, maltene je spustio glavu, lopta ga preskache i pogadja igracha koji je odmah iza njega u ruku. Ne postoji promil shanse da je odigrao loptu namjerno, a ruka se spustila po sili gravitacije i pokreta potpuno normalno. Bez VAR-a , niko nije ni pomislio onpenalu, jer se takve stvari ne sviraju. Ovakav penal u finalu, ovakav prnal... Poslje medalje u Rusiji,počelo se pričati o mogućoj izgradnji nacionalnog stadion. VRLINE Nacionalni stadion ima jednu veliku vrlinu. Ako budemo imali nacionalni stadion,on jednostavno ne smije biti u Zagrebu ili Splitu! Ako bude u jedan od ova 2 grada bit će samo svađe i i nismo ništa dobili. Nacionalni stadion bi trebao biti u nekom tipa Karlovac ili Dubrovnik. Nacionalni stadion bi također mogao biti koristan u smislu toga da se ne bi morali prilagođavati na nove stadion. Možda bi bili uigraniji. Izgradnja stadiona bi bila zahtjevala da se izgradi popratni sadržaji. To bi donjelo zapošljavanje ljudi što je super. MANE Nacionalni stadion bi potrošio 50-60 milijuna eura. Premijer Plenković je rekao da bi izgradnja novog stadiona potakla mlade da treniraju. Ne slažemse s njim jer mladi će trenirati kada vide nekog drugog da je uspio u ovo našem sistemu. Niželigaški klubovi se trebaju financijski stabilizirati. Bolje bi bilo da uložimo ovaj novac u infrastrukturu. ZAKLJUČAK Nacionalni stadion ima svoje vrline i mane. Ja više naginjem ka tome da se ne izgradi stadion nego da se pare ulože u infrastrukturu. Ne treba nam nacionalni stadion nego bi trebali igrati podjednako na svim ovim poznatijim stadionima. Nacionalni stadion nije ono što treba našem nogometu, već da ulažemo novac u infrastrukturu,napravimo nekakav sustav i da proizvodimo dobre igrače iz naših omladinskih pogona. Nacionalni stadion Poslje medalje u Rusiji,počelo se pričati o mogućoj izgradnji nacionalnog stadion. VRLINE Nacionalni stadion ima jednu veliku vrlinu. Ako budemo imali nacionalni stadion,on jednostavno ne smije biti u Zagrebu ili Splitu! Ako bude u jedan od ova 2 grada bit će samo svađe i i nismo ništa dobili. Nacionalni stadion bi trebao biti u nekom tipa Karlovac ili Dubrovnik. Nacionalni stadion bi također mogao biti koristan u smislu toga da se ne bi morali prilagođavati na nove stadion. Možda bi bili uigraniji. Izgradnja stadiona bi bila zahtjevala da se izgradi popratni sadržaji. To bi donjelo zapošljavanje ljudi što je super. MANE Nacionalni stadion bi potrošio 50-60 milijuna... Nakon uspjeha nogometne reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Rusiji aktualizirala se tema o gradnji nacionalnog stadiona. Mislim da to hrvatska reprezentacija zaslužuje. Nedugo nakon izjave premijera Plenkovića Milan Bandić je okupio novinare i predstavio svoju viziju nacionalnog stadiona na Kajzerici. Plavi vulkan iza kojeg stoji arhitekt Hrvoje Njirić je 2008. Ali Njirić je danas rekao kako postoji opcija da se radio stadion kapaciteta 20 000 i da bi koštao duplo manje od početnog projekta. HNS je krajem prošle godine najavljivao kako bi stadion gradio vlastitim sredstvima,a lokacija mu je trebala biti u Velikoj Gorici. Kapacitetom od 35 tisuća gledatelja stajao bi 50 milijuna eura, a Davor Šuker govorio je kako bi trebalo da dio tereta ipak trebala pokriti i država. No krenimo na pitanja. Treba li Hrvatskoj nacionalni stadion? Maksimir,Poljud,Gradski vrt, Rujevica,Aldo Drosina,Dugopolje. Stadioni u svakom dijelu Hrvatske koji uz ulaganja mogu biti domaćini reprezentaciji ovisno o susretu a koristit će se i u ligi su realnija opcija od gradnje novog stadiona. Izgradnja novog stadiona zahtjeva i izgradnju popratnih sadržaja što zahtjeva i zapošljavanje ljudi, a s obzirom na broj utakmica i posjećenost ne izgleda kao realna opcija. Utakmice reprezentacije nisu učestale da bi pokrile troskove održavanja, a koncerti i ostale manifestacije s obzirom na kolicinu također nisu dovoljne što nam je pokazao i slučaj sa zagrebačkom arenom koja posluje u minusu svake godine. Koje probleme će rijesiti izgradnja stadiona? Izgradnja nacionalnog stadiona neće pomoći hrvatskom nogometu jer probleme s postojećim stadionima neće riješiti izgradnja novog. Dio izjave premijera Plenkovića da bi izgradnja nacionalnog stadiona poslala poruku mladima da se bave sportom je utoliko po#rešna jer mladi koji se počinju baviti nogometom trebaju kvalitetne uvjete i infrastrukturu na nižim razinama. Hrvatska nema problem s kapacitetom stadiona jer podatci nam govore kako na utakmice reprezentacije u prosijeku dolazi oko 3000 ljudi. Šta nam je pokazala izgradnja rukometnih arena? Nakon uspjeha rukometaša Vlada RH i HRS krenuli su u masovnu izgradnju velebnih dvorana koje su ugostile svjetsko i europsko rukometno prvenstvo. Nakon tih turnira vecina arena posluje u minusu, a neke nisu nikada ni završene. Tako da nakon svega nam ostaje zapitati se jeli nam potreban nacionalni stadion ili bi se novci trebali ulozit u infrastrukturu na nižim nivoima jer upravo su oni ti koji generiraju buduće reprezentativce. NACIONALNI STADION Nakon uspjeha nogometne reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Rusiji aktualizirala se tema o gradnji nacionalnog stadiona. Mislim da to hrvatska reprezentacija zaslužuje. Nedugo nakon izjave premijera Plenkovića Milan Bandić je okupio novinare i predstavio svoju viziju nacionalnog stadiona na Kajzerici. Plavi vulkan iza kojeg stoji arhitekt Hrvoje Njirić je 2008. Ali na pitanje je li moralo baš ovako završiti, odgovor je odlučno — NE. Francuzi su na ovom prvenstvu pokazali moćnu i discipliniranu pozicijsku igru, koja se oslanjala na brzu tranziciju u tolikoj mjeri da su njihovo najmoćnije oružje zapravo bili protivnički napadi. Nije Deschamps bio prisiljen tako igrati s obzirom na to koji igrački kadar je imao na raspolaganju, već je to bio njegov izbor. Olivier Giroud, najistureniji napadač ekipe koja je glasila kao jedan od najvećih favorita za zlato i koja je to zlato na kraju i uzela, za vrijeme turnira nije uspio uputiti ni jedan jedini udarac u okvir gola, iako je igrao sve utakmice osim prve, provevši ukupno 546 minuta na terenu. Taj podatak se čini nevjerojatnim i neki će postaviti pitanje da li je Deschamps možda gledao neke druge utakmice nego mi ostali. A odgovor glasi, naravno da nije, već je te iste utakmice gledao drugim očima. Giroud nikada nije bio klasični golgeter, ali posjeduje kvalitete zbog kojih nijedan trener ne može ostati indiferentan na njega. Ali iako je upravo Giroud neka vrst maskote Deschampove Francuske, on sinoć nije bio prevaga, niti je to bio Deschamps, bez obzira što mu je taktika još jednom bila besprijekorna. Ni Pitana nije bio ključni problem, usprkos tome što je uvelike kumovao Francuskoj pobjedi. Jedini faktor koji je sinoć mogao prevagnuti na našu stranu bio je onaj koji je i najzaslužniji što smo uopće došli do finala, a to je naš izbornik. Zlatko Dalić, heroj koji je ujedinio naciju i izvukao najbolje od reprezentativaca, sinoć nije trebao biti zaneseni Hrvat koji igra najveću utakmicu na svijetu, već se trebao zamaskirati u hladnokrvnog destruktivca koji će zaustaviti Francuze u onome u čemu su oni najbolji. Barem na tih 90 minuta. Psihološki aspekt je podcijenjen u današnjem sportu, ali Dalić ga nije podcijenio. Njegov ponizan ali u isto vrijeme odlučan pristup izvukli su iz ove reprezentacije možda i više nego što je objektivno bilo moguće, ali sinoć je trebao napraviti još korak više i sav taj zanos i ponos bolje usmjeriti. U današnje vrijeme finala ne osvajaju ekipe koje imaju veći posjed, bolju igru, pa čak ni bolje igrače. Danas u finalima pobjeđuju ekipe koje ne čekaju da zasluže priliku niti da im se ta prilika ukaže, već one koje iz ništavila odluče ugrabiti ono što im ne pripada. Francuzi su se ovo prvenstvo pokazali kao jedna od najboljih ekipa u prekidima, što i nije čudno s obzirom na fizičke predispozicije njihovih igrača, dok je s druge strane Hrvatska cijeli turnir imala problema braneći ih. Također, prijetnja je dolazila od barem petorice igrača, te je u takvoj situaciji zonska obrana bila osuđena na propast. To je najbolje došlo do izražaja kod drugog gola Francuza. Pet igrača Francuske stoji na rubu šesnaesterca i nakon Griezmannovog zatrčavanja raspršuju se svatko na svoje mjesto, dok naši igrači zonski brane prostor unutar 6 metara. Matuidi skače i nesretno loptom pogađa Perišića u ruku. Perišić radi najbolje što može u tom trenutku, ali neizbježno kasni u skoku za Matuidijem, jer Matudi par sekundi prije kreće u trk sam kao duh. Kada bi netko u startu pratio Matudija, istovremeno bi skočili na loptu, obojica s jednakom šansom za doći do nje, a rizik da lopta pogodi ruku sveo bi se na minimum. Bilo na način da lopta uđe direktno u gol zbunivši vratara koji je ne vidi do zadnjeg trenutka, bilo da protivnički igrač samo skrene loptu ili, kao što je to bio slučaj sinoć, da obrambeni igrač pokušavši izbiti loptu postigne autogol. Također, kada se obrana postavi toliko blizu svog gola, šanse za offside se smanjuju, a vrataru postaje nemoguće istrčati na tu loptu. Preostala dva gola nažalost idu na dušu Subašića, što zbog lošeg postavljanja, što zbog loše reakcije. Ako je ozljeda bila u pitanju, razumljivo je, ali nije opravdanje. Ozlijeđeni vratar ne može braniti finale svjetskog prvenstva, jer u finalu među vratnicama treba stajati čovjek koji je spreman sam dobiti utakmicu ako zatreba, a ne netko tko se ne može odraziti od tla. Ako je Dalić bio praznovjeran, nije trebao biti, jer nas je Fortuna pratila s razlogom, a ne zato što joj se prohtjelo. Jer iako je Subašić vratar svjetskog renomea, ipak nije dio elite koja će izazvati strahopoštovanje jednom Griezmannu, Pogbi ili Mbappeu. Na kraju ostaje žal za finalom koje se nikada više neće ponoviti. Hrvatska će možda opet jednom doći u finale svjetskog prvenstva, ali nikada više neće biti bolje prilike za popeti se na svjetski tron. Jer imali smo generaciju koja je bila dostojna bilo koje reprezentacije svijeta, imali smo igru, imali smo srčanost i glavu. Imali smo snage tri utakmice zaredom otići u produžetke i iz njih izaći kao pobjednici. I imali smo snage boriti se u finalu i parirati moćnim Francuzima. Reprezentativci će se vratiti kao heroji, to je činjenica i o tome se nema što raspravljati. Neki će ostvariti transfer u bolji klub i doseći velike stvari, a neki će svojim ionako bogatim vitrinama dodati još jednu medalju, a cijeli svijet će Svjetsko prvenstvo u Rusiji pamtiti po Hrvatskoj. Ali u našim srcima ostat će žal koji nikada nećemo preboliti. Ne zbog toga što je moglo bolje, već zbog toga što je moglo mudrije. Je li moralo baš ovako završiti? Ali na pitanje je li moralo baš ovako završiti, odgovor je odlučno — NE. Francuzi su na ovom prvenstvu pokazali moćnu i discipliniranu pozicijsku igru, koja se oslanjala na brzu tranziciju u tolikoj mjeri da su njihovo najmoćnije oružje zapravo bili protivnički napadi. Nije Deschamps bio prisiljen tako igrati s obzirom na to koji igrački kadar je imao na raspolaganju,... Dok analiza ne uđe u karakter samog finala, treba pohvaliti Ruse zbog kvalitetne organizacije i prezentacije svijetu kao zemlje pozitive, barem kroz ovih 30-tak dana. Ukoliko netko nije pratio sa osobitom pozornošću, samo finale bila je preslika cijelog prvenstva. Uzbuđenje, prekidi i VAR tehnologija. A u njemu je ponovo slavio Didier Descamps, pobjedom ušavrši u društvo Beckenbauera i Marija Zagala, velikana i članova nogometnog Olimpa, zlatnih igrača i trenera. Očito da je Portugal prije dvije godine dobro upozorio Francuze što se može dogoditi ukoliko se podcijeni protivnik, iili se prerano rezervira autobus umjeren prema Eifelovom tornju. Iako je finale obgrljeno floskulom svih floskula, onoj o jednoj utakmici, Francuzi su bili svjesni kakvu priliku imaju. Na putu do druge titule nisu im stajali ni Brazilci kao 98', niti netko od tradicionalnih suparnika iz kruga Liga Petice, stoga je miris naslova bio puno bliži, kao što je pritisak bio veći. Druga strana je u očima svojih navijača proglašena herojima puno prije, pa su karte bile podijeljene odmah nakon polufinalnih ishoda. Oba izbornika odlučili su postavili iste igrače kao kroz većinu prvenstva. Deschamps ni u finalu nije odustajao od taktičke politike igranja u bloku te traženja prilika putem tranzicija, odnosno najboljeg mladog igrača turnira-Mbappea Lottina. Njegov reaktivni nogomet ostao je bez reakcije nakon 48 minuta vrhunskog nogometa prezentiranog od Hrvatske strane. Toliko spomenuti pozicijski nogomet vratio se kući i kako je turnir odmicao, hrvatski napad je izgledala sve bolje, rješen početnog pritiska pokazati igru koju ima u sebi, ali to nije bilo sve. Što je najčešće bio Kante ili lopta prema beku koji nisu toliko dobri u samoj kombinatorici. Također, blokiranje dodavanje prema Mbappeu je detalj koji su hrvatski braniči raditi na najvišoj razini. Hrvatska je ušla u utakmicu na pravi način. To znači da je razina agresivnosti i kordinacija u kretanju bila puno veća nego na suprotnoj strani. Ideja je bila dovesti Francusku u situaciju da napade moraju kreirati bekovi i Kante, dok bi na svojoj polovici imali 6vs10, od toga je gotovo svaki igrač bio branjen kroz trokute ili pravovremenu podršku ukoliko bi lopta došla do Francuza u međuprostoru ili blizu zone gdje bi mogao kreirati šansu. Detalj koji najbolje prikazuje kako je Dalić dobro pripremio utakmicu su rani prekršaji na Pogbi u fazi rane francuske tranzicije, odnosno dok lopta nije došla do Griezmanna. Tu je odrađen vrhunski posao jer je tada njihov napad bio limiran na duge lopte prema Giroudu ili pokušaj overlapinga bekove, što je hrvatska obrana lako rješavala. Kada je ostvaren preduvjet u blokiranju bilo kakve opasnosti na suprotnoj strani, Hrvatska je imala priliku diktirati tempo igre. Treba spomenuti da Francuska se još na turniru nije suočila sa tako kvalitetnim ili specijaliziranim igračima za diktiranje tempa i playmaking u drugoj trećini jer je Modrić za razliku od De Bruynea izvlačio se i u poznati francuski trokut Lucas-Matuidi-Kante gurao Rebića, istodno dajući priliku Lovrenu da krene naprijed. Hrvatska je kao i protiv Engleske, svoju prvu distribuciju bazirala na suradnji krilo-bek i velikog broja igrača u kasnijoj fazi napada. Posljedica toga je Kanteov loš dan dokumentiran žutim kartonom i ranijim izlaskom početkom drugog dijela. Kao što je velika pobjeda bila kroz prekršaje na Pogbi u ranoj distribuciji, tako je najbolji primjer koliko je Hrvatska bila bolja, kroz brojčanu prednost u odnosu na francusku obranu. Kroz ranije analize i sve ostalo vezanu za taktiku Tricolora najdebljim markerom je označena njihova najjača snaga ili osovina na lijevoj strani koja je potapala Messija, Eriksena i De Bruynea u prijašnjim dijelu turnira. Hrvatska je dobila gotove sve elemente pozicijske igre koji su nedostajali tijekom turnira: od bočnog kanala distribucije sa Lovrenom, preko visokog postavljenih bekova, krila u half-spaceu, dijagonala kojim se iskorištavao overload, trokuti na jednoj od strana, ideja u igri ostvarena kroz ubačaje na drugu stativu i dr. Možda je teza prenaglašena i bez dovoljno argumenata, ali prvo poluvrijeme je možda najboljih 45 minuta Hrvatske od drugog poluvremena protiv Italije 2012. Ali nažalost po Hrvatsku, Božica Fortuna odlučila je jučer pjevati Marseljezu. Ne postoji bolji izraz prenijeti komentar prvog dijela nego na taj način jer Francuska nije imala gotovo ništa izuzev par izlazaka kada su probili hrvatsku liniju i sve gurali na Mbappea. Kada u sastavu nisu Mendy i Sidibe, francuski napad je vrlo limitran. To je podatak koji je znao Dalić i Mbappea je branio sa velikim brojem igrača. Cilj branjenje Mbappea je oduzeti prostor, prvenstveno zbog njegovog ulaska u sredinu jer tada će biti limitiran na pravocrtne prodore po strani između 2-3 igrača od kojih će barem jedan dolaziti kao podrška. Ali Mbappe je sinoć pokazao zašto opravdano ulazi u društvu Pelea i Ronalda. Iz gotovo nemoguće situacije pod najvećim pritiskom lomio je hrvatski lijevi bok i sijao strah Vidi i Striniću zbog čega je uostalom pao 2. Ukupno je 6 od 11 uspješnih dribinga palo u zonama koje su branili Vida i Strinić. No, kod samog vodstva Francuza, Hrvatska obrana je učinila kardinalnu pogrešku dopuštajući Francuzima da budu u njihovih 5 metara, što je posljedično značilo: ukoliko ubačaj bude dobro jak, lopta će završiti u mreži. Tako je i bilo. Perišić je vratio utakmicu na početak ali Vida je u strahu od Mbappea užasno se loše pozicionirao jer je itekako imao vremena postaviti se i loptu odbiti u aut ili kao Šimunić nekada vrataru. Mbappeov pritisak je urodio plodom, lopta je završila u korneru ali jedina kritika koja se može uputiti Daliću je branjenje prekida. No, nisu te nakon opravdane intervencije VAR-a na ruku u neprirodnom položaju koja blokira putanju lopte, Pitana je dosudio kazneni udarac koji je Griezmann pretvorio u vodstvo. Francuska je nogometno orobila Hrvatsku jer gledajući kriterije statistike i eye testa rezultat potpuno nezaslužen. Hrvatska u drugi dio očekivano ulazi još agresivnije i postepeno ubacivala doze rizika, što je proporcijalno smanjivalo obveznu igru, odnosno neke smjernice koje su bile odlične u prvom dijelu. Može se reći da je ruka Perišića kod drugog gola posljedica dekoncentracije uzrokovane umorom zbog velikog broja minuta na terenu. Dodatak toj tezi je Dalićev potez dopuštanje krilima neoobveznu u drugom dijelu zbog svježine u fazi napada. Ostavlljanje Mbappea sa Strinićem je rizik koji očito morao preuzeti kako je utakmica odmicala. Vrlo važan potez dogodio se oko 55. Southgate je u polufinalu loše odreagirao na hrvatsku dominaciju rijetkom njihovog vodstva kada nije prebacio obranu u 5-4-1 nego je ostavio bokove u missmatchu. Deschamps si takvu pogrešku nije dopustio. Uveo je svježeg N'zoznija umjesto indisponiranog Kantea i zacementirao skok u obje faze igre. Također, N'zonzi je bio preduvjet Pogbi da igra slobodnije jer može osigurati bolji protok lopte do druge trećine te pokrivati prostor i dati ravnotežu cijelom veznom redu. Hrvatski preokret je bio moguć do negdje 58-60. Francuska je lakše osvajala ničije lopti jer se osjetio manjak strukture u hrvatskoj igri iz prvog dijela kroz presing i reposjed. Kod trećeg gola napravljen je cijeli niz pogrešaka koji se ne bi dogodio pri rezultatu 0-0, što se vidi po gore postavljenim screenovima. Od početka polukontre, gdje Giroud osvojio duel, Pogba izdržao nalet Perišića do razvitka napada i vrhunca gdje do izražaja došao Mbappe. Bez ozbira na visoko postavljenu obranu, Hrvatska se uspjela vratiti ali onda je zakazao Subašić. Gotovo sigurno u javnosti mu se neće predbaciti krivnja za poraz, ali mogao je bolje reagirati kod oba primljena gola u drugom dijelu. Kod trećeg je ostao na krivoj nozi jer se bez potrebe pomicao i ostao u istoj duljini sa obranom. Hrvatska je tada izgubila utakmicu jer ju više nije mogla kontorlirati niti je imala dovoljno svježine za preokret kao u prijašnjim utakmicama. Napad je bio limitiran na pokušaje preko bokova i ubačaje sa krila, a u obrani je zbog manjka strukture curilo na sve strane. Vida je ponovno darovao Mbappea jer se bojao mogućeg prodora kroz centralni prostor pa nije ni izašao na njega, što je budući dobitnik Zlatne lopte vješto iskoristio. U prvom dijelu bez ikakve subjektivnosti možemo govoriti o elementu sreće, dok u drugih 45 minuta manjak sreće zamijenio je manjak energije u odnosu na suparnika i strpljenja kada je struktura počela pucati. Gledajući sveukupno, Francuska je zasluženo osvojila naslov. Imali su višak sreće u prvom i energije u drugom te iskoristili sve ponuđeno. O pogreškama suca i VAR-a je bespredmetno pričati kada ne uočiš francuski korner na prvu stativu, obranu postaviš u krilo vrataru ili ne izađeš na šut najopasnijem protivničkom igraču. Sreća je bila hrvatski savez cijeli turnir: od autogola i prekrašaja Nigerijaca, preko promašenog penala Messija protiv Islanda, što je preusmjerilo tok utakmice u drugom kolu, Kalinićeve islandske noći, lutrije penala sa Danskom, ispadanja Španjolaca, do grešaka i neiskustva Southgatea. Ali sreća nije bila jedini saveznik na turniru: ova ekipa je pokazala da može napraviti rezultat jer kvaliteta nikada nije bila upitna. Pobjedila je ono što se činilo nepobjedivim: hrvatski sustav koji ih je spustavao godinama unazad. Hrvatska nogometna reprezentacija je kroz zadnjih 10 godina nalazila na vanjske i unutarnje prepreke koje su zbog raznoraznih razloga kočile potencijal, pritom dijeleći ono što je mogla spajati. Možda je ruska avantura akumulirala sve te pošasti i otvorila novu priliku hrvatskom nogometu za bolje sutra. Zato ako gdje vidite sreću, recite joj da se vrati kući, gdje će nam od utorka, kada prođe cirkus Euforije, itekako trebati. Dok analiza ne uđe u karakter samog finala, treba pohvaliti Ruse zbog kvalitetne organizacije i prezentacije svijetu kao zemlje pozitive, barem kroz ovih 30-tak dana. Ukoliko netko nije pratio sa osobitom pozornošću, samo finale bila je preslika cijelog prvenstva. Uzbuđenje, prekidi i VAR tehnologija. A u njemu je ponovo slavio Didier Descamps, pobjedom ušavrši u društvo Beckenbauera i Marija Zagala, velikana i članova nogometnog Olimpa, zlatnih igrača i trenera. Očito da je Portugal... Finale svjetskog nogmetnog prvenstva je event, onaj koji se pamti. Još tamo od Itailje '90. Zahvaljujući Zlatku Daliću, Modriću, Mandžukiću i ostalima, sjećati ću se i finala 2018. Izgubili smo, ne toliko od boljeg koliko od boljeg na taj dan. Francuska sigurno nije momčad koja bi u 10 utakmica 10 puta dobila Hrvatsku, ali je jučer, na dan finala, više toga ušlo, jednostavno su imali dan, a Hrvatska ne toliko. No, Hrvatska je sudjelovala u tom danu, ispratila je SP od prve do zadnje minute kao aktivni sudionik i oči svijeta skrenula na sebe, to je veliko, to je povijesno i to nitko nikada neće zaboraviti, čak ni onda kada rezultat same utakmice počne blijediti iz sjećanja. Utakmica se može izgubiti, ali toliko toga smo ipak dobili. Dobili smo osjećaj ponosa na reprezentaciju, nogomet i zemlju, koliki god domoljubi ili optimisti neki od vas bili, ne živimo u vremenu i mjestu gdje takav ponos često može btii opravdan. Dobili smo izbornika za dugo godina unaprijed, ako će biti pameti i razuma da se to iskoristi. Izbornika koji je od prvog dana stupanja na dužnost znao što želi, kako igrački tako i u atmoferi. Dalić je imao viziju kako Luku Modrića 'pogurnuti' da bude ključni igrač ove reprezentacije, kako iskoristiti potencijale najjačih igrača i kako stvoriti jedno pobjedničko ozračje u ekipi. Uz malo sreće i puno rada, to mu je uspjelo, ne na improvizaciji i stihiji nego na ideji, znanju i radu, ako te sreća nakon toga poprati, tim bolje. Dobili smo i potvrdu da raspolažemo sa ekstra talentiranim igračima, igračima koji su to bili i prije, samo su neki površni poznavatelji nogometa to ignorirali i sprdali ruka u zraku, prisutan. Ne samo Luka Modrić koji zasluženo nosi Zlatnu loptu kući, tu su i Mario Mandžukić koji se dokazao kao zlata vrijedan napadač koji se ne slama pod pritiskom, Ivan Perišić kojeg se isplati čekati, što mnogi od nas ne bi bili spremni, ali Zlatko Dalić bi, Dejan Lovren koji je svoju karijeru preokrenuo za 180 stupnjeva isključivo svojim radom na terenu, dobili smo potvrdu da vjera u njih kod onih koji su je imali je bila opravdana, a kod onih koji nisu vjerovali da se jednostavno radi o potpuno krivom interpretiranju viđenoga. No, dobili smo još toga. Dobili smo jedno fenomenalno pozitivno iskustvo praćenja reprezentacije gdje se malo-pomalo gradila nevjerojatna atmosfera oko nastupa Vatrenih. Od početne skepse na temelju prijašnjih iskustva, pa preko jačanja vjere u uspjeh nakon početnih pobjeda, pa uskoro masovne euforije u većem dijelu javnosti pa sve do kulminacije posljednjih nekoliko dana kad su i oni najmanje zainteresirani za nogomet postali najveći nogometni fanovi. Možda je nekome glupo što postoji toliko casual fanova, prigodnih navijača koji prate samo velika natjecanja, ali najveća pobjeda nogometa i Dalićeve momčadi je da su toliku masu stavili na svoju stranu i doveli na trgove i ulice da gledaju i navijaju, zagriženog nogometnog fanatika se ne treba truditi dobiti, ali pridobiti supruge da uz bračnog druga ne samo gledaju utakmice nego i aktivno navijaju, plaču i urlaju, to nije svakidašnja pojava, to je teško za izvesti. U pozitivnu atmosferu svakako treba staviti i navijački korpus u Rusiji koji je bio brojan, ali odradio prvenstvo bez i najmanjeg izgreda, bez problema, samo sa vatrenom potporom momčadi. Također, dojam je da Hrvatska izlazi iz postdomovinsko ratne atmosfere navijanja, kad je bitnije nekoga progladiti srbinom i kad su ratni pokliči dominantna tema navijanja i ulazi u eru 'normalnog' navijanja, kad je bitno podržati svoje, a ne vrijeđati tuđe. Čak i teza koja omalovažava Francuze, tobože ona da Francuzi nisu Francuzi zbog crnih igrača u momčadi, nije prihvaćena u javnosti, većina ju je ignorirala i nije se spuštala na razinu još nekoliko relikata prošlog stoljeća koji ne mogu živjeti u modernom svijetu. Možda je pretjerano to tvrditi, ali sve to je zasluga Zlatka Dalića. Na temelju njegove stručnosti, skromnosti i dopadljivog karaktera sve ovo drugo je bilo lakše postići. Dalić je ujedinio u jednoj osobi čovjeka koji zna i želi raditi sa osobom koja je jedan iz naroda, ničiji igrač i čovjek koji ne radi spektakl niti od sebe niti od reprezentacije nego ima posao za odraditi i radi ga najbolje što zna i može. Iz njegovog rada proizašla je funkcionirajuća momčad, iz te momčadi proizašao je rezultat, a iz tog rezultata je proizašlo općenacionalno veselje i sreća kakvu ne pamtimo dugo vremena. To da čovjek koji je započeo sve to u trenucima svoje najveće slave i popularnosti pola zasluga pripisuje sreći i ne veliča svoj kult ličnosti nego pušta da to drugi naprave, govori više o Zlatku Daliću nego sve pobjede i medalje koje može osvojiti. Nije vrijeme za pitanja - što dalje? Vrijeme je proslave, puno stiskanja ruku i tapšanja po ramenu, a onda vrijeme zasluženg odmora za izbornika i momčad. Već nakon toga vidjeti ćemo u kojem smjeru idemo, hoće li ovaj uspjeh donijeti neke nove promjene, hoće li hrvatski nogomet uhvatiti svjetske trendove i pokazati put cijeloj državi ili će ponovno zaglibiti u mulju kao i nakon bronce. Kad vidimo priče o uspjehu kao one Zlatka Dalića i reprezentativaca Hrvatske, čini se moguće, kad vidimo prigodna politička obećanja i demagogiju top klase, realnost nas šamara u lice. Ako nas je uspjeh reprezentacije u Rusiji išta naučio, onda je to da treba vjerovati, čak i u ono što ti se čini apsurdno i nemoguće, postoje ljudi koji promjene mogu napraviti, samo ih treba pronaći i dovesti na prava mjesta. Nedjelja koju ćete nositi sa sobom gdje god išli Finale svjetskog nogmetnog prvenstva je event, onaj koji se pamti. Još tamo od Itailje '90. Zahvaljujući Zlatku Daliću, Modriću, Mandžukiću i ostalima, sjećati ću se i finala 2018. Izgubili smo, ne toliko od boljeg koliko od boljeg na taj dan. Francuska sigurno nije momčad koja bi u 10 utakmica 10 puta dobila Hrvatsku, ali je jučer, na dan finala, više toga ušlo, jednostavno su imali dan, a Hrvatska ne toliko. Pa dobro naslov bi trebao biti kamo ide Hrvatski nogomet, nakon veceras. HNS- Tesko je ocekivati ikakve promjene barem u slijedece 2-4godine.. Naravno HNS ce sve to bahato pokrasti ovaj potrositi i poslovati na nuli ili u minusu kad zatvore knjige.. Osim toga tko zna hoce li presuda Mamicu biti pravomocna i kada, nista me vise po slicnim pitanjuma ne moze iznemaditi. IZBORNIK-Dalic je vec izjavio dq se mora odmoriti sa obitelji i tada ce odluciti sto dalje. Suker je izjavio isto da se mora odmah ici odmoriti na more i otici kod mame na rucak pa ce onda o izborniku.. Za pretpostaviti je da ce mu ponuditi taj 4godisnji ugovor ali pitanje je koliko ce Suker biti jeftin tj skrt, a drugo pitanje je misli li Dalic da mu je bolje povuci se kao vice prvak svijeta i otici opet na bliski istok ili kinu gdje ce ga sada platiti suhim zlatom.. Jos nesto u vezi bivseg izbornika Cacica.. HR KLUBOVI-U blizoj buducnosti valja ocekivati da ce biti sve po starom sto se tice Dinama, Hajduka Rijeke i Osijeka.. Od ovoliko novca koji ce doci u blagajnu HNS- oko 25mil dolara ispravite me ako grijesim tesko ce nasi klubovi vidjet bilo kakvu znacajniju svotu koja bi pomogla infrastrukuri i radu s mladima. REPREZENTACIJA- Dok ne doznamo uskoro tko ostaje a tko se oprasta od reprezentacije ne mozemo mozda dati neku bolju analizu hrvatskog nogometa u blizoj buducnosti ali za ocekivati je da cemo sada biti nositelji grupe u kvalama za Euro 2020 i WC 2022.. Sto tamo mozemo realni postici tko zna.. Dugorocnije gledano vjerujem da ce ovaj uspijeh repke i zlatna lopta prvenstva Modrica utjecati na to da ce se za jedno 7-8 godina pojaviti par nadarenih mladih igraca ako nista drugo onda iz grada Zadra:.. I kratkorocna i dugorocna prognoza stanja hrvatske nogometne reprezentacije meni se cini povoljna i pozitivna s tim da ponoviti slican uspjeh ovome biti ce super tesko izvedivo.. ZAKLJUCAK je da se nista bitno nece promjeniti. HR klubovi nece dobiti znacajne donacije koje omogucavaju kvalitetan rad sa nadarenom djecom, u HNSu su svi uhljebljeni svi jedan drugom... Repka ce ostatu pri vrhu jer jednostavno ima doboljno kvaliteta i mladji vec imaju iskustva i stjecat ce nova protiv najjacih reprezentacija sada u ligi nacija Engleska Spanjolska sto je jako bitno. Ovaj uspjeh ce dugorocno gledano stvoriti nekoliko klasmih igraca za buducnost. Kuda Idu Divlje Svinje Pa dobro naslov bi trebao biti kamo ide Hrvatski nogomet, nakon veceras. HNS- Tesko je ocekivati ikakve promjene barem u slijedece 2-4godine.. Naravno HNS ce sve to bahato pokrasti ovaj potrositi i poslovati na nuli ili u minusu kad zatvore knjige.. Osim toga tko zna hoce li presuda Mamicu biti pravomocna i kada, nista me vise po slicnim pitanjuma... Nadigrali smo Francuze, a opet izgubili 4-2. Presudili su nam, kao sto je to i obicaj na najvisoj razini, detalji. Neki ce reci sreca. Da, u jednom dijelu, ali tu postoji i taj jedan dio gdje je protivnik jednostavno individualno kvalitetniji, te se u određenoj situaciji jednostavno bolje snasao. Fenomenalan ubacaj Griezmanna, tocno gdje treba. Nazalost, Mandzo je dao autogol, htio je najbolje. Nema veze, idemo dalje. Bio je, ali ne moze se kriviti Perisica. Jednostavno je skocio na loptu, a naravno da se ne moze skakati s rukama uz tijelo. Matuidi je okrznuo loptu koja je pogodila Perisica u ruku. Ne radimo faul kada trebamo. Strinic u nezgodnoj situaciji s Mbappeom. Cak smo to i dobro rijesili. Povratna koja dolazi do Pogbe, udarac blokiran, lopta opet dolazi do Pogbe. Subasic nazalost mozda jedini od nasih nije bio na razini u ovoj utakmici. Ne radimo faul kada trebamo. Lopta dolazi do Mbappea na 20-ak metara, Vida se mozda previse povlaci. Subasic je pokriven, ali jos jednom ide napamet. U svim tim slucajevima dosla je do izrazaja ta neka individualna kvaliteta Francuza. Jednostavno, nasli su se u nekim situacijama gdje su njihove prednosti dolazile do izrazaja i zbog velike individualne kvalitete, te dijelom nase malo losije reakcije, su to rijesili u svoju korist. Izgledali smo jako dobro. Kontrolirali posjed, vrtili strane, probijali bokove, centrirali. U nekoliko navrata je falilo malo koncentracije u zavrsnici. Dalic je sve napravio izvrsno. I postavio utakmicu, i zamjene su bile dobre. Ubili smo ih u vezi. Bili prvi na drugim loptama, sakrili im loptu. Jedina zamjerka je vec spomenuto, nismo u nekoliko situacija na vrijeme napravili faul i sprijecili kontru, pa makar i po cijenu kartona. Nismo ni mi zabili gol iz nekih strasnih uigranih akcija, prvi gol je pao nakon dobro odigranog prekida, odbijanac dolazi do Perisica koji sjajno reagira. Drugi gol necu ni komentirati, nonsalancija Llorisa. Razlika je u dojmu, mi igramo, provociramo te neke situacije iz kojih se moze izroditi nesto opasno. Kreiramo, pokusavamo stvoriti nesto, igramo nogomet! Francuska nije odigrala nista! Kada imaju posjed, idu samo duge lopte na Girouda koji ih spusta. Inace se povlace duboko, cekaju kontru. Sramota za tako talentiranu grupu igraca. Vec sam nekoliko puta napisao u svojim analizama, nemam problema da tako igra Iran, ali da ekipe kao Urugvaj, Portugal ili Francuska igraju ovako, to mi je jednostavno neprihvatljivo. Znam, tako se ponekad osvajaju trofeji. Ali to nije pravi put, i nikako nije nacin na koji ce bilo tko dominirati svjetskim nogometom kroz godine. Ne volim slaviti poraze. Pogotovo ovakve, kada izgubis utakmicu u kojoj protivnik nije bio bolji od tebe. Zato sam i dosao kuci ovako rano. No, moramo biti ponosni. Odigrali smo izvanredno prvenstvo. U nekoliko utakmica detalji su bili na nasoj strani. Danas su bili na strani Francuza. Na nama je da iskoristimo ovaj uspjeh kako bi rijesili neke stvari u nasem nogometu. Izgradili kamp i nacionalni stadion. Rijesili problem financiranja klubova u nizim rangovima natjecanja. No to je druga prica. Veliko HVALA Vatrenima na ovom prvenstvu, ucinili ste nas ponosnima i pokazali koliko mozete. Neka ovo bude samo pocetak. Nadigrali smo Francuze, a opet izgubili 4-2. Presudili su nam, kao sto je to i obicaj na najvisoj razini, detalji. Neki ce reci sreca. Da, u jednom dijelu, ali tu postoji i taj jedan dio gdje je protivnik jednostavno individualno kvalitetniji, te se u određenoj situaciji jednostavno bolje snasao. Fenomenalan ubacaj Griezmanna, tocno gdje treba. Nazalost, Mandzo je dao autogol, htio je najbolje. Nema veze, idemo dalje. Bio je, ali ne moze se kriviti Perisica. Jednostavno je skocio na loptu, a naravno da se... Prije početka teksta, napomenuo bih da ovo nije tekst za one koji nogomet gledaju kroz statističke podatke i koji podržavaju reaktivan nogomet najskuplje reprezentacije na svijetu op. Francuska je reprezentacija zasluženo osvojila naslov prvaka,prvi nakon 1998 kada su bili domaćini. Izvukli su pouke o odnosu na izgubljeni Euro od prije 2 godine protiv Portugala. To pišem kako bi ljudi shvatili ovaj tekst koji će radi toga biti prožet i podosta jednostranom pogledu nogometa kroz ESTETIKU. Kako je Grčka 2004 osvojila Euro sa reaktivnim pristupom i princip 1 korner 1 gol u fazi na ispadanje. Iako su mnogi protestirali zbog njihovog načina igre, meni je to bilo prihvatljivo jer je to bila izrazito limitirana ekipa kojima je jedini kreativac donekle bio Giorgos Karagounis koji im je i izvodio sve prekide čini mi se i jednostavno za drukčiji način nisu znali. O Talijanima 2006 neću puno trošiti riječi jer će oni uvijek biti isti. Portugal 2016 i njihovo osvajanje tog spomenutog prvenstva je bila blasfemija za nogometni svijet. Imati toliko vrhunskih i plemenitih igrača i igrati kao Grčka 2. Unatoč osvojenom naslovu svjetskih prvaka, ova Francuska je imala dosta upitnika. Da se bekovski dvosmjerni par Mendy i Sidibe nisu koristili je prilično neshvatljivo ako su ozlijeđeni ili načeti mogao ih je zamijeniti i da je na njihovo mjesto stavljen Pavard koji je prirodni stoper te Hernandez koji je isto stoper koji razliku od prvoga rijetko prelazi centar izuzetak 30 minuti drugog poluvremena protiv Argentine. Steven N'zonzi je jedini igrač unatoč tome što nije tolika klasa koji je mogao davati tempo francuskoj reprezentaciji,ali je jako malo igrao. Ista situacija je bila sa Tolissom koji je imao fenomenalnu sezonu u Bayernu, kojemu je mjesto uzeo Matuidi prvenstveno radi dominatnih obrambenih značajki op. U skupini su se Francuzi provlačili iako 2 pobjede i remi ne sugeriraju tako na prvu ruku. Utakmicu protiv Australije su dobili iz flipera i Australci su zapravo igrali onako kako su Francuzi igrali protiv ostalih u knockout fazi. Protiv Peru je isto bila neizvjesna utakmica, lopta je u čudnom luku došla do Mbappea i to je bilo 1:0, dok je na drugoj strani kasnije Peru pogodio prečku gdje Lloris ne bi mogao ništa. Utakmica protiv Danske nije imala rezultatskog značaja pa ne treba suviše analizirati. U utakmici protiv Argentine, naročito u drugom poluvremenu su Francuzi pokazali kako lepršavo mogu igrati,iako su imali dosta prostora protiv Argentine gdje je Mbappe pokazao svu raskoš svog talenta. Protiv Belgije su bili nadigrani, iako su pokazali sjajne obrambene mehanizme,ali i pozicijsku igru na svojoj polovici preko Griezmana, Girouda i Pogbe se oslobađali presinga Belgijaca. Opet jedan prekid i prolaze Francuzi. Ovakvu dekandenciju u igri ovakve superiornije reprezentacije koja se po kadru lako može usporediti i sa Brazilom iz 2002 je neshvatljiva. Uvjerenja sam takva je i cijela ova kvazianaliza da je Francuska mogla svakoga uništiti sa pozicijskom igrom da je bio iole progresivni izbornik da je njima bio Martinez... Deschamps je optimalizirao samo obrambemu postavku, dok je napadački dio prepustio improvizaciji. Ovakve Francuske se ni Mourinho ne bi posramio Prije početka teksta, napomenuo bih da ovo nije tekst za one koji nogomet gledaju kroz statističke podatke i koji podržavaju reaktivan nogomet najskuplje reprezentacije na svijetu op. Francuska je reprezentacija zasluženo osvojila naslov prvaka,prvi nakon 1998 kada su bili domaćini. Izvukli su pouke o odnosu na izgubljeni Euro od prije 2 godine protiv Portugala. Nikad nisam razumio razliku između znanja i sreće. Tako je počeo prošli članak sličnog naziva, a poslije današnjeg dana u jedno sam sasvim siguran — ta razlika mi je još manje jasna. I ovu utakmicu sam gledao sam. Iz istog razloga kao i do sada — dovoljna mi je moja nervoza, ne treba mi nervoza drugih. Začudo, prije početka utakmice nisam bio ni blizu nervozan kao što to obično budem. Ostvarili su više nego što je bilo tko mogao očekivati, a danas i da izgube tko bi im mogao nešto zamjeriti, razmišljao sam. Doduše, ako se stvari poslože onako kako treba, mogli bismo i do kraja — kakva bi to tek priča bila! Kako ćemo igrati danas? Ovaj prvi način bi sasvim sigurno utakmicu učinio negledljivom — nešto slično kao što smo gledali na utakmici Francuska — Danska, ali sa neusporedivo većim ulogom. Ne bismo im dali previše prostora za tranziciju, ali prema naprijed bismo bili previše sterilni. Uz to, šanse da bismo primili neki gol iz prekida su i dalje dramatično visoke. I konačno smo proradili tamo gdje smo cijelo prvenstvo čekali da eksplodiramo — u zadnjoj trećini. Usudio bih se reći da je prvo poluvrijeme protiv Francuske najbolje poluvrijeme koje je Hrvatska odigrala još od EURA 2012. Preuzeli smo rizik u veznom redu, bekovi su stajali netipično visoko i ulaskom u sredinu ostavljali prostor za Perišića ili Rebića da probaju nešto riješiti 1 na 1. Ako to ne bi prošlo, radili smo dupliranje bekova i tako dolazili do dobrih pozicija za centaršut. Ako I to ne bi prošlo, u sredini se stvorilo dovoljno prostora da se okomitim loptama proba naći Mandžukić ili neko krilo koje dolazi u naletu. Ukratko, napadački smo imali baš sve. U obrani smo visokim pritiskom natjerali Varanea I Umtitija da vode igru, što je upravo ono što želimo. Kada god bi pokušali proigrati Pogbu ili Kantea, bili su okruženi Brozovićem, Modrićem ili Rakitićem. Daleko najbolji smo bili na tim ničijim loptama — možete li se sjetiti kada je zadnji put Kante u poluvremenu imao 0-8 osvojenih duela? Ipak, na poluvrijeme smo otišli sa golom zaostatka. Pričao sam već kako smo do sada imali puno sreće koja je, eto, poslije godina razočaranja došla na našu stranu. Ovo popodne Fortuna je jednostavno rekla NE MOŽE. Može li jedan centaršut sletjeti Mandžukiću na glavu? Može li ta lopta pasti malo bolje na Perišićevu nogu, pa da ne ode u korner? Može li Pitana vidjeti da se Griezmann prvo bacio, pa je tek onda došao kontakt? Može li Mandžukić malo više skočiti pa loptu prebaciti preko gola, a ne u rašlje? Može li se lopta od Matuidija odbiti Perišiću na nogu, a ne u ruku? Dva puta su prešli centar, ali na poluvremenu 2-1 za Francusku. Sad sam već bio dosta nervozan. Pa daj, neće nas valjda dobiti ovako? I bio sam u pravu. Bit će još i gore. Mbappe je jednostavno prebrz za Vidu, ostavio je loptu za Griezmanna, ovaj proslijedio do Pogbe, blokiran šut. Može li se lopta odbiti bilo komu drugomu osim Pogbi? Dobro ajde, krakat je, uvijek će biti prvi na toj odbijenoj lopti. Može li mu se lopta odbiti malo više u stranu, da nije u idealnoj poziciji za šut? Može li Subašić vidjeti tu loptu pa da barem dobije priliku za obranu? Taj gol nas je presjekao i do kraja je sve bilo jurišanje. U tom jurišu je i Mbappe ostao prilično usamljen, izborio se za šut, Vida nije dobro ušao u blok, a ni Subašić se nije proslavio pa je Francuska zabila prvi gol za kojeg je od početka do starta bila sama zaslužna. Ipak, koliko god ga i dalje ne volim kao trenera, Deschampsu se mora priznati da je dobro primijetio gdje je problem. Koliko je ta zamjena utjecala na ishod je teško reći jer je treći gol došao odmah nakon toga, ali poslije te izmjene smo imali manje priliku za kreaciju. A onda je uslijedilo nešto po čemu ću zauvijek pamtiti Marija Mandžukića. Zabio je Realu gol škaricama u finalu. Istom klubu je zabio dva gola u polufinalu. Odveo nas je u finale Svjetskoga golom protiv Engleza. Ali sve to je palo u drugi plan poslije danas. Trk prema golmanu dok gubite 4-1 u situaciji gdje ste prije toga igrali tri puta po 120 minuta. Njegov današnji gol je slika onoga što je bio cijelu karijeru i onoga što je ova ekipa postala na ovom Svjetskom. I zbog toga sam beskrajno ponosan. Takvu Hrvatsku smo dugo priželjkivali, još od Bilićeve ere i konačno smo je dočekali. Što se promijenilo pa smo je dočekali tek sada? Zlatko Dalić je zaslužio sve čestitke i hvalospjeve koji ga trenutno prate. Uspio je sebe staviti u drugi plan i od skupa dobrih pojedinaca napraviti momčad, što nije uspjelo ni Kovaču ni Čačiću ni Štimcu. A što tek reći za Luku Modrića? Dobar dio javnosti ga ne može smisliti iz raznoraznih razloga. Postao je praktički predmet sprdnje ljudi koji bi u njegovoj poziciji napravili još gore stvari. Onda je došao na Svjetsko nakon što je odigrao u Realu gdje si standardan prvotimac i ključni igrač momčadi. Da, da i da. Ali, Luka Modrić je borben. Luka Modrić je uporan. Luka Modrić je tvrdoglav i Luka Modrić je kapetan. Konačno, Luka Modrić je Zlatna lopta Svjetskog prvenstva. Ako postoji nešto što se može opisati kao zasluženo, onda je to to. Ipak, Fortuna ima svoje prste u svemu, pa tako i u nogometu. Bismo li ovakav dojam o reprezentaciji imali da je Modrićev penal otišao par milimetara udesno? Ili da Danci nisu napucali jedan drugoga u glavu? Pratila nas je na ovom Svjetskom, ali danas jednostavno nije bila na našoj strani. Jer Hrvatska je bila tako blizu da postane prvak svijeta. I zbog toga sam tužan isto koliko sam ponosan. To je nogomet — od euforije do očaja u 90 minuta. Ovih 30 dana je pokazalo što možemo i kakav karakter imamo. Da, karakter, koliko god bila naporna riječ, ali karakter je ono što je ovu ekipu nosilo skoro do kraja. Pokazali su sve ono čemu svaki sportaš, ali i čovjek treba težiti. I na tomu im hvala! Jedno srce, jedna duša, jedna Hrvatska! Bolje ti se rodit bez one stvari ili Kad Fortuna kaže NE MOŽE Fortuna lat. Nikad nisam razumio razliku između znanja i sreće. Tako je počeo prošli članak sličnog naziva, a poslije današnjeg dana u jedno sam sasvim siguran — ta razlika mi je još manje jasna. I ovu utakmicu sam gledao sam. Iz istog razloga kao i do sada — dovoljna mi je moja nervoza, ne treba mi nervoza drugih. Začudo, prije početka utakmice nisam bio ni blizu nervozan kao što to obično budem. Ostvarili su više nego što je bilo tko mogao očekivati, a danas i da izgube tko bi...
4SP 2018
Ovakav penal u finalu, ovakav prnal da donese nekome titulu prvaka svijeta, to nije fudbal, to nije razlog da nekompostane sampion. Francuzi su na ovom prvenstvu pokazali moćnu i discipliniranu pozicijsku igru, koja se oslanjala na brzu tranziciju u tolikoj mjeri da su njihovo najmoćnije oružje zapravo bili protivnički napadi. I zbog toga sam beskrajno ponosan. U skupini su se Francuzi provlačili iako 2 pobjede i remi ne sugeriraju tako na prvu ruku. HNS- Tesko je ocekivati ikakve promjene barem u slijedece 2-4godine.. Jedini faktor koji je sinoć mogao prevagnuti na našu stranu bio je onaj koji je i najzaslužniji što smo uopće došli do finala, a to je naš izbornik.
[Najlepše izjave ljubavi voljenoj osobi|Zadarski list oglasi kontakt|Najbolji tekstovi pjesama lyrics sa Balkana]
komentiraj (0) * ispiši * #
