O svemu običnome i neobičnome

ponedjeljak, 17.03.2014.

Sezonci

Šetajući rivom, za oko mi je zapeo brod na kojem je bila izvješena upadljiva tabla s rasporedom izleta na susjedne otoke.

- Pogledaj, Marko, kamo vozi ovaj brod - upozorila sam suprugaa.

Zastali smo i prasnuli u smijeh.

- Nemoj mi reći da bi htjela tamo na izlet?

- Pa skoro da i bih. Voljela bih doći kao turist i provjeriti je li se nešto promijenilo.

- Postala si mazohist?

- Nema to veze s mazohizmom, prije sa sadizmom. Imam želju sjesti u restoran Lučica i pitati gazdaricu poznaje li me.

- Misliš da nas se sjeća?

- Kad se uzme u obzir koliko je ljudi nasamarila, teško da nas se sjeća, ali ja se nje jako dobro sjećam.

- Teško je zaboraviti takvu vješticu. Baš bi mogli otići i malo joj dignuti tlak.

Sutradan smo se ukrcali na taj brod i krenuli se suočiti sa zlim duhovima iz prošlosti. Utroba mi se lagano preokretala. Nisam mogla, a da se ne sjetim kako sam se osjećala kada sam prvi put plovila prema tom otoku. Kod svojih roditelja ostavila sam trogodišnjeg sina, srce mi se cijepalo zbog toga, ali nisam imala izbora.

Marko i ja smo tada bili u nezavidnoj financijskoj situaciji. Dvije godine oboje smo bili bez posla jer je hotel u kojem smo radili završio u stečaju, a kasnije je bio prodan gotovo badava. Novi posao nismo uspijevali naći. Teškom mukom smo rastezali pomoć koju smo neko vrijeme dobivali s burze, posuđivali kad smo mogli što nije bilo jednostavno jer je tada mnogo ljudi bilo bez posla kao i mi. Roditelji nam nisu mogli puno pomoći. I moja i Markova mama morale su u prijevremenu mirovinu, njegov otac je radio, ali plaća mu je kasnila po nekoliko mjeseci. Ni moj otac nije stajao puno bolje sa svojim primanjima. Jedini spas nam je bio što smo imali nešto zemlje, te svinje i kokoši, tako da se barem gladi nismo morali bojati.

Ipak, toliko je drugih potreba. Treba platiti režije, pobrinuti se za ogrijev, ponekad kupiti i cipele ili kakav komad odjeće, higijenske potrepštine... Tu je bilo i dijete kojemu je svašta trebalo. Lako je na sebi stisnuti remen, ali kako to napraviti djetetu? Bilo je dana kada sam skupljala sitniš po džepovima i ladicama da bih mogla kupiti mlijeko za Tina. Nikad ga nisam vodila sa sobom u trgovinu da me ne bi doveo u neugodnu situaciju poželjevši sladoled ili čokoladu.

Nevolja nikad ne dolazi sama. Kad krene loše, tada se i stvari po kući počinju kvariti. Kada nam se pokvario hladnjak, za nas je to bilo ravno katastrofi, tim više što se to dogodilo s prvim toplim danima. Mogli smo bez televizora, bez stroja za pranje rublja, bez pećnice, ali bez hladionjka.

Jedina nada nam je bila da ćemo se preko ljeta uspjeti zaposliti kao sezonski radnici na moru. Marko je po struci kuhar, a ja konobarica. Oboje smo imali iskustva i bili dobri u svom poslu. Hotel u kojem smo pekli zanat nekada je bio na visokom nivou, nikome nije bilo jasno kako se tako naglo mogao srozati.

Kada nam se ukazala prilika da odemo raditi na taj udaljeni otok, objeručke smo je prihvatili iako je to značilo da četiri mjeseca nećemo vidjeti sina. Trebali smo biti tamo od početka lipnja do kraja rujna. Ali obećana zarada bila je više nego primamljiva, a uz to smo računali da će biti i napojnica. Stan i hrana su nam bili osigurani tako da nismo trebali imati posebnih troškova. Radno vrijeme je bilo robovsko, ali to nam nije bilo najmanje važno. Ionako nismo išli na odmor. Najvažnije nam je bilo zaraditi što više novca kako bismo mogli kupiti najnužnije u kuću i malom, te preživjeti dok ponovno nađemo posao.

Gazdarica je bila vrlo ljubazna preko telefona. Rekla je da ćemo se naraditi, da ne trpi lijenost i šlamperaj, ali toga me je bilo najmanje strah. Oboje smo bili navikli raditi i znali svoj posao.

Na otok smo stigli u večernjim satima putničkim brodom. Nitko nas nije dočekao iako je gazdarica znala kada stižemo. Sve ostale putnike netko je dočekao i oni su svoju prtljagu tovarili na tačke i kolica. Mi smo imali samo dvije torbe koje su nakon cjelodnevnog putovanja, prvo vlakom, pa brodom, otežale. Bili smo iscrpljeni i prljavi. Jedva smo čekali da se smjestimo i raskomotimo.

Nismo se morali raspitivati gdje je restoran Lučica jer su posvuda bili putokazi. Bila sam pomalo razočarana onim što sam ugledala.

Iz razgovora sa gazdaricom zaključila sam da ćemo raditi u elegantnom restoranu s platnenim stolnjacima i udobnim stolcima, no tu su bili tek redovi stolova za osmero ljudi s plastičnim stolnjacima i klupama bez naslona, stiješnjeni duž betonirane ulice. Odmah sam usnimila da je stolova puno i da je put od zadnjeg stola do ulaza u restoran dugačak što je značilo da ću se itekako nahodati. Samo je jedan stol bio zauzet, a to obzirom da sezona još nije pravo počela, nije bilo čudno.

Zaputili smo se prema ulazu, a u susret nam je krenula visoka i mršava žena, crno obojene i visoko natapirane kose. Odmjerila nas je od glave do pete i odmah mi je bilo jasno da nije zadovoljna onim što vidi. Kasnije sam još puna puta primijetila taj njen prezirni pogled kojim je odmjeravala potencijalne goste za koje je smatrala da nemaju dovoljno dubok džep da bi sjeli u njen restoran. Oko njenih usana je bilo nečeg oporog i okrutnog.

- Dobra večer, izvolite sjesti ako ste za večeru.

Predstavili smo se, a ona je iskolačila vodnjikavo plave oči i začudila se: - Pa zar vi niste trebali doći tek idući tjedan? Rečeno je da dolazite u ponedjeljak.

- Ne, dogovorile smo se prvog, koliko se sjećam.

- Ma sigurno nije prvog. To si ti nešto pobrkala. Ma što bi vas zvala prvog, vidite i sami da još nema posla. I što ćemo sad? Ništa nisam stigla organiziratiiti. Kud ću s vama?

Bila sam sigurna da smo se dogovorili prvog i da se ona sada nešto izmotava.

- Duško! - zaurlala je. - Dođi malo.

Na vratima restorana pojavio se debeljuškast muškarac nadmenog držanja, opasan bijelom pregačom.

- Što se dereš, imam posla.

- Duško, došli su kuhar i konobarica.

- A što nisu trebali doći u ponedjeljak? - prenerazio se.

- Nismo se dobro razumjeli, krivo su shvatili. Kud ćemo sad s njima?

- To je problem - rekao je češkajući se po glavi i napeto razmišljajući. - Što sad možemo , neka se stisnu par noći kod Mirka.

- Ma gdje će tamo? - zabrinuto je pitala gazdarica. - Nema ni kreveta.

- Donijet ćemo madrace. Ne možemo ostaviti ljude na ulici. Sad ću ja reći Mirku, neka vas on odvede i pomogne vam, a kad se smjestite vratite se ovamo. Sigurno ste gladni. Lijepo ćete večerati, pa ćemo se sve dogovoriti. Sve će biti u redu.

Mirko je spadao u pomoćno osoblje. Na prvi pogled nam je bilo jasno da nema previše soli u glavi, ali bio je dobrodušan i drag, kao stvoren da ga se iskorištava.

Sobica u kojoj smo se trebali privremeno smjestiti nalazila se u potkrovlju iznad restorana. Unutra je bilo vruće i zagušljivo. Nije bilo ormara u koji bi se mogla staviti odjeća. Mirkova odjeća visjela je na kukama koje su stršale iz izblijedjelog zida zamrljanog piknjicama od prašine i vlage. Marko i on donijeli su madrace koji su bili u stravičnom stanju, zreli za krupni otpad. Posteljinu smo tek trebali dobiti. Nismo se imali što previše raspakiravati.

Zahod i kupaonica nalazili su se kat ispod. Sve je bilo tako prljavo da mi se gadilo ući unutra. Mirko nam je rekao da su na tom katu trenutno građevinski radnici koji bi trebali uskoro otići, a mi ćemo se tad preseliti u njihove sobe.

Bila sam na rubu plača. S mukom sam žvakala picu koju nam je gazda ispekao za večeru. Teško mi je sjedala na želudac. Još teže mi je padalo ono što su nam govorili. Gazda je objašnjavao:

- Zasad još nema posla kako spada tako da se zbilja niste morali požuriti, ali kad ste već tu, da ne trošite uludo vrijeme, zaposlit ćemo vas. Za onoga tko hoće raditi, uvijek ima posla. Znate, mi se zapravo još pripremamo za pravu sezonu.

Gazdarica je dodala: - Ti ćeš mi, Lidija, malo pomoći po kući. Stalno sam tu, pa ništa ne stignem. Obično mi pomaže jedna otočanka, ali kad si već ti tu, što ću njoj plaćati.

Pomoć se svela na generalno čišćenje i pospremanje njihove kuće koja je bila vrlo velika i raskošno uređena, ali nije izgledala kao da je netko redovito čisti, prije kao da se čekalo da ja dođem i odradim taj posao. Gazdarica je hodala za mnom i stalno mi prigovarala. U nekoliko navrata mi je došlo da joj grubo odbrusim i ostavim sve, ali nisam mogla, trebala sam novac.
Zatim je tu još bilo plijevljenje cvjetnjaka i uređivanje dvorišta, a nije me mimoišlo ni generalno čišćenje restorana, kuhinje i sanitarnih prostorija. Uza sve to morala sam očistiti i kupaonicu kojom smo se koristili i malo dovesti u red našu «privremenu sobu».

Marko je prošao još gore od mene. Na njega su spali teški fizički poslovi, a morao je pomagati i zidarima koji su gradili njihovu novu kuću u kojoj su trebali biti apartmani za iznajmljivanje.

Rad u restoranu počinjao je u osam ujutro. Nismo morali doći tako rano, ali dok bi stigla gazdarica, terasa je morala biti pometena, a stolovi i klupe oprani. Bez nje nismo mogli ući u restoran, zato su sve potrepštine za čišćenje bile u našem sobičku. Nakon što bi bili gotovi, sjeli bi za stol i čekali da stigne ona i da konačno možemo popiti prvu jutarnju kavu. U blizini se nalazio kafić u koji vjerojatno ionako ne bi išli jer nismo imali novaca, čak ni za kavu, a gazde su nas obavijestili da su s vlasnikom kafića u svađi i da vode sudski spor, stoga ne bi bilo zgodno da zalazimo tamo.

Nakon kave koja se morala brzo popiti jer nije bilo vremena, bacili bi se na čišćenje unutarnjeg dijela restorana i kuhinje te ostale pripreme. Kada bi svi ti grubi poslovi bili gotovi, presvukla bih se konobarsku uniformu koju sam donijela od kuće, a tad bi već stigli prvi gosti i gazdarica bi se derala na mene što se nisam prije presvukla.

Nisu nas smjeli vidjeti besposlene. Marko i ja barem nismo pušili, ali Mirko je zbog pušenja redovito dobivao po nosu. Gazde su inače dimili kao parne lokomotive, ali on si za radnog vremena nije mogao priuštiti da popuši cigaretu do kraja, obično bi mu dogorjela ostavljena na pepeljari.

Gotovo čitav lipanj, nije bilo previše posla. Ponekad neka navalica za ručak ili večeru. Ali je zato srpanj bio takav da nismo znali za sebe. Na kraju dana koji je za nas završavao iza ponoći, samo bi se srušili na naše madrace i zaspali.

Dobila sam naputak da otpravim sve koji ne namjeravaju jesti kako ne bi zauzimali stol. Isto se odnosilo i na one na kojima se vidjelo da će njihova narudžba biti skromna i da će dobro proučiti cjenik prije nego se odluče što će. Cjenici nisu stajali na stolovima, postavljali bi ih samo kada bi gazdama bilo javljeno da dolazi inspekcija. Čim bi netko pitao za cjenik, bio bi sumnjiv. Cijene su bile previsoke za ono što se nudilo, a ispostavljanje računa je bilo vrhunac bezobrazluka.

Ja sam posluživala goste, trčkarala oko njih i odnosila prljavo posuđe, ali kada bi zatražili račun, morala sam zvati gazdu ili gazdaricu. Radili su ga pred gostima, na običnom papiru i iz njega se nije moglo zaključiti koliko je čega bilo i koliko što stoji. Strancima su običavali porciju ribe ili liganja zaračunati kao da u jednu porciju ide kilogram, a zapravo je svega bilo ispod normativa. Ponekad bi se netko pobunio i želio znati što je to toliko skupo.

Gazdarica bi tad ljubazno objašnjavala: - Jeli ste jadranske lignje, a one su puno skuplje od japanskih. Kod nas vam je sve domaće.

Netko se ipak ne bi dao preveslati i čudio bi se kako u jednu porciju može ići kilogram lignji. Spremno bi odgovarala da se lignje važu sirove, a kako im je tijelo puno vode, tokom termičke obrade se stisnu i gube na težini. Ako ni takvim objašnjenjem ne bi bili zadovoljni, postajala bi neugodna i bezobrazno im odbrusila:

- Ako si ne možete priuštiti ručak u restoranu, što si niste kupili kobasice u dućanu. Što ste uopće išli na more? Pa što vi mislite da ja vas hoću prevariti, meni to nije sila. Takvih gostiju kakvi ste vi, meni ne treba. Idite pa si mažite paštetu na kruh.

Politika restorana nije bila navesti gosta da se vrati već oderati ga, nije važno ako će otići nezadovoljan, doći će drugi naivac. Uvijek će biti onih koji će platiti bez provjeravanja. Prema takvima su se topili od ljubaznosti i ispraćali ih s obaveznim, dođite nam opet. Takav stav mi se užasno gadio, bio je u suprotnosti sa svim onim što sam naučila o ugostiteljstvu.

Kako nisam smjela naplaćivati, nisam dobivala ni napojnice. Oni su ih spremali u svoj džep iako nisu ni prstom maknuli, osim kad su računali, a to me je boljelo i vrijeđalo. Ne samo zbog novca. Ipak sam ja bila ta koja je trčala oko tih ljudi na svaki njihov mig i brinula se da dobiju sve što zatraže. Koliko koraka sam napravila da bi donijela još jednu čašu vode, pa još jednu salatu, dodatni salvet... Takve naknadne, pojedinačne sitnice konobaru su teže za nositi od prepunih pladnjeva. Bezbroj puta mi je došlo da pošaljem k vragu mušićavog gosta, ali nisam, s osmijehom na usnama ispunjavala sam prohtjeve kao da mi to nije nikakav problem.

Za sav taj trud nisam dobivala nikakvu nagradu. Njima nikada nije padalo na pamet da bih možda trebala dobiti bar dio velikodušno ostavljene napojnice. No bilo je gostiju koji su negodovali što im račun ne ispostavlja osoba koja se cijelo vrijeme brinula za njih. Bilo je i onih koji su znali da od napojnice neću vidjeti ni novčić. Takvi bi mi obično kriomice davali smotanu novčanicu, uz tihe riječi: - Ovo je za vas. Hvala vam na svemu.

U takvim rijetkim trenucima bila bih na rubu plača. Netko je ipak vidio u kakvom sam položaju i kako me malo gazde cijene, netko je ipak smatrao da moj trud treba nagraditi.

Marku nije bilo ništa lakše nego meni, možda i gore jer ono što se je radilo na terasi pred gostima bilo je prava sitnica u odnosu na svinjarije u kuhinji, a on je, ako je htio sačuvati radno mjesto, morao šutjeti i raditi što mu se kaže.

Osim što se zakidalo na normativima što se redovito zamaskiravalo dekoriranjem, namirnice su često bile sumnjive kvalitete. Ništa se nije bacalo, sve se moralo iskoristiti. Odmrznuto meso koje se ne bi potrošilo na vrijeme, ponovo bi se zamrznulo i na brzinu odmrzavalo kada bi bila velika navala. Ponekad bi se ponovo iskoristio i komad mesa koji je nenačet ostao na pladnju, ugrijalo bi ga se u mikrovalnoj, kratko bacilo na roštilj, prelijalo uljem i posulo češnjakom. Juneći odresci su se namakali u mlijeku kako bi bili mekani i imali okus teletine, kao takvi su se i prodavali.

S mljevenim mesom su bili nešto oprezniji jer se u njemu lako razviju opasne bakterije. Čim bi stiglo, od njega bi se napravile pljeskavice i ćevapi, sve bi se to odmah stavilo u duboko smrzavanje i odmrzavalo po potrebi. No jednom prilikom, dogodilo se da je kutija s mljevenim mesom ostala zaboravljena na rivi.

Taj dan je stiglo mnogo robe; mesa i povrća, bačve piva... Marko i Mirko su išli s gazdom da pomognu sve to natovariti na kolica. Bila je velika gužva, stigla je roba i za druge kafiće i restorane te trgovinu, a i mnogo putnika. U svoj toj gunguli nitko nije primijetio da je jedna kutija ostala. Tek uvečer je gazdarica primijetila da nedostaje jedna kutija s mljevenim mesom.

Prvo je zvala kapetana broda da provjeri nije li možda ostala u hladioniku na brodu, no oni su istovarili sve što su primili, pa i tu kutiju. Zatim je poslala Mirka da provjeri da nije možda ostala na rivi. Dok je čekala da se vrati, bjesnila je na gazdu i Marka što nisu bolje pazili, te jadikovala kako će se sada netko zabadava gostiti njihovim mesom.

Razveselila se kada je ugledala Mirka s kutijom. Marko i ja smo se samo pogledali. Nakon toliko vremena na suncu i vrućini to meso je moglo biti samo za baciti. Nije nam bilo jasno čemu se ona veseliti. Kada su otvorili kutiju, zapahnuo nas je smrad. Meso je bilo smeđe boje, ali gazde se nisu nimalo zabrinule.

- Brzo, Marko, od ovoga treba odmah napraviti pljeskavice i ćevape.

- Pa ovo je pokvareno meso - upozorio ih je.

- Što bi bilo pokvareno, samo je malo dobilo boju izvana i povuklo miris, staviti ćeš malo više začina i biti će u redu.

- Netko će se otrovati s tim mesom i imat ćete problema.

- Daj, molim te, tko bi se otrovao? Ako ti se ne radi, reci, a nemoj nam se tu izmotavati. Pokvariti će se ako se odmah nešto ne poduzme. Dosta si nam problema prouzročio kad si zaboravio meso na rivi, sad spašavaj, što se spasit dade. Vidjet ćeš kako će biti fino, samo se mora dobro začiniti, svi ćemo lizati prste. Hajde, brzo zamijesi smjesu, a Lidija i Mirko će ti pomoći napraviti pljeskavice i ćevape.

Nismo imali izbora. Meso je bilo gadno za pogledati i još gadnije za primiti u ruke. Uza svu silu začina umiješanih u smjesu još uvijek se je osjećao slabašan vonj raspadanja. Jedna pljeskavica se je ispekla za probu i Mirko ju je s veseljem pojeo kako bi dokazao da je sasvim jestiva. Pečena je mirisala pristojno, ali osim njega nitko drugi nije pokazivao volju da je proba. Gazdarica je samouvjereno tvrdila da će se bakterije koje su se eventualno razvile u mesu, uništiti u zamrzivaču. No za svaki slučaj, to meso se je trebalo što prije potrošiti. Ne bi bilo zgodno da naiđe sanitarna i slučajno nešto nađe u njemu.

Marko i ja smo bili zgroženi. Nije to bilo tako puno mesa, pet kilograma. Mogli su ga baciti, šteta nije mogla biti tolika da bi zbog toga propali. Nismo to mogli shvatiti, pa zar ti ljudi nemaju ni trunčicu savjesti. Kako mogu prodavati nešto za što pouzdano znaju da nije u redu i da bi moglo biti opasno.

Sljedećeg dana se moja savjest pržila na roštilju dok sam gostima nudila pljeskavice i ćevape, najradije bih svima govorila da nam ih je ponestalo, ali gazdarica kao da je slutila da bih moglo nešto takvo reći i stalno mi je bila za petama. Ljudi su jeli to pokvareno, prezačinjeno meso, servirano s puno luka i ostalih priloga jakih okusa, ništa ne sluteći. Bila sam na rubu, priželjkivala da se svi ti ljudi potruju i da sanitarna zatvori prokleti restoran.

Ulovila me totalna panika kada su za jedan od stolova sjeli jedan tata i dječak koji me jako podsjetio na mog sina. Bio je otprilike iste dobi kao i on, trogodišnjak. Požurila sam k njima i počela im nuditi sve osim pljeskavica i ćevapa. Do neba sam hvalila ražnjiće i teleće odreske koji su zapravo bili juneći. Dječak mi se vragolasto nasmiješio i odlučno izjavio: - Hoću pljeskavicu.

- A ne bi li radije ražnjiće? To su ti mali, mali komadići mesa nabodeni na štapić. Mljac, to ti je puno finije od pljeskavice. Pljeskavica je ljuta, bljak. Ja ti imam doma jednog ovakvog kakav si ti i on jako voli ražnjiće.

- Moj Karlo jako voli pljeskavice - rekao je tata. - To mu je mekano i ne mora puno žvakati, sve je već zažvakano.

Obrazlagala sam: - Pljeskavice su malo prezačinjene i bojim se da mu neće odgovarati. Ražnjići su bolji izbor. Reći ću kuharu da pripazi da na njima bude najbolje meso, mekano i bez žlundri. Kad čuje za koga je, dati će sve od sebe da mladi gospodin bude zadovoljan i sit.

Pokušala sam mu nekako dati na znanje da su pljeskavice opasne bez da mu otvoreno kažem o čemu se radi, ali on ništa nije shvaćao. Mislio je da koketiram s njim. Da je s dijetetom bila majka, vjerojatno bi uspjela shvatiti zašto toliko agitiram protiv pljeskavice. Odjednom se pored mene stvorila gazdarica.

- U čemu je problem?

- Hoću pljeskavicu - ponovio je mali.

- Bojim se da će mu pljeskavica biti prezačinjena i preljuta - izjavila sam riskirajući da navučem na sebe gazdaričin bijes.

- Ništa mu neće biti preljuto. Ako dijete hoće jesti pljeskavicu, daj mu pljeskavicu i ne filozofiraj. Dok ti tu očijukaš, ostali gosti čekaju.

Strijeljale smo se ubojitim pogledima. Nisam se mogla obuzdati. Dok sam u predavala Marku narudžbu, napomenula sam: - Ova pljeskavica je za dijete, klinac kao naš Tin. Vidi ima li u zamrzivaču još koja iz prijašnje ture.

- Otkad si ti šefica u mom restoranu! - dreknula je gazdarica koja se ponovo iznenada stvorila iza mene. - Malo si previše dopuštaš. Slušaj, Marko, prvo se ima potrošiti ono meso koje ste jučer zeznuli, pa baš da dođe predsjednik države, ima da mu se servira to meso.

- Ali to je za dijete. Pa ne možete to napraviti.

- Ja mogu sve što hoću, nećeš mi ti naređivati. Ovdje ja naređujem, a ti ako ne misliš slušati, pokupi prnje i crta.

Gazdarica je osobno odnijela djetetu tu kobnu pljeskavicu. U mene nije imala povjerenja. Dva dana kasnije, dok sam u trgovini preuzimala kruh za restoran, slučajno sam čula razgovor između oca djeteta i jedne žene. Bio je vrlo zabrinut jer se mali razbolio, imao je visoku temperaturu i povraćao. Manje ga je mučilo što će morati prekinuti odmor, a više što će bivša žena za sve kriviti njega. Htjela sam mu prići i reći od čega se je dijete razboljelo. Ali nisam. I ja sam imala dijete, nisam si mogla dopustiti da ostanem bez posla. Poslije sam to gorko požalila.

Atmosfera u kojoj smo radili bila je nepodnošljiva. Gazda i gazdarica su bili u lošim odnosima i često su se svađali. Oboje su imali kočijaški riječnik. Ponekad bi se tako žestoko posvađali da danima nisu razgovarali, a tada bi nadrapalo osoblje. Inače nisu bili obzirni prema nama, ali tada bi bilo još gore.

Nikako se nisam mogla navići da se netko stalno dere na mene i vrijeđa me. Posebno mi je teško padalo kada bi se to događalo pred gostima. Jednom sam se na ulazu u restoran bila spotakla i ispao mi pladanj pun prljavih tanjura i čaša. Sve se razbilo, a ona je tako urlala da mene da su svi iz susjednih kuća pohrlili vidjeti što se događa. Posebno je bilo neugodna kada je vidjela da mi jedan gost daje napojnicu.

Zakreštala je: - Što on tebi ima davati novce? Zašto? Ovo je moj restoran i ja držim kasu! Kako te nije sram uzimati novac od muškarca koji tu sjedi sa ženom i djecom!

Gost se zauzeo za mene: - Nemojte tako gospođo. Gospođica se jako trudila oko nas, posebno oko djece, zahvaljujući njoj sve je bilo u najboljem redu i zbilja nema ničeg lošeg u tome da joj se odužimo na simboličan način. Ja uvijek dajem napojnicu onome tko ju je zaslužio, a ne onome tko naplaćuje.

- Ona za to što radi dobiva plaću, ne treba joj ekstra nagrada. Pa to je njezin posao.

- Zašto vas toliko smeta ako smo mladu damu dodatno nagradili za njezin trud? - pitala je žena.

Moja gazdarica se tu malo zbunila. Bilo joj je nevjerojatno da se jedna žena zauzima za drugu, i to onu koja je služi, koju ne bi trebala niti primijetiti kao ljudsko biće. Malo je pošutjela, a zatim sažalno pogledala ženu i žalosno primijetila:

- Draga moja, loše ćete proći ako vaš muž bude ostavljao novce konobaricama. Radije pripazite na njega.

- Oko toga se vi ne morate brinuti.

Ispratila ih je uz kiseli osmjeh, a potom navalila na mene. Izvrijeđala me kao da sam zadnja drolja, a kada više nije znala što bi mi rekla, čime bi me dodatno povrijedila, zakreštala je:

- Misliš da si lijepa, da si zato dobila novce? Ružna si, izgledaš kao strašilo. Pogledaj se kakva si, kao metla. Sva si ofucana, kao kamenjarka. Lučke kurve izgledaju profinjenije od tebe. Ti si najobičnija lijena, seljančura. Valjda si se zato toliko dopala onom prostaku.

Nisam mogla vjerovati da mi to zbilja govori. Bilo mi je na vrh jezika da joj kažem kako izgledam bolje od nje i ako ništa drugo, barem se znam pristojno ponašati što se za nju ne bi moglo reći, ali sam si mislila da mi je bolje šutjeti i tako sam stisla zube i pustila je da me dalje vrijeđa.

Na kraju tog mučnog dana sam plakala, ni prvi, ni zadnji put. Vikala je na mene tako glasno, da je Marko u kuhinji sve čuo i jedva se suzdržao da se ne umiješa i kaže joj što misli o njoj i njenoj finoći. Dok je Mirko na svom madracu hrkao, muž me grlio i tješio:

- Nemoj, nije vrijedna da plačeš zbog nje. Vidiš da je luda i isfrustrirana, kivna na cijeli svijet. Ona je slučaj za žaljenje. Toliku lovu zgrče, a nikad joj nije dosta. S mužem se ne slaže, sa svim susjedima je u zavadi, djeca su joj propaliteti, ništa ne rade, nikakve škole nisu završili, samo cijede lovu iz staraca i filozofiraju. A ovo što ti je rekla da si ružna, pa to je najobičnija ljubomora. Na njoj se iz aviona vidi da se ne može pomiriti sa starenjem. Mrzi svaku ženu koja je mlađa i ljepša od nje. Jadnica je. Oni su takva sirotinja kakva mi nikada nećemo biti, ali nemaju dosta pameti da to shvate. Misle da je sve u novcima.

- Marko, ja bih najradije sutra otišla. Ponekad mi dođe da je zadavim. Kad joj čujem glas, želudac mi se zgrči. Ne mogu je očima vidjeti.

- Ajde, strpi se još malo. Kad smo već toliko izdržali, izdržat ćemo još i ovo. Samo da nam plate kako smo se dogovorili. Imam osjećaj da bi tu moglo biti problema.

I ja sam se toga plašila. Kada smo stigli, očekivali smo da će nas isplaćivati na kraju svakog mjeseca, ali prvi mjesec je prošao, a nitko nije spominjao plaću. Užasno je neugodno kada moraš moljakati svoj novac. Na kraju smo ipak morali pitati što je s plaćom jer smo bili bez prebijene pare u džepu. Gazda nam je rekao:

- Gledajte, ja obično svoje radnike platim na kraju sezone. Kada se sve zbroji, to bude lijepa svotica, a imam loše iskustvo s mjesečnim plaćanjem. Događalo se da ljudi potroše novac, zapiju, osobito mladi, znate kako je, ljeto, more, oni željni zabave, pa nakon posla okolo po birtijama i novci začas odu. Ujutro ih ne bi mogli probuditi, spavali su mi na poslu, a poslije se žalili da ništa nisu zaradili. Što će vam novci, ovdje sve imate, ne morate plaćati ni stan, ni hranu, možete si popiti kavicu ili pićence ako poželite. Kod mene su vam novci kao u banci.

- Mi se nismo došli zabavljati, a novac nam treba. Znate, imamo dijete za koje se trenutno skrbe naši roditelji, a oni ne plivaju u novcu. Ne možemo očekivati od njih da snose sve troškove dok smo mi ovdje.

- Ako je za dijete, mogu vam dati akontaciju. Trenutno ne mogu više, došli su mi neki računi koje moram hitno platiti, ali bit će. Ništa se nemojte brinuti. Sve će vam biti uredno plaćeno.

U nekoliko navrata nam je davao takozvanu akontaciju, ali ukupna svota nije iznosila ni onoliko koliko je bila dogovorena mjesečna plaća za nas oboje. Nekako smo se sve manje nadali da ćemo naš novac vidjeti na kraju sezone, pogotovo kada smo čuli za kako bijednu plaću radi Mirko. Pokušali smo to opravdati činjenicom da je samo pomoćni radnik, da ništa nije u stanju shvatiti od prve i da ga je zbog njegovih ograničenja lako preveslati, pa to gazde naveliko iskorištavaju.

Ozbiljnije smo se počeli brinuti kada smo jedno jutro razgovarajući sa susjedima doznali da u restoranu Lučica svako ljeto radi nova garnitura osoblja. Upozorili su nas da pripazimo da nas ne zakinu pri isplati jer im je to specijalnost.

- Mi smo tu prvi susjedi otkako je restoran otvoren - objašnjavala nam je gospođa s kojom nam je inače bilo zabranjeno razgovarati. - Svega smo se nagledali i naslušali. Sažali se čovjek. Gledamo tu cijelo ljeto kako se ljudi muče, rade kao robovi, bez poštenog odmora, ni okupati se ne stignu, a na kraju odlaze plačući. Nemojte čekati do zadnjeg da vas isplate. Zakinuti će vas.

Svaki pokušaj da dobijemo plaće koje smo već odavno trebali dobiti, rezultirao je samo još jednom akontacijom. Marko je vodio evidenciju tih isplata na kapaljku kako poslije ne bi tvrdili da smo dobili više. Sve teže nam je bilo raditi, ne samo zato što je bilo neizvjesno hoće li nam taj rad biti adekvatno plaćen već su nam i snage bile na izmaku.

Radili smo i živjeli kao robovi. Soba koja nam je bila obećana, nije se ispraznila. Bili smo prisiljeni dijeliti onaj bijedni sobičak s Mirkom i spavati na grbavim madracima. Ujutro sam se osjećala kao da me je netko isprebijao. Najgore je bilo što nismo imali kutak u kojem bi mogli biti sami i opustiti se. More jedva da smo vidjeli.

Naš radni dan nikad nije završavao prije ponoći. Imali smo pauzu od četiri do šest, ali gotovo nikad nismo mogli otići točno u četiti. Marko je često morao ići pred brod koji je dovozio robu, a brod je dolazio u četiri i dok bi se roba iskrcala, prevezla, uskladištila, ostalo bi mu jedva sat vremena odmora.

Prvo vrijeme smo odlazili na plažu nadajući se da ćemo se tamo malo odmoriti i uživati na suncu, ali gazda se pobrinuo da nam i to pokvari. Utrpavao nam je reklamne letke i zahtijevao da ih dijelimo kupačima i jahtašima, a to nam je bilo vrlo neugodno. Šuljao se za nama, kontrolirao kako obavljamo povjereni nam posao i bio vrlo nezadovoljan nama.

- Ne možete to tako. Pa kako možete očekivati da će vam netko doći ako se ne nasmiješite, malo popričate, kažete što nudimo. Morate pokazati da će ovdje biti usluženi kao kraljevi, da se veselite njihovom dolasku, a vi se držite kao da vam je netko umro.

Ogadio nam je plažu. Radije smo odlazili u smrdljivu sobu i pokušavali tamo spavati. Sve teže nam je bilo podnositi teror kojem smo bili izloženi i izbjegavati konfliktne situacije.

Kako je vrijeme prolazilo sve češće smo se sukobljavali. Naše gazde su postajali sve bezobrazniji prema nama. Iza Vele Gospe došlo je do erupcije. Gazdarica je danima bila kivna na mene bez ikakvog određenog razloga, bez ikakvog povoda mi govorila da sam lijena, glupa, neuredna, ružna...

Poslije sam shvatila da joj jedini cilj bio isprovocirati me što je i uspjela. Jednostavno sam puknula, uzvratila joj istom mjerom i rekla što o njoj mislim.

- Ti, ti smeće jedno odrpano, što mi ti imaš za govoriti? Kruha bi bila gladna, da ti ga ja nisam dala. Goni se da te moje oči ne vide. Marš, van. Idi gore, pokupi svoje prnje i nestani. Dosta sam te trpjela! - urlala je na mene.

Marko je pokušao smiriti situaciju, a ona se okomila i na njega. Oboje nas je izjurila. Dala nam je pola sata da se spakiramo. Kada smo zatražili plaću, izvadila je novac iz kase i bacila nam ga pod noge. Marko je pokupio novčanice i prebrojao ih. Nije bilo ni približno onoliko koliko su nam dugovali, a ona je vrištala da nam je njezin muž sve platio, da su od nas imali više štete nego koristi.

Otišli smo s otaka uvrijeđeni i poniženi, prevarani. Bili smo dvoje najjadnijih ljudi na svijetu. Čitavim putem sam plakala. Nikome se nismo mogli obratiti za pomoć. Oni su na sve strane imali veze koje su dobro podmazivali, a pred nama je bila duga i teška zima za koju nismo znali kako ćemo je izgurati.

Sada smo se vraćali, ali ne kao očajnici. Mogli smo si priuštiti da jedemo u njenom restoranu, no restorana više nije bilo, a otok nam se učinio puno ljepšim od onoga koji smo čuvali u svojim sjećanjima.

Oznake: otok, turizam, sezonski rad, izrabljivanje

ponedjeljak, 03.03.2014.

Nasilje na poslu

Počupale se kolege na poslu. Nije to bio baš pravi fajt nego naguravanje i vikanje, prijetnje, ali i to je nasilje koje nitko ne mora podnosti. Fizički slabiji se odmah požalio nadležnima. Fizički jači se pak branio da je bio izazvan i napadnut od slabijeg. Svjedoka tog sukoba nije bilo, a ni drugih dokaza kao što su masnice i slično.

Čitavu stvar je dodatno kompliciralo što akteri nisu samo najbliži suradnici koji dijele isti radni prostor već i najbliži rod.

Nadležni se nisu puno zamarali istraživanjem nemilog događaja, tko je u priči žrtva, a tko nasilnik. Šef je skinuo slučaj s dnevnog reda, odmjerivši im jednake kazne. Neizrečena pouka je bila, slobodno se poubijajte, ali ne na radnom mjestu.

Nastojala sam se držati izvan svega toga i ne zauzimati stranu, čak ni zamarati se odvagivanjem čija priča bolje drži vodu. Oboje su mi bili dragi kolege i nisam željela znati o njima stvari zbog kojih bi mi mogli postati manje dragi. Drugim riječima, gurnula sam glavu u pijesak i od svega toga me najviše brinulo što njih dvoje nisu u dobrim odnosima, što ne mogu naći zajednički jezik i prevladati probleme.

Prošlo je otada dosta vremena, a ja sam balansirala između njih dvoje, ne reagirajući kad bi se žalili jedno na drugo, suzdržavajući se od kometara, razmišljanja i prosuđivanja, sve do danas kad mi je na jedan komentar na račun slabijeg u toj priči, izletjela jedna jedina riječ s upitnikom na kraju. „Kolega?“

I nisam pritom mislila ništa loše, izletjelo mi je samo zato jer su oni mnogo više od kolega i jer, koliko god nastojala biti izvan njihovog sukoba, teško mi pada njihovo neprijateljstvo.

I tek što sam izrekla tu jednu riječ, bez loših namjera i optuživanja, taj jači kolega me grubo zgrabio za podlakticu i unijevši mi se u lice, zaprijetio nešto u stilu da se ne petljam u njegov posao i obitelj. Od šoka nisam upamtila najbolje.

Prije nego sam se snašla, pustio me i pobjegao jer je oko nas bile previše svjedoka koji su sve čuli i vidjeli. Doduše, kad bih ga prijavila ti svjedoci bi vjerojatno tvrdili da ništa nisu vidjeli i čuli. Dijelom jer su muškarčine koje u prizoru kojem su prisustvovali, ne vide nasilje, a najviše zato što ne žele kumovati nečijem otkazu. Brzo su se razletjeli svaki na svoju stranu.

Ni ja nemam masnicu koju bih mogla pokazati. Ništa mi se nije dogodilo osim što me psihički potresao ovaj pokušaj zastrašivanja i što si sad mogu zornije predočiti kako se odigrao onaj sukob preko kojeg sam svo ovo vrijeme prelazila kao da ga nije bilo.

Prijavim li ga, lako je moguće da će letjeti s posla, čak prelako. Isto je tako lako moguće, bude li on tvrdio da sam ga provocirala i napala, a ostali da se ničega ne sjećaju, da ja zaradim opomenu pred otkaz.

<	ožujak, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Svibanj 2017 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Rujan 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2009 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (3)