Razgovarajmo o krugu

Edip je bio neželjeno dijete tebanskog kralja Laja i kraljice Jokaste. Kralj Laj nije želio potomstvo jer mu je proročište boga Apolona u Delfima proreklo da će ga sin ubiti i oženiti se sa svojom majkom. Kad se dijete rodilo kralj i kraljica su naredili svom pastiru da ga odnese u šumu i prepusti divljim zvijerima. Učinili su to da bi se suprotstavili sudbini. No malog je Edipa pronašao jedan korintski pastir i odnio ga na korintski dvor. Tamošnji kralj i kraljica su ga prihvatili kao svog sina. Odrastao je ne znajući tko su mu pravi roditelji. Počeo se pitati o svom identitetu. Otišao je u proročište u Delfima. Tamo naime bijaše hram boga Apolona u koji su ljudi dolaziti pitati za savjet kad bi nailazili na prepreke na svom životnom putu. Savjete je davala proročica Pitija. Upitavši je o svome podrijetlu dobio je odgovor koji se nije odnosio na njegovu prošlost, već na budućnost. Rekla mu je: «Ti si onaj koji će ubiti svoga oca i oženiti se sa svojom majkom». Edip ne može prihvatiti ovakvu sudbinu i odluči za uvijek napustiti Korint.
Odlazi u pravcu grada Tebe uvjeren da će tako postati ono što on sam želi. U jednom uskom tjesnacu sreo je starca u kočiji sa pratnjom. Starac mu je naredio da mu se makne s puta jer kroz tjesnac treba proći prvi onaj tko je bolji, tko ima veće dostojanstvo. Edip se nije želio maknuti rekavši mu da ne poznaje nikog boljeg od bogova i svojih roditelja. «Tim gore po tebe» viknu starac i naredi svom kočijašu da kočijom krene dalje. Kotač kočije ozlijedio je Edipa. Razbješnjen, svojim je kopljem ubio kočijaša, a zatim Laja i ostale članove pratnje, osim jednog koji je uspio pobjeći. Uvjeren da nije ništa loše učinio, ponosan na svoju tjelesnu snagu koja mu je omogućila da rješava probleme, nastavio je svoj put.
Uskoro je došao u priliku da pokaže i moć svoga uma. Čuo je za veliku nesreću u gradu Tebi. Nesreću je donosila sfinga, čudovište u lavljem tijelu, orlovih krila, sa ljudskom glavom. Sfinga je susretala Tebance i postavljala im pitanje na koje nitko nije znao odgovor. Nije to bilo kakvo pitanje, već pitanje koje odlučuje o životu i smrti. Svi koji ne znaju odgovor moraju umrijeti. Budući da su stradali i neki ljudi bliski kralju i kraljici, Laj je odlučio da ode u Delfe i da tamo sazna što mu je činiti. Kako se nije vratio kraljica Jokasta obećala je ženidbu i prijestolje onome tko razriješi sfinginu zagonetku. Edip se suočio sa sfingom i njezinim pitanjem. Ono je glasilo: Koje to biće ujutro hoda na četiri noge, popodne na dvije, navečer na tri, a najjače je onda kad hoda na najmanji broj nogu? Njegov odgovor bijaše: čovjek.
Kad je čula odgovor sfinga se bacila sa stijene, a Edip je postao tebanski kralj i Jokastin muž. Starac kojeg je sreo na putu bijaše njegov otac, a tebanska kraljica njegova majka. Godine su proticale. Neko je vrijeme se činilo da je Edip zaista oslobodio Tebu svakog zla, ali jednog dana pojavilo se zlo neusporedivo gore od one koje je Edip svojom mudrošću otklonio. Bijaše to smrtonosna bolest kuga - strašna bolest koja se uspoređuje sa samom smrću. Nemilosrdno grabila je i životinje i ljude Građani su potražili pomoć od kralja Edipa. On je poslao delegaciju u Delfe. Proročište je odgovorilo da je kugu uzrokovao onaj tko je ubio kralja Laja. Kuga neće prestati prije no što se ubojica bude pronađen i prognan iz grada.
Edip poziva čitav grad da mu pomogne u potrazi. Svatko tko nešto zna mora to reći. Ako se sazna da je netko nešto znao a nije rekao kaznit će se. Prorok Tiresija sve zna i savjetuje Edipu da odustane od potrage jer ona neće za njega dobro završiti. Edip se odupire, ali preko saslušavanja svjedoka postepeno sve više uviđa da je u cijelom svom dosadašnjem životu imao krivu sliku o sebi. Mislio je da je spasio grad, a zapravo ga je upropastio. Mislio je da je postao nešto veliko, a zapravo je postao ocoubojica i muž svoje majke. Iskopao je sebi oči, napustio grad i otišao u progonstvo.

Radnju spomenute Sofoklove drame i fabulu mita ne bismo smjeli poistovjećivati. Sofoklo nam ne pokazuje kako se Edip bori protiv sudbine da bi je izbjegao. On nas ne navodi na to da se upitamo je li Edip odabrao pravi ili krivi put, je li mogao izbjeći sudbini, kako je trebao postupiti kad je sreo svoga oca? Je li bilo nužno reagirati tjelesnom snagom? Da li Edip uistinu poznaje zagonetku čovjeka ili ga je sfinga prevarila da bi do kraja dovela ono što je Edip ubojstvom oca već započeo? Sofoklo sve to ostavlja tajnom.
Sofoklo se posebno usmjerava na jedan moment, Edipovo suočavanje sa istinom. Tu se Edip pokazuje kao čovjek velikih ljudskih kvaliteta. On hoće saznati istinu, pa i onda kad shvaća da bi on mogao biti počinitelj zločina. Uvažava je bez obzira na posljedice koje ona za njega ima.
Doživimo li ovu tragediju zajedno sa korom koji pomno, sa puno razumijevanja, suosjećanja i straha prati Edipa u njegovom suočavanju sa istinom, doživjet ćemo misterij ljudskog življenja, nesigurnost, nemoć, mogućnost velikih, neočekivanih preokreta, granične situacije.
Osvrnimo se i na onoga tko nam pomaže da istinu saznamo – proroka Tiresiju. Upitajmo se je li proroku stalo do Edipa ili je on bio u službi opakih bogova koji su Edipu odredili ovako okrutnu sudbinu.
Pokušajmo odgovoriti na pitanje kakva je to istina koju Edip traži. Da li je to istina samo o nekim činjenicama? Nije li ovdje riječ o istini o Edipu, o cjelokupnoj njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i to ne samo o onome što je on učinio, već i o tome što on jest. Pođimo i korak dalje. To nije istina samo o Edipu već o čovjeku uopće. To je istina o promašenom čovjeku, o čovjeku koji se nije uspio ostvariti, već je bio igračka u rukama sudbine.
Ovako pojmljena i doživljena istina otvara nam horizont u kojem možemo vidjeti istinu o ostvarenom čovjeku i postaviti ono ključno pitanje: što treba čovjek činiti da sebe ne promaši?
Ovo pitanje vodi k novom pitanju, što treba čovjek činiti ako u životu promaši, pa čak, ako mu se dogodi ono što se Edipu dogodilo, da promaši veliki dio svoga života?
Pitanje koje nikako ne možemo izbjeći kad se radi o kralju Edipu je pitanje njegove krivice. Da li je Edip kriv? Proglasimo li ga nevinim posegnut ćemo za argumentom da je bio nemoćan. Pitanje koje dalje slijedi glasi je li Edip odgovoran za svoju nemoć? Sigurno je da nije odgovoran za sve okolnosti u kojima se našao jer nije mogao na njih utjecati. No, postoji li područje koje on može kontrolirati, na koje on može utjecati, za koje je on odgovoran?
Edip je bio moćan i tijelom i duhom, borio se fizički, svojim bistrim umom odgonetnuo zagonetku i zbog toga zavladao Tebom, ali se pokazalo da je ta njegova moć zapravo nemoć. Njegovo znanje nije pravo znanje, a njegova tjelesna snaga je krivo usmjerena. Kao odgovorno biće on ne može dozvoliti da ono bitno u njegovom životu bude učinjeno stihijski i nesvjesno. Ljudski život koji nije svjestan sam sebe nije dostojan življenja, kaže Sokrat, a na hramu u Delfima koji je jedno od središta zbivanja ovog mita pisalo je: Upoznaj samoga sebe, drugim riječima, upoznaj što radiš. Ako si zaista čovjek nadiđi podvojenost između dobrih namjera i krivih čina. To je teško - ali ti, kako bi rekao Fichte, imaš um da to spoznaš, imaš snagu da to učiniš. Sofoklov Edip je velik što nakon promašaja koji mu se dogodio ne bježi od onoga što saznaje. Ne brani se nikakvom racionalizacijom, potiskivanjem ili nekim drugim obrambenim mehanizmom. No, zahtjev Spoznaj samoga sebe ne smijemo shvatiti kao zahtjev za postizanjem savršenstva. Nikada ne možemo biti potpuno svjesni svakog svog čina, pa da činimo samo ono što trebamo činiti. Iluzija je da možemo sve kontrolirati, da smo uvijek dobri. Spoznavati sebe znači spoznavati i svoje pogreške, uočavati svoje slabosti, potruditi se da ih otklonimo, da ojačamo da ne bismo pravili uvijek iste greške.
Mit nam ne govori o tome da li je Edip razmišljao o ispravnosti postupaka koji su ga doveli tamo odakle je htio pobjeći, ali to nas ne treba spriječiti da ih mi promišljamo. Prvi postupak je rezultirao sukobom sa ocem i njegovom pratnjom. Edip je tu pokazao svoju fizičku snagu. No, trebala mu je jedna druga snaga – umijeće i vrlinu razrješavanja sukoba. Da je to imao izvukao bi se iz začaranog kruga usuda.

U susretu sa nepoznatim čovjekom i njegovom pratnjom na uskom prolazu nije se morao takmičiti u tome tko je od njih dvojice veći. Mogao mu je zaželjeti dobar dan, pitati ga kamo ide. Vjerojatno bi tako saznao i zašto ide tamo gdje ide, a imao bi priliku reći nešto o sebi, o tome što se njemu dogodilo. Postoji vjerojatnost da bi u jednom kongruentnom razgovoru, Edip u neznancu prepoznao svoga oca, a neznanac u Edipu svoga sina. Ne bismo li u drugom čovjeku trebali prepoznati najbliže duhovno srodstvo, ma kako bili po tjelesnom podrijetlu jedni od drugih udaljeni? U angažmanu za sebe može li nam biti svejedno što se događa drugima? Da su Edip i Laj prepoznali čovjeka jedan u drugome, prepoznali bi svaki sebe. Edip sebe kao Lajevog sina, Laj sebe kao oca Edipovog, prepoznali bi jedan u drugome isto kraljevsko dostojanstvo. To bi bio pravi odgovor na pitanje o čovjeku? Čovjek je čovjeku kralj. Vidjeti kralja u drugom čovjeku i omogućiti mu da on vidi kralja u meni, a ne nametati mu svoje kraljevanje nad njim. Do te razine svijesti i postojanja dolazi samo onaj tko ima moć razviti zdravi međuosobni odnos. Edip je u tome posve nemoćan.

Freud u Edipovim postupcima prepoznaje nezrelu i neodraslu osobu koja se ne može osloboditi strepnje odvajanja od svoje majke. Kao i u mitovima, tako i u bajkama, sretan završetak nije omogućen vječnim držanjem za majku ili povratkom majci. Tko to pokuša bit će surovo istjeran. Edip se vratio „svojoj“ kući, i srušio sve prepreke da u njoj može što duže ostati. Prva prepreka je bila otac, a druga sfinga. Oca je ubio, a sfingu je razriješio. Točnije, sfingu nije razriješio već se sfinge riješio. Passolini u svom filmu pokazuje da je i nju ubio. Tu je sfinga prikazana kao neko čudovište koje svojim pitanjima ugrožava ljude. Edip dolazi i svojom fizičkom snagom, onom istom kojom je ubio oca i njegovu pratnju, gura sfingu u ponor. Ona mu izgovara i istinu o sebi i istinu o njemu: «Ponor u koji me bacaš nalazi se u tebi». Drugim riječima, bacio si me u sebe. Ja i jesam tvoja zagonetka, ali si me u sebi uništio. Sada ti ništa više nije zagonetno. Misliš da si sve razriješio. Do sada si bio osjetljiv na pitanja, ispitivao si, tražio si, a od sada ti je sve jasno, sa svime si raščistio. Čeka te slava i moć. No, doći će trenutak kada će se pokazati u koje si to stanje doveo sebe i one kojima ćeš zavladati.
Kad si predočujemo Edipov susret sa Sfingom onda vidimo Sfingu kako Edipu postavlja pitanje nakon čega Edip daje svoj odgovor. Takav opis tog susreta nalazi se gotovo u svim prikazima ovoga mita. No, razmišljajući o specifičnosti pitanja o čovjeku koje sfinga postavlja ne dolazimo li do toga da bismo sfingu sebi trebali predočiti kao pitanje samo? Ona šuti i pita sama sobom, naprosto se pojavljujući pred ljudima. Oni koji su zatečeni njenom pojavom moraju odgonetnuti upravo tu pojavu, odnosno pitanje koje se u njoj nalazi. Odgovor se zna. On glasi – čovjek. Odgovor nije upitan. Upitno je: na koje je to pitanje čovjek odgovor? Pitanje je u sfingi čak i vidljivo, ono je naslikano. Sfinga je slika pitanja na koje je čovjek odgovor. Ona ima orlova krila, rep od bika lavlje tijelo, i ljudsku glavu. Ta slika govori. Orao upućuje na mineralni svijet jer je to ptica koje leti visoko nad zemljom iznad svega živog. Bik kao biljožder upućuje na biljni svijet, a lav kao mesožder na životinjski svijet. Ljudska glava predstavlja najviši, tj. duhovni element u svijetu. On treba vladati nad ostalim momentima.
Čovjek može vladati nad preostalom prirodom u kojoj se nalazi, samo onda ako je se može osloboditi i slobodan, ponovo joj se vratiti. Ukoliko je se ne može osloboditi, on će izlazeći iz nje i vraćajući joj se ponovo, vratiti se pod njezin utjecaj. Onaj tko ima moć slobodnog djelovanja sfingino pitanje o čovjeku će drugačije razumjeti od onoga koji te moći nema. Edip je čovjek koji se hoće osloboditi majke da se ne bi njome oženio i tako zapao u rodoskvrnuće, u stanje koje se kosi sa ljudskom duhovnom prirodom. No on je također čovjek koji nema moći da učini ono što želi. Čineći sve da se oslobodi majke radi upravo ono što ga toj majci neumitno odvodi. Ponaša se kao da je samo tijelo, a duh kao da je u njemu mrtav. Nezreo, duhovno inertan čovjek čuje ono što nije rečeno i odgovara na pitanje koje nije postavljeno. Gledamo li čovjeka samo kao tijelo onda pitanje o njemu glasi upravo onako kako ga je Edip čuo. Prolazeći kroz djetinjstvo (hod na četiri noge), dosižući zrelost (hod na dvije noge) čovjek neumitno ide prema starosti (hod na tri noge), da bi se na kraju vratio u prah zemaljski iz kojeg je tijelo i uzeto. Gledamo li pak čovjeka i kao duhovno biće onda pitanje o njemu glasi sasvim drugačije. Čovjek treba prirodu napustiti, izaći iz nje kao što djeca napuštaju dom svojih roditelja. Pitanje o čovjeku zapravo glasi: kako izaći iz doma koji moramo napustiti i kako doći u svoj vlastiti dom, dom koji nije ponor u koji ćemo sebe zajedno sa svojom zagonetkom strovaliti, već dom prisnosti, kreativnosti, smisla.
Tijelo je simbolizirano u majci, a duh u ocu. Ubivši oca Edip zapravo ubija svoj duh, ono što ga može uistinu nad prirodu uzdići. Kako onda može učiniti išta drugo no ono što njegovo tijelo hoće? Među tim činima je i njegovo rješavanje sfingine zagonetke. Da je nije riješio ne bi se oženio sa svojom majkom. On je nagrađen ženidbom sa majkom upravo zato što je riješio tu zagonetku. Čuo ju je onako kako ju je u svojoj nemoći mogao čuti. Da je imao moć čuti ovu zagonetku onako kako zagonetka o njemu i zagonetka o čovjeku zaista glasi spoznao bi kuda ide, tko bijaše čovjek kojeg je ubio na putu i tko je žena koja se hoće njime oženiti. Odgovarao bi za smrt svoga oca. Ne bi ga vratio u život, ali bi time u njemu zaživio duh koji je do sada bio mrtav. Ušao bi u zrelu vezu kakva zrelom čovjeku priliči, a možda bi zavladao i Tebom jer mu ona kao Tebanskom kraljeviću pripada…