O svemu običnome i neobičnome

subota, 20.05.2017.

Kap krvi

Bila je to moja prva trudnoća. Željena i planirana. Sve je bilo savršeno i osjećala sam se odlično, a onda, jednog jutra, nakon tuširanja, blijedoružičasta mrlja na bijelom ručniku, kap krvi pomiješana s vodom. Sasvim slučajno primijećena. Da ručnik nije bio bijeli, uopće je ne bih primijetila i ne bih se zabrinula. Ne bih zvala svog ginekologa. Umirio me, vjerojatno nije ništa ozbiljno, ali za svaki slučaj neka odmah dođem. Ultrazvuk je pokazao da je plod u mojoj utrobi odumro.
Nakon dvanaest tjedana trudnoće i sreće izašla sam iz ordinacije uplakana i s uputnicom za kiretažu u bolnici. Rečeno mi je da odem sutradan ujutro, osim ako započne krvarenje, tad moram ići odmah.
Hodala sam ulicom plačući. I čitav taj dan sam proplakala pitajući se zašto se baš meni koja toliko želim dijete, to moralo dogoditi. Jesam li ja kriva? Od slabe je koristi bilo što je liječnik rekao da se tako ponekad dogodi samo od sebe; obično s plodom nešto nije u redu.
Te noći nisam mogla zaspati. Iza dva sata sam ustala i otišla u kupaonicu. Sjela sam na školjku i tad je navrla iz mene bujica krvi. Kao da je netko podigao branu. Vrištala sam od užasa.
Neću opisivati kako mi je tada bilo i što se sve događalo u bolnici, samo jedno. Kad sam već bila na stolu i trebalo je započeti s kiretažom, nečega nije bilo. Nisam upamtila čega. Tad mi to nije bilo važno. Liječnik se naljutio zašto toga nema, a sestra je rekla da se na odjelu ne bi vršili abortusi. Liječnik je na to rekao: „I ovo je abortus.“ Morao je čekati da se to nešto donese.
Bila je to godina 1993., a bolnica Sveti duh. Tad je hajka za zabranu abortusa tek bila u začetku i nije se moglo ni zamisliti u što će se to pretvoriti, u što bi se; ako takozvani „hodači za život“ uspiju u svom naumu; u budućnosti moglo pretvoriti. Ja sam već gotovo zaboravila na tu svoju nesretnu trudnoću i proživljenu traumu, a danas ponovno mislim o tome, najgorem što mi se dogodilo u život i podilazi me jeza od pomisli da bi takva trauma u nekom drugom svijetu, drugačijem društvu i sa drugačijim zakonima nekoj ženi mogla biti još gora nego što je meni bila.
Te davne 1993. mogla sam ne primijetiti mrlju na ručniku. Uvečer bi spokojno zaspala kraj svog muža, u neko doba noći pošla na zahod i tad bi uslijedio šok, strava i užas. I sve bi manje više bilo kako je bilo. Nitko me ne bi krivio. Bio bi to samo još jedan spontani pobačaj.
A što bi bilo da je abortus bio zakonom zabranjen, sveden na kriminalni čin? Da nisam primijetila mrljicu i nisam imala uputnicu? Kako bi me dočekali u bolnici? Kakva bi mi pitanja postavljali? Bih li morala dokazivati da ničim nisam namjerno izazvala pobačaj? Uza svu bol i tugu koju sam još dugo nosila u sebi, bi li me posjeli na optuženičku klupu i dodatno me mrcvarili? Ja sam tad krivila sebe i da me je netko obasuo sumnjama, slomio bi me do kraja.

Oznake: spontani pobačaj, abortus, hod za život

<	svibanj, 2017
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Svibanj 2017 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Rujan 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2009 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (3)