O svemu običnome i neobičnome

subota, 12.07.2008.

Putovanje u srce Bosne - Na tragu piramida

Zapis o zemlji

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki
A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitam odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostis jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prostis
Prkosna
Od
Sna

(Mak Dizdar)

Prošlog petka zaputismo se nas troje u tu zemlju, prkosnu od sna; ravno u njeno srce, Andrićev grad Travnik, u posjet prijateljima i s namjerom da, kad smo već tamo, svakako skoknemo do Visokog i obiđemo «piramide».

Putovanje je loše počelo. Zbog razrovanih gradskih prometnica, obilaženja i uobičajene gužve petkom poslijepodne potrošeno je više vremena od planiranog na skupljanje putnika, a nište brže nije išlo ni čupanje iz grada.

Na auto-putu Pop je nagazio na gas i brzo smo stigli od Zagreba do Okučana, no tad smo na cesti prema graničnom prijelazu Stara Gradiška naletjeli na kolonu i zapeli u njoj. Da ne bi grickali živce jedni drugima, ljuštili smo i grickali pistacije. Do granice smo stukli skoro cijelu vreću, više od kile. Zatim smo podjednako sporo gmizali preko mosta i «uživali» u pogledu na još od rata oštećenu i napuštenu zgradu bez vratiju i prozora na kojoj se podrugljivo kočeperila ogromna crvena reklama «Artdeco». Iza nje je stršao minaret sa zvučnicima, a s lijeve strane ceste vidjele su se kupole dotjerane pravoslavne crkve.

Negdje na pola mosta iznad Save počela je sipiti kišica. Dok smo se dokopali druge strane već je ozbiljno padala. Pratila nas je cijelim putem do Banja Luke, no vidljivost je bila dovoljno dobra da primijetimo svu silu benzinskih crpki koje su se uz novoizgrađene kuće i kućerine nalik na dvorce s tornjićima nametnule kao glavna atrakcija Bosanske Posavine.

Pred nama su munje parale otežalo nebo, kiša je sve snažnije bubnjala po limenom krovu i staklima, brisači su neumorno radili, no u jednu trenutku su postali potpuno beskorisni; od kiše koju kao da je netko odozgora izlijev iz divovskih kanti, ništa se nije vidjelo, ni cesta pred nama. Srećom, Pop je registrirao bezinsku pumpu s desne strane i taman smo skrenuli kad se kiša pretvorila u kuglice leda koje su živahno poskakivale po asfaltu. Ne baš propisno, sklonismo se pod krović.

Iako smo bili na suhom i sigurnom, raspoloženje nam je bilo pokislo. Već je sedam sati, mi smo tek pred Banja Lukom, a trebali smo već biti negdje oko Kneževa, nekad Skender Vakufa, i uživati u pitoreksnom krajoliku. Kako stvari stoje, teško da ćemo vidjeti nešto od prirodnih ljepota.

Kroz Banja Luku smo projurili, koliko je to bilo moguće uz ograničenje brzine i ne izazizivanja policije, a zatim su počele nedoumice oko skretanja za Kneževo. Gokat je bila uvjerena da smo ga promašili, a ja da to nije moguće jer nismo mogli tako brzo prevaliti četrnaest kilometara. No barem kiša više nije padala, cesta pred nama je bila potpuno suha, a Pop je zaključio da je vrijeme za kahvu.

Zaustali smo se kraj motela «Dragana» s restoranom «Na obali» i bašćom u kojoj nitko nije sjedio, stolci su bili bez jastučića, a stolovi bez stolnjaka. Kad se još uzme u obzir da se je naglo mračilo i prerano za početak srpnja, bilo je poprilično sumorno.

Uprkos konobarevom upozerenju da će svakog trenutka oluja, odlučili smo sjesti vani. Potvrđeno nam je da smo na dobrom putu, malo niže niz cestu je skretanje za Kneževo, moramo prijeći preko drvenog mosta koji nam dotad nitko nije spominjao, zatim desno i samo slijedimo cestu.

Uski drveni most preko Vrbasa doimao se nesigurno, daske su kloparale pod kotačima automobila. Pred nama se u mraku nazirala nepoznata gora, a cesta se naglo počela uspinjati i krivudati. Činilo se da smo ušli u «zonu sumraka». U mračnim šumama oko nas bilo je nečeg jezovitog. Rijetka sela kroz koja smo prolazili nisu se doimala ništa sigurnije, a table samo s ćiriličnim natpisima koji su se skrivali iza grmlja i granja pa smo ih jedva iščitavali snažno su podcrtavale da smo na stranom terenu.

Kneževo se je pojavilo usred ničega. Zapanjila nas je živost na glavnoj ulici – promenada, noćni život petkom, ali čim smo prošli gradić, ponovno smo bili usred ničega. Samo mrak, uska zavojita cesta, kamenje rasuto po njoj, stabla koja promiču kroz svjetla farova, obrisi klanaca i negostoljubivih stijena, pokoje usamljeno svjetlo daleko ispod nas.

U Travnik smo stigli umorni i gladni, ali radosni zbog susreta s prijateljima, a naše putešestvije, dok smo ih prepričavamo uz pivo i zamamni bosanski lonac, zvučale su poput vica. Riječ o ovom, riječ o onom i eto nas kod piramida.

Poznato nam je otprije da je naša domaćica skeptična prema visočkim piramidama i da joj svako drugo brdo u centralnoj Bosni izgleda kao piramida, no pokazala je veliko zanimanje da sutradan pođe s nama, ne samo u svojstvu vodiča. Definitivno tamo nečeg ima, ali ne piramida, ako je za vjerovati malo većim stručnjacima od Osmanagića. Ono što ju je dosad držalo podalje od visočkih piramida, prije svega je način na koji je svemu tome pristupljeno, na brzaka, krampovima i lopatama... Tko zna koliko je toga uništeno iz neznanja. Svaka čast volonterima, ali ako se doista radi o arheološki vrijednom nalazištu, trebalo mu je pristupiti ozbiljnije.

Kuća naših domaćina je na padini brijega iznad grada, okrežena zelenilom, mirno je, a zrak je potpuno drugačiji od onoga što smo ga navikli udisati, opija svježinom te se možda zato neki nisu mogli probuditi. Sinoć smo stigli po mraku i nismo imali prilike vidjeti gdje smo to zapravo, pa mi je izlazak na verandu, gdje već društvo pilo kavu, bio poput udara pred prizorom za «umrijeti od ljepote». Vlašić se raširio nad gradom u izmaglici koja se polako rasplinjavala; moćan u svojoj surovoj ljepoti i neobuhvatljiv pogledom, budio je u meni osjećaj strahopoštovanja i divljenja.

Pop je zamijetio na lijevom kraju planine, visoko gore na čistini, skoro pri vrhu, nešto bijelo. Što bi to moglo biti, neka zgrada, sanatorij? I Gokat vidi tu bijelu mrlju, no njoj se čini da je to samo stijena. Domaćica kaže da na tom dijelu nema nikakvih zgrada. Ja nisam u stanju ni pronaći to bijelo što Popa toliko proganja, sad je već ustanovio da mijenja oblik, možda zbog igre svjetlosti. Više me zaokuplja planina u cjelini. Ne mogu joj se nadiviti. Pop još uvijek rješava enigmu pokretne bijele mrlje, izdužila se je i pretvorila u dugački zid. Sad je i ja vidim, a domaćini utvrđuju da su to ovce.

Napokon krećemo u istraživanje. Kroz Travnik samo prolazimo, kasnije ćemo ga razgledati. Cesta nas vodi uz rijeku Lašvu. Krajolik je prekrasan, naravno, tamo gdje nije načičkan modernim čudima trgovačke «arhitekture» i bezinskim crpkama s pripadajućim sadržajima na koje nas domaćica upozorava: Jesmo li primijetili koliko ih ima? Smijemo se – da primijetili. Nikome nije jasno kako opstataju, nije li to prežestoka konkurencija.

Divlji gospodarski pojas ostaje iza nas, brda su nam sve bliža i doista, svako drugo izgleda kao piramida, pa me to dovodi u zabludu da smo već na cilju, no to su kriva piramidasta brda, a mi tek prelazimo most, tamo gdje se Lašva uljeva u Bosnu. Volim se voziti uz rijeke i potoke, osobito brdske i planinske, pa mi je ovo pravi odmor za oči.

Očekivala sam da ću prava piramidasta brda, barem jedno, ugledati čim se približimo Visokom, no ušli smo u grad, ali piramide ne vidimo, niti putokaze koji bi nas uputili u pravom smjeru. Na izlasku iz grada stajemo pored štanda sa suvenirima, sve je puno majica, šešira i koječega s piramidama te natpisima i sloganima: jebeš zemlju koja piramidu nema; piramida u mojoj avliji i slično. Tu su, naravno, i piramide u svim mogućim izvedbama, veličinama i funkcijama. Ljubazni prodavač nam pokazuje brdo s naše desne strane, to je Piramida Sunca. Sad kad znamo da je to to, uočavamo da brdo ima konture znamenite meksičke piramide iako nisu tako jasno izražene kao u prospektima što smo ih dobili od prodavača, besplatno. Detaljno nam objašnjava kako ćemo stići do restorana i parkirališta odakle dalje moramo pješice, a zatim nas odmah upućuje i na Mjesečevu piramidu koja se nalazi lijevo od nas, manja je od Sunčeve, ali otkopanija i posjećenija. Pozdravljamo se s njim, a on nas uz širok osmijeh poziva da u povratku navratimo ako budemo trebali suvenire.

Vraćamo se malo unatrag i skrećemo na usku cestu, kao što nas je prodavač uputio. Kod bijele kuće treba skrenuti desno, tu je i putokaz koji jasno pokazuje kamo skrenuti, no Pop skreće nekoliko metara prije, učinilo mu se da je putokaz usmjeren u nečije dvorište. Ljudi, koji su dotad mirno kopali u svom vrtu, skaču i mašu rukama, pokazuju da se moramo vratiti. Na licima im osmijesi dobrodošlice, doimaju se baš sretnima što nas vide i što im se ukazala prilika pomoći nam, uputiti nas na pravi put.

Prije uspona na piramidu, odlučujemo se za predah uz kavice, pivice i sokiće, koji se ponešto oduljio. Konobar ljubazan, nismo drugo ni očekivali, svi koji prođu kraj nas se dobroćudno smješkaju, za stol do nas sjeda tip koji nam upućuje nenamtljiv smješak i kao da samo čeka da zucnemo nešto o piramidama, pa da nam on može sve lijepo obrazložiti, ali mi kao da smo zaboravili zašto smo došli, brbljamo o drugim stvarima.

Isprva nam je pomalo čudna sva ta silna ljubaznost; naše turističke djelatnike bi trebalo poslati u Visoko na školovanje; ali vrlo brzo nam postaje normalno. Naša domaćica nam objašnjava da je Visoko grad s trgovačkom tradicijom, tu se zna kako treba postupati s mušterijom ako se želi napraviti dobar posao. Visočani su poznati po svojoj ljubaznosti.
Kako bilo da bilo, nismo očekivali da ćemo u srcu Bosne, pa još u Visokom, čuti Zlatne dukate i «Ne dirajte mi ravnicu». Nakon slavonskog repertoara, negdje na početku druge runde, na red je došao Thompson, a naša domaćica je izbečila oči i objesila vilicu. Morala je odmah nazvati muža i pitati ga može li vjerovati što u Visokom puštaju. Potom je o istom čudu obavijestila i svoju mamu.
Bit će da je biznis biznis, ma kako neobično zvučao Thompson uz pogled na minarete. Dobar sevdah bi me u tom okruženju pogodio u pravu žicu, no svaki trud treba cijeniti.

Okrijepljena, naša mala ekipa s razno raznim falinga, uključujući i lijenost koju su neki pravdali kao nesklonost znojenju, upustila se u veliki poduhvat. Na samom startu dočekala nas je hrpica nasmiješenih klinaca koji su nam se nudili kao vodiči, što smo glatko odbili smatrajući da smo o bosanskim piramidama pročitali i saznali dovoljno toga da se možemo i sami snaći. Malo dalje od njih naletjeli smo na štand sa suvenirima, odmah do drvena nadstrešnica s stolovima i klupama; nigdje ne stoji natpis da se radio ugostiteljskom objektu, nema ni vidljivog šanka, pa mi nije posve jasna namjena tog objekta između štanda i obiteljske kuće; opet susretljivi osmijesi, a podno zemljanih stepenica, tamo gdje uspon počinje za pravo, u susret nam je došla nana s ispruženom rukom.

Krenuli smo optimistično i nestrpljivo uz strme zemljane stube, zastajkujući da bi se divili panorami Visokog i usput malo došli do daha. Relativno brzo smo stigli do prvog nalazišta, blokova načinjenih od šljunka povezanog nečim nalik betonu, zatim kamene ploče naslagane u nekoliko slojeva i očito nečim povezane, koje našu domaćicu nisu impresionirale jer iste takve ima u svom dvorištu, što nam je kasnije i pokazala pa smo zaključili da i Travnik ima svoju piramidu, a njena kuća je na njoj tako da i ona može reći da ima piramidu u svom dvorištu, tj. dio piramide.

Penjali smo se sve više i više, što stubama, što puteljkom, također se i znojili i toplo se nadali da smo blizu vrha na kojem se nalaze ruševine starog grada Visoki, od kojih nije mnogo ostalo, te neka zbilja impresivna iskopina.
Naišli smo na povelik, strmi plato, presvučen raspucalim slojem te čudne mješavine šljunka i još nečega; malo zavojit u donjem dijelu, ali na ništa određeno nam nije sličio. Je li to zbilja dio piramide ili prilaz po kojemu su nešto vukli u srednjovjekovni grad kojeg više nema, ili čak neki još stariji grad na čijim je ruševinama možda izgrađen Visoki i kojem se je zametnuo svaki trag; tko će ga znati.

Imali smo najbolju namjeru osvojiti vrh, no kako nam je vrijeme već pomalo bilo na izmaku, a svakako smo htjeli još i na Mjesečevu piramidu koja je po dobivenim imformacijama kao otkopanija više obećavala, odustali smo od daljnjeg uspona.

Podno mjesečeve piramide smjestilo se nekoliko raštrkanih kuća, niz štandova sa suvenirima, zatvoreni fast-food kiosk i na brzinu sklepana birtija iz koje je treštao turbo folk.
Očekivali smo da će tamo biti gužva, no sve je bilo poprilično pusto. Čim smo izašli iz automobila, pored nas se stvorio klinac od nekih osam godina i vrlo ozbiljnim i poslovnim tonom zatražio Marku za parkiranje. Kako nitko od nas nije imao sitnog, nevoljko nam je dopustio da platimo na odlasku, nakon što razmijenimo novac u birtiji. Tako opet nismo imali izbora, morali smo zasjesti.

Obzirom da smo mi i muhe bili jedini gosti; sve je bilo nekako učmalo, prepravljeno dosadom iščekivanja turista koji bi trebali svaki čas navaliti u hordama, ali ih još uvijek nema i čekanje se neprekidno produžuje; počeli smo sumnjati u atraktivnost Mjesečeve piramide. Zato smo zamolili konobara da nam iskreno kaže, ima li se tamo gore što vidjeti, isplati li se uopće penjati. Bilo je naivno od nas očekivati ikakav drugi odgovor, osim onog da se itekako ima što vidjeti, te da se uopće ne mora puno hodati. Vrlo blizu su otkopane stepenice; ova piramida je stepenasta; a svega 40 minuta je do platoa gdje se nalazi najimpresivniji dio piramide i gdje je najviše toga otkopano.

U ekipi dolazi do razmimoilaženja. Jedni bi radije čuvali bazu, dok bi nas troje, kad smo već stigli dovde, išli pogledati što to tamo gore ima iako ne očekujemo previše – tek toliko da možemo reći da smo bili i vidjeli.

Put nas vodi uz rub šume, sunce nesmiljeno udara po nama iako dan nije ni približno užaren kao što su bili protekli dani. Tek sad je malo jače pripeklo.
Uspinjući se pogledavamo brdo nasuprot, Sunčevu piramidu, pokušavamo odrediti dokle smo stigli i zaključujemo da nismo bili ni na na pola puta prema vrhu. Od te spoznaje u meni se budi snažan osjećaj da sam propustila nešto važno. Svi se slažemo da bi se tamo morali vratiti, ali bolje opremljeni, uzeti ruksake s hranom i vodom, pa si uzeti cijeli dan za izlet na vrh tog brda zvanog Sunčeva piramida. Ako i ne budemo našli ništa što bi nas laike; uprkos negiranju stručnjaka; uvjerilo da se radi o piramidi; ako ne budemo našli ni dašak minulih vremena među ruševinama srednjovjekovnog grada Visoki koji je razoren Osmanlijskim osvajanjima, a neki ga je potres, možda i više njih, posve uništio i flora se razrasla kroz 2 metra debele zidove - ali valjda je ipak ostalo nešto vrijedno od njega kada se je krenulo s raskrčivanjem, otkopavanjem i saniranjem ruševina; još uvijek to neće biti uludo potrošen dan jer priroda je prekrasna, a pogled s vrha zasigurno impresivniji od pogleda s onog mjesta do kojeg smo dospjeli i zadivljeno promatrali panoramu grada i okolice.

S velikim olakšanjem ulazimo u šumu. Staza je sasvim pristojna, skoro da se i ne mučimo. Prvo nalazište je «kahva kod Dževde» Tek smo digli dupe iz birtije, nije u redu da odmah zasjednemo na panju u šumskoj birtiji, zato produžujemo dalje i iza prve okuke nailazimo nešto što zaista izgleda kao pristojan dio otkopane stepenice perimide. Odmah se prihvaćamo fotografiranja, a tek potom proučavamo. Izgleda više kao kaldrma, ostatak neke zaboravljene ceste.

Penjemo se dalje i nailazimo na još jedan popločen put koji lagano zavija, no ovdje su ploče veće, nekako pravilnije posložene, u dva reda, kamen je svjetljiji. Sad smo već sigurni da se o radi o ostacima neke stare ceste, možda i i dvije različite iz dva različita razdoblja, no nameće se pitanje kamo su vodile te ceste ili cesta? Nešto je moralo biti na tom brdu: grad, hram, rezidencija nekog uglednika, što li? Ta cesta bi morala biti prilaz nečemu, ne samo prolaziti tuda jer zašto bi neko gradio cestu po brdima kad je odmah ispod dolina kao stvorena za udaranje trase.

Uzalud razbijamo glave, odgovore će morati naći stručniji ili uporniji od nas. Mi samo nagađamo, valjda imamo na to pravo.

U grmlju pored nalazišta otkrivamo dvije lopate, no nikome ne pada na pamet da se njima poslužimo. Tek kasnije mi sine da smo trebali malo pokopati. Možda bi nas poslužila početnička arheološka sreća pa bismo u iskopanoj zemlji pronašli nešto spektakularnije od kamena s licem djevojčice, možda bismo se pojavili u dnevniku i novine bi pisale o našem arheološkom poduhvatu.

Badave je sada misliti što bi bilo da je bilo jer tada smo pogledavali na sat, a u želucima nam je krulilo. Gokat je objavila da se spušta natrag, dvojac u bazi već sigurno lupka prstima po stolu, na kojem je netko jeo janjetinu, a najmlađi član ekipe i ja odlučujemo popesti se samo još malo više, pa ako ne naletimo na ništa posebno, spuštamo se i mi.
Dalje je staza znatno uža i strmija. Penjemo se do grmlja iza kojeg se gubi, nadajući se da ćemo tamo naići na nešto što će nas tjerati dalje, ali ne nalazimo ništa ili nismo sposobni vidjeti i dosta nam je pentranja. I na Mjesečevu piramidu ćemo se jednom vratiti i provesti na njoj cijeli dan, što već znači da moramo doći na dva dana ili u dva navrata, ali sada smo gladni i žuri nam se u Travnik gdje nas naš vrijedni domaćin čeka kraj roštilja.

Imamo Marku za platiti parkiranje i možemo krenuti, ali nema mališana kojem bi je trebali dati. Pretpostavljamo da je dijete iz najbliže kuće i naša domaćica odlazi ljudima platiti, ipak, parkirali smo u njihovom dvorištu, nije u redu da zbrišemo ne plativši. Brzo se vraća, sve je sređeno, ulazimo u automobil kad dojuri mališan na biciklu. «A Marka?» strogo pita. Kažemo mu da smo već platili, a on nas sumnjičavo gleda, nije mu pravo i sve mi je žao što ga nismo pričekali kad je već tako poslovan i revan.

U Travnik stižemo gladni kao vukovi i bacamo se na hranu. Halapljivo gutam ćevape, sigurna sam da u životu bolje nisam okusila, i kajmak je slastan, nekako drugačiji, finiji. U jednom trenutku se zaustavljam i kažem sama sebi, polako, kud žuriš, neće nestati, stići ćeš se najesti. I dalje žvačem polako, uživam u svakom zalogaju, sretna sam i zadovoljna zbog dobro potrošenog i ispunjenog dana, dragih ljudi oko mene, jedne male pahuljaste tornjakice što mi je zaspala pod nogama i planine u predvečerje.

Planirali smo nakon ručka spustiti se u grad, pojesti kolače i popiti kahvu, ali ručak nam je bio bliže večeri nego ručku, a nakon njega smo se mogli samo gladiti po prepunim trbusima i uzdisati, za kolače više nitko nije imao mjesta. Što se pak tiče šetnje, za taj dan smo se dosta nahodali. Razgledavanje Travnika smo ostavili za sutradan.

12.07.2008. u 10:00 • 1 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	srpanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

O svemu običnome i neobičnome

subota, 12.07.2008.

Putovanje u srce Bosne - Na tragu piramida

Opis bloga